Danas sam imao priliku pogledati igrani film “Kralj lavova” sa svojom djecom, i mnogi dijelovi filma, kao i rečenice likova, potaknuli su me na razmišljanje o duhovnom životu i mojoj ulozi u obitelji kao oca. Ono što slijedi nije filmska recenzija ni kritika, već misli koje su se javile u srcu jednog oca koji je katolik.

Poziv

Prije svega, jasno je da je Simba stvoren za nešto. Jedan mu lik čak izričito kaže da ne može pobjeći od svoje sudbine. On mora postati kralj koji je suđen biti.

Dok boravi u pustinji s Timonom i Pumbom, stvara se dojam da Simba živi idealan život iz snova — radi što hoće, bez pravila, bez brige, bez odgovornosti. Život nema smisla, i Simba je pozvan da postane što god i tko god želi. Očito čak i merkati i bradavičaste svinje mogu biti egzistencijalisti. “Bez brige” životni je moto bezbrižne trojke, ali ta filozofija jednostavno ne stoji. Najzaraznija pjesma u filmu, Hakuna Matata, promiče filozofiju koja je sebična i lažna.

Mudri starac Rafiki, babun, poziva Simbu da postavi pravo pitanje: „Tko si ti?“

„Moraš se sjetiti tko si“, kaže mu.

Bog ima viziju za svakoga od nas. Svi imamo poziv. Ako nam je dana slobodna volja, to nije zato da bismo sami izmišljali vlastitu sudbinu, sami definirali smisao svog života ili jednostavno radili što god nam se prohtije. Slobodni smo zato da bismo se mogli potpuno ostvariti darujući sami sebe (Gaudium et Spes, 24). Odgovorni smo jedni za druge. Imamo dužnost postati potpuno živi i prepoznati — kao što je Simba morao spoznati da Mufasa živi u njemu — da Bog živi u nama i kroz nas.

Nije sloboda odbaciti temeljni ljudski poziv na ljubav, već ropstvo nečemu manjem. I mi se moramo sjetiti tko smo: sinovi i kćeri Kralja nad kraljevima. Kako Rafiki kaže: Svatko je netko — čak i nitko.

Prirodni zakon

Mufasa objašnjava Simbi da među svim živim bićima u Kraljevstvu lavova postoji osjetljiva ravnoteža. Postoji krug života koji se mora poštovati, njegovati i održavati. Film prikazuje što se događa kada se taj prirodni poredak zanemari. Simba odbacuje svoju ulogu u tom krugu. Prihvati filozofiju prema kojoj krug ne postoji — postoji samo pravac — i ono što činimo zapravo nije važno. Cijelo kraljevstvo trpi posljedice.

Scar i hijene ne mare za tu osjetljivu ravnotežu života, i pretvaraju Kraljevstvo lavova u pustoš. Trbuh hijene nikad nije pun, a ostatak stvorenoga plaća cijenu. Ipak, Simba ne može odbaciti osjećaj da postoji nešto više, da zvijezde nisu „ništa drugo do“ krijesnice ili kugle gorućeg plina. Istina je da u svemiru postoji red i smisao koji je u njega upisan.

Kad zanemarimo narav svoga tijela i duše, pretvaramo vlastitu nutrinu u pustoš. Duševna zapuštenost i duhovna izolacija gutaju onoga tko se okrene protiv reda svemira — bilo tjelesnog, bilo duhovnog. Najdublja rana pogađa upravo dušu onoga tko čini takav čin. A ne postoji takozvani „privatni“ grijeh. Kad postajemo manji od onoga što smo pozvani biti, činimo nepravdu prema onima kojima dugujemo svoje najbolje ja.

Uloga oca i svećenika

Mufasa uči Simbu da, u skladu s krugom života, pravi kralj ne razmišlja o tome što može uzeti, nego o tome što može dati. Scar, s druge strane, misli samo na ono što može prisvojiti. Te su teme, naravno, duboko povezane. Prava snaga kralja, kaže Simbina majka, nije u sili, nego u suosjećanju.

Moja uloga autoriteta u obitelji nije radi mene, nego radi moje žene i djece. Onima koji imaju autoritet dana je ta odgovornost kako bi služili i štitili — bilo da se to odnosi na obitelj, župu, biskupiju ili čak lokalnu i državnu politiku. Ako sebično iskorištavam svoju ulogu glave obitelji, dom postaje pustoš. Ako zanemarim svoju dužnost prema obitelji, ona postaje plijen hijenama čiji trbuh nikada nije pun.

Kada pastiri zlorabe svoje stado ili zanemaruju svoju dužnost duhovne zaštite Crkve, tada naš narod postaje duhovna pustinja. Mufasa je nepopustljiv i žestok kad treba obraniti svoga sina od neprijatelja. I ja kao otac, i naši svećenici, moramo imati isti stav kada je riječ o duhovnom razvoju i zaštiti naših obitelji i župa. Kada zakoniti kralj ne zauzme svoje mjesto na prijestolju, zauzet će ga netko ili nešto drugo — ali tada će osjetljiva ravnoteža biti narušena.

Shvaćam da u ovom vremenu u Crkvi možemo lako upasti u očaj kad pogledamo oko sebe i vidimo, kako se čini, pustoš. No koliko god krajolik izgledao siv, oskudan i napušten — hrabro naprijed: Pravi Kralj, koji je nekoć bio mrtav, ponovno je živ i iz pepela će podići novo kraljevstvo ljepote i sklada.

Još dvije stvari

Postoji divan trenutak kada Simbina majka ponovno vidi svoga sina — odraslog, slavnog, i živog — nakon što je mislila da je mrtav. To me podsjetilo na ono što je Blažena Djevica Marija možda osjećala kada je ponovno vidjela Isusa, Sina-Kralja, koji je nekoć bio mrtav, a sada je živ.

Ikonični prizori s početka i kraja filma, kada Rafiki — lik nalik svećeniku — podiže Simbu, a zatim i njegova sina na Stijeni ponosa kako bi ga cijelo kraljevstvo prepoznalo i iskazalo mu čast, podsjetili su me na klanjanje i svetu misu — kad je Krist uzdignut iznad oltara, pred očima cijele zajednice.

„Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.“

On je pravi Kralj, Lav iz plemena Judina, koji za nas nije zadržao ništa.

On je Veliki Kralj koji se brine za nas — one koji smo nekoć bili samo skup odbačenih.

Izvor: National Catholic Register

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.