Kad je moja obitelj sjela pogledati Soul on Fire — biografski film o devetogodišnjem dječaku Johnu O’Learyju koji je 1987. slučajno zapalio obiteljsku kuću — iskreno, nisam znala što očekivati. Nikad prije nisam čula za Johna O’Learyja, a moram priznati da sam ponekad oprezna prema filmovima s previše izraženom evangelizacijskom porukom. Prečesto i dobronamjerni kršćanski filmovi donesu manje istine, a više propovijedanja. Ipak, već nakon nekoliko minuta gledanja Soul on Firea, moja su djeca i suprug pogledali prema meni i rekli: “Sad znamo zašto su baš tebe zamolili da recenziraš ovaj film. Ovaj film je kao stvoren za tebe.” I iskreno, bili su u pravu. Dakle, ako se pitate kamo ova recenzija ide: ne, film mi nije bio prenapadan ni naporan. Naprotiv, bio je dirljