SMRT GLAZBENIKA

Chris Cornell i vjera: U borbama s ovisnošću i depresijom svojim se pjesmama vraćao snazi katoličke utjehe

Očit je njegov skeptičan stav prema postavkama kršćanstva, ali i to da se u svojim pjesmama nije mogao otresti kršćanskih slika

chris cornell vjera

Foto: Flickr.com/Focka

2010. godine napisao sam članak o životu i smrti gothic-metal pjevača Petera Steelea. Napisao sam ga iz osobnog interesa, jer sam nekada slušao Steeleovu grupu Type-O-Negative. Iznenadilo me koliko je pozornosti članak privukao. Postao je jedan od najčitanijih tekstova koje sam ikad napisao, a sve do danas privlači priličnu količinu klikova.

Danas ponovno pišem članak o smrti glazbenika koji mi je mnogo značio kada sam bio mlađi – Chrisa Cornella, pjevača Soundgardena – koji je preminuo u svibnju u Detroitu. Smrt je proglašena samoubojstvom, iako njegova supruga i drugi koji su ga poznavali to pobijaju.

Naravno, glazbenici odlaze i dolaze, ali smrt Chrisa Cornella pogodila me je veoma osobno. Možda se radi o nostalgiji. Još se dobro sjećam kako je bilo prije 20 godina, kada smo se moj prijatelj i ja ljeti vozili seoskim cestama u starom kamionetu spuštenih prozora. Sunce nam je peklo ruke, a iz auta se čuo Soundgarden odvrnut do daske – uživali smo u svojoj mladosti. Neke od najranijih pjesama koje sam naučio svirati na gitari bili su rifovi Soundgardena, iako moram priznati da su bili malo presloženi za savladati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čak je i Cornellova smrt za mene imala osoban element. Umro je u Detroitu, jako blizu mene, nakon posljednjega nastupa, u Fox Theateru. Dobro sam poznavao to mjesto. Moja je majka tamo radila kao razvodnica kada sam bio mali. Nekad bi dobila besplatne karte za mene i mojega brata, i sjećam se kako sam išao tamo s njim gledati Davida Copperfielda, kao i neke druge nastupe.

Kako bilo, ne namjeravam ići predaleko u svoju prošlost, samo toliko što ću reći da je taj glazbenik za mene povezan s nekim veoma nostalgičnim uspomenama.

Koliko znam, Chris Cornell bio je jedina ikona grungea koji je bio katolički odgojen. Išao je u katoličku školu u Seattleu, iako je svoje obrazovanje završio u državnoj srednjoj školi. Čitao sam priče o tome kako je zamalo bio izbačen iz svoje katoličke škole jer je “postavljao previše pitanja”, ali to mi se čini nepotvrđenim. Mislim, išao je u katoličku školu u 1970-ima – ne možete me uvjeriti da su ljudi stvarno bili prekoravani zbog propitivanja katoličke doktrine u američkim katoličkim školama 1970-ih. Prije bih rekao da su takvi nekonformisti bili pohvaljivani.

Čini se da je Cornell bio odbacio svoj katolički odgoj, ali je u isto vrijeme prigrljivao moćne simbole te vjere. Sličan sam fenomen primijetio u svome članku o Peteru Steeleu i gotičkom metalu – odbijao je bit vjere, ali je zadržavao evokativne katoličke slike u svojim pjesmama. U slučaju Petera Steelea, kao i drugih obožavatelja gotičkog metala, divljenje simbolima i slikama katoličanstva na kraju je postalo jedna vrsta puta natrag do stvarnoga prakticiranja vjere.

Jednako je bilo i s Cornellovim pjesmama. Očit je njegov skeptičan stav prema postavkama kršćanstva, ali i to da se u svojim pjesmama nije mogao otresti kršćanskih slika. Kako se uvijek mučio s ovisnosti i depresijom, čak se čini da se ponekad, kada bi u svojim stihovima istraživao dubine depresije, vraćao jednoj vrsti utješne katoličke pobožnosti. I danas sam dirnut kada čujem početne stihove Cornellove pjesme iz 1991. “Say Hello to Heaven”:

Molim te, majko milosrđa

Odvedi me odavde

I od upornih kletvi

Što su mi stalno u mislima.

To je veoma katolički sentiment. Kada nas obuzima tama i sve se čini beznadnim, zovemo Blaženu Majku.

Uvijek sam volio njegovu solo pjesmu iz 1999. “Sunshower”, koja se, poput mnogih njegovih pjesama, bavi borbom da se pronađe sreća usred patnje i boli – da se otkrije otkupljujuća vrijednost u trpljenju. Pripjev balansira između trpljenja i otkupljenja, obećavajući da će sva nesreća koja pljušti poput kiše učiniti da milost procvjeta:

Kada si zarobljen u boli

I osjećaš kako kiša pada

Dobro je

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada pronađeš svoj put

A onda ga vidiš kako nestaje

Dobro je

Kroz sivilo tvoga vrta

Znam da će sve tvoje milosti

Jednoga dana procvjetati

U slapu sunčeve svjetlosti.

