GLAZBENA RECENZIJA TONIJA MATOŠINA

Dalmatinske šansone sposobne su oslikati duh cijelog jednog podneblja i postati dio opće kulture

No, gdje ima tradicije i srca, gdje postoji talent i ljubav prema notama kakve su nam na baštinjenje ostavila imena bez kojih se ne može sastaviti ijedna ozbiljnija nacionalna glazbena antologija, uvijek će biti dovoljno svjetla da ne dopusti mraku da prevlada

“22. Dalmatinska šansona – Šibenik MMXIX” (Croatia Records, 2019.)

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možda guram neku vrstu lokalpatriotizma kojeg dosad ni sam nisam bio svjestan, ali nakon prošlog teksta u ovoj rubrici, u kojem sam se osvrnuo na iznimno izdanje “Rane godine” s najranijim snimkama našeg najvećeg kantautora Arsena Dedića, odlučio sam ostati na istim geografskim (i onim manje opipljivim) koordinatama. U Šibeniku je, naime, istoga dana, 17. kolovoza, u sklopu još jednih Večeri dalmatinske šansone, bilo predstavljeno spomenuto Arsenovo izdanje (zajedno sa sličnim izdanjem s glazbom još jednog slavnog Šibenčanina, Miše Kovača) te održana ovogodišnja završna večer (dakle, ona s novim skladbama) tog sve značajnijeg festivala lakih nota. Ovih je dana Croatia Records objavila i album, odnosno, kompilaciju “22. Dalmatinska šansona – Šibenik MMXIX”, gdje su na dva CD-a skupljene 23 pjesme izvedene uživo te šibenske ljetne večeri. Čini se, više nego valjan razlog za osvrt na tu sada već instituciju naše zabavne glazbe.

Izlazim time, priznajem, iz svoje glazbene comfort zone, odnosno dolazim na teren glazbe koja obično nije predmet glazbenih recenzija ni drugdje, pa ni ovdje, ali bio bih sitničavi snob kad bih imena poput, primjerice, Vice Vukova (eto me opet na Šibeniku, kao sada već, izgleda, očiti lokalpatriot!), Olivera Dragojevića ili Radojke Šverko olako otpisao kao manje vrijedne, tek za fešte i neobavezna slušanja ispisivane glazbene priče ili kad bih slavni splitski Festival zabavne glazbe etiektirao kao puki festivalski dernek. Doduše, ovo potonje je postala i stvarnost devedesetih pa nadalje, kad se zabavnoglazbena, odnosno, festivalska scena uistinu spustila na najniže grane, gdje su estetski imperativi praktički nestali, a što je imalo reflektirajući efekt na cjelokupnu glazbenu scenu. Kako su, naime, postajali sve lakši načini za sastavljanje pjesme (da, baš sastavljanje, sve manje skladanje ili pisanje) i kako se tržište cjepkalo na klanovskoj i sličnoj logici, tako je zabavna glazba postala uistinu samo dno svoje branše, što je, između ostalog, također olakšalo prodor nekih još prizmenijih, uvezenih formi koje su tek nominalno glazba.

No, gdje ima tradicije i srca, gdje postoji talent i ljubav prema notama kakve su nam na baštinjenje ostavila imena bez kojih se ne može sastaviti ijedna ozbiljnija nacionalna glazbena antologija, uvijek će biti dovoljno svjetla da ne dopusti mraku da prevlada. Kao što je naša rock glazba imala svojih ponora i stalnih novih uzdizanja (a zadnjih godina možemo svjedočiti uistinu obećavajućoj revitalizaciji pop i rock scene), tako je i zabavna glazba tražila i, čini mi se, našla načina da makar podsjeti na svoju, kako bi to nostalgičari rekli, bolju prošlost. Pred kraj devedesetih, točnije 1998., u Šibeniku je (a što s obzirom na njegovu glazbenu ostavštinu nije nimalo slučajno) pokrenut festival koji je naglasak trebao staviti upravo na tradiciju dalmatinske pisme, odnosno, šansone, to jest, na sinergiju novih, svježih nota i bogate baštine iz kojih su te nove note nastale. Bez previše pompe, s naglaskom na kvalitetu unutar zadanih žanrovskih i stilskih okvira te na revitalizaciju glazbe kakva je obilježila dalmatinsko, ali i hrvatsko podneblje.

Ne usudim se reći da sam, kao netko tko je, kako sam već natuknuo, stasavao na posve drukčijim glazbenim formama, pozorno pratio šibenske Dalmatinske šansone, ali kao šibensko i dalmatinsko dijete nisam nikada mogao ni uspijevao biti toliko daleko da ne čujem ono što je dolazilo s trga između naše naljepše katedrale (da, ovo je sad namjerno subjektivno) i šibenske Gradske lože (odnosno, vijećnice, kako se ustalilo govoriti tijekom godina) i da, paralelno sa sazrijevanjem i otvaranjem vlastitih glazbenih afiniteta, ne osjetim tendencije i utjecaj što je odatle dolazio svakog ljeta. Dvadeset dvije su se, evo, festivalske godine nanizale od početka ove šibenske priče, a plodovi su ostali u pjesmama koje su postale dio novije hrvatske (zabavno)glazbene antologije, poput “Da te mogu pismom zvati”, “Svi moji punti kad se zbroje”, “Ne more mi bit”, “Šibenska grandeca”, “Zora bila” ili pak cijelog niza pjesama jednog od naših ponajboljih suvremenih pop-kantautora, Nene Belana, koji je postao svojevrstan sinonim za ovaj festival. Njegove “Srce od leda”, “Galeb”, “Rijeka snova”, “Divojka s juga”, “Zar više nema nas”, “Lipi moj grade” i “Oceani ljubavi”, da nabrojim bar neke, obilježile su ovomilenijsko razdoblje njegove karijere, ali, na možda najzvonkiji način, i šibenski festival, dočaravši kako prirodne i snažne mogu biti spone što vežu pop i kvalitetnu, našem podneblju neotuđivu zabavnu glazbu, kao što su to nekad radili spomenuti Oliver, Vice, pa – na svoj osoben način – i Arsen.