Kada se Soundgarden raspao, Cornellovi su tekstovi za pjesme s novim bendom, Audioslave, postale eksplicitnije religioznima. Na primjer, sljedeći stihovi iz pjesme “Show Me How to Live”:

Od moga stvoritelja, čavao u mojoj ruci

Dao si mi život, sada mi pokaži kako da živim.

Ili ovi stihovi iz pjesme “Light My Way”:

U mojoj potrebitosti, u moru sivila,

Na koljenima se molim tebi

Pomozi mi pronaći zoru umirućega dana

Hoćeš li rasvijetliti moj put?

Cornell je rekao da su religiozniji tekstovi za pjesme Audioslavea bile nadahnute odgovornostima očinstva i spoznajom da čovjek mora živjeti za nešto veće od sebe.

Ne tvrdim da je Cornellova glazba kršćanska, ili da nekoliko aluzija na Stvoritelja kompenzira za vjerski skepticizam vidljiv u glavnini njegove glazbe. Samo želim reći kako su katoličke slike postale osovina oko koje se vrtjela njegova kreativna vizija, čak i kada se on manje ili više udaljavao od vjere.

U intervjuu iz 2008. Cornell se nazvao “slobodnim misliocem”, koji preferira ne gledati na život unutar okvira suprotnosti dobra i zla, i da radije ostaje dalje od specifičnih denominacija ili religioznih misaonih škola. Isusova poruka, samo iskrivljena: “Budite veoma dobri jedni prema drugima.”

No otprilike u to vrijeme zbog svoje je druge supruge, Vicky Karayiannis, formalno ušao u Grčku pravoslavnu Crkvu. Koliko je iskreno bilo njegovo obraćenje, ne mogu reći. U intervjuu za časopis The Inquirer pitali su ga zašto se obratio na pravoslavlje. Odgovorio je:

Htio sam se vjenčati u Grčkoj crkvi. Kršten sam kao katolik i išao sam u katoličku školu. Nešto u Grčkoj pravoslavnoj Crkvi pogodilo je neku žicu iz moga djetinjstva – u njemu je nešto svježe i uzbudljivo.

Opet kao da je prisutna jedna vrsta fascinacije nostalgijom i simbolizmom povijesne kršćanske vjere koja i dalje vrši utjecaj, čak i ako biti vjere nema ili je nesavršena.

Barem izvana se činilo da je Cornell pred kraj života prakticirao pravoslavlje. Evo nekoliko lijepih fotografija s krštenja njegova djeteta, gdje Chris i njegova žena pjevaju tradicionalne grčke napjeve koji prate obred:

Jedna misao za kraj: mislim da je ono što je za mene osobno bilo najuznemirujuće u smrti Chrisa Cornella bilo to što sam mislio da je on “siguran”. Nadživio je mnoge od svojih glazbenih suvremenika i uspio je ostati živ do 52. godine, što nije dob koju obično povezujemo sa samoubojstvima rock zvijezda. Bilo da se Cornell ubio namjerno ili nenamjerno – lijek Ativan koji je uzimao zbog anksioznosti ima kao nuspojavu suicidalnost – to je podsjetnik da čovjek ne može prerasti depresiju. Radi se o nečemu na što se neprestano mora paziti. Ja sam bio dijete ranih 1990-ih, i jedan veliki dar koji su devedesete ostavile svijetu u baštinu bila je depresija – sa svim popratnim farmaceutskim tretmanima i njihovim jednako užasnim nuspojavama. Za mene osobno Cornellova smrt bila je brutalan podsjetnik na te stvarnosti.

Ne znam u kojoj je mjeri Cornell na kraju pronašao vjeru ili koja je njegova vjera bila. Činio se kao čovjek koji je nekada prije žestoko odbacivao kršćansku vjeru, ali je svoje osobne borbe vidio u temeljno religiozno-egzistencijalističkim okvirima, s vokabularom koji mu je ostavio njegov katolički odgoj. Čini se da se počeo polagano vraćati vjeri u godinama prije svoje smrti.

Koje god bile greške ili slabosti Chrisa Cornella, čovjek je bio kršteni katolik, i upitno je li bio pri zdravoj pameti kada si je oduzeo život, pa ću se danas pomoliti za njegovu dušu. Hoćete li i vi to učiniti?

Izvor: Unam Sanctam Catholicam

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 8. lipnja 2017.

Možda vam se svidi