Naravno, kako je u pitanju glazba koja ne bježi od zadanih formi, pa ih čak uzima i kao prednost, te njeguje kontinuitet lakih, kanconjerskih nota, nanizalo se tijekom godina i posve prosječnih, pa i instantno zaboravljenih skladbi (čak i izvođača), ali sve je to dio draži ovakvih festivala. Takvi (statistički) omjeri krase i najnovije izdanje festivala, nepunih mjesec dana staru 22. “epizodu”, koja i brojkom i popisom “inventara” svjedoči novu tradiciju i neugasivost glazbenih formi koje baštini.

Toga 17. kolovoza, na tužnu treću obljetnicu smrti čovjeka koji je također trajno i neizbrisivo utisnut u korijene i pore festivala, Arsena Dedića, izvele su se, dakle, u Šibeniku 23 pjesme neujednačene kvalitete, ali jedinstvena miomirisa. Publiku su, rutinerski, osvojili Četiri tenora (prva nagrada publike), čija “Brod bez imena” predvodi cijeli set pjesama posve zaronjenih u davno zacrtanu šprancu, dakle, ni po čemu novom obilježenim skladbama u tipičnim manirama zabavne glazbe “s okusom mora, s okusom soli” (“Nisam zna”, “Moja prava ljubavi”, “Vrata vičnosti”, “Kruh sa sedam kora”…), dok je žiri ponajviše oduševila skladba u izvedbi klape Contra, “Serenada Kalelargi”, koju je napisala poznata šibenska umjetnica Olgica Palinkaš, a skladao maestro Duško Tambača.

Ja bih pak izdvojio pjesmu koja je osvojila drugu nagradu žirija, “Od kad te poznon”, koju je s klapom Brnistra izvela sjajna istarska glazbenica Elis Lovrić, o čijem sam albumu “Merika” među prvima u Hrvatskoj ozbiljnije pisao baš ovdje na Bitno.net. Izvedena već prepoznatljivim senzibilitetom ove iznimno zanimljive umjetnice, pjesma je to očitog kantautorskog štofa, te prozračnih tekstura kakve su se sjajno uklopile u koncept festivala. Zanimljiva je i nova pjesma Nene Belana, “Ljeto umire”, zapravo prepjev pjesme “Summer’s Gone” Kensington Lima, odnosno, splitskog mu kolege Josipa Radića, o čijem ste albumu također mogli čitati baš na ovom portalu, a svakako je poseban pečat ostavila i ni manje ni više nego Lidija Bačić! Njezina je, naime, izvedba pjesme “Ne daj me” gotovo sasvim fin pop sa zabavnoglazbenim krojem te kao takva vrlo elegantan pozdrav “dušebrižnicima” koji su vidjeli samo nepoželjnu cajku. Zanimljiva je i pjesma “Pismo” pop-rock sastava Bang Bang, koja je donijela dašak svježine i osvojila treću nagradu žirija, te nastup sad već uhodane “Šibenčanke”, mlade nade Mije Negovetić, koja je svoju “Vrijeme je” izvela zrelošću prave mlade dive, koliko god u pitanju bila tek sasvim prosječna pop balada.

Ne znam jesu li to sve ove godine koje su protekle od prve Večeri dalmatinske šansone, ali uopće nemam potrebe izdvajati uistinu slabe pjesme, valjda i zato što se sve one kreću u vrlo toplim vodama iste glazbene obitelji i u cjelini svaka igra svoju malu ulogu. Doduše, mogli bismo zaključiti da Forum uistinu nema ništa ni novoga ni staroga za ponuditi, odnosno, da sa svojim “Praznim notama” zaista u prazno vrte uvijek istu pjesmu; mogao bih se upustiti i u seciranje onog opsežnog, mutnog prosjeka spomenutog u kontekstu zabavne glazbe “s okusom mora, s okusom soli”, ali bilo bi to pomalo sitničavo u odnosu na cijeli “paket aranžman” kojeg s ova dva CD-a dobivamo, te podilaženje vlastitim glazbenim afinitetima koje sam ipak trebao za ovu prigodu prigušiti, odnosno, postaviti u širu sliku.

A šira slika govori nam da ljubitelji dalmatinske pisme, odnosno, morem ozračene zabavne glazbe, danas prije svega u Šibeniku mogu pronaći slastice za svoj pijat. Govori nam da glazba kakva je sposobna oslikati duh cijelog jednog podneblja i postati dio opće kulture i tradicije ne može zamrijeti ni uslijed najgrozomornijih stranputica, dok god ima pravih, iskrenih baštinika i tradiciji naklonjenih autora i inovatora. Nema toga na “22. Dalmatinskoj šansoni” baš u nekom izobilju, ali sasvim dovoljno da tradicija živi i da prilično širok segment naše publike ima dovoljno kvalitetan i redovit repertoar nove glazbe za svoje glazbene nepce.

 

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. rujna 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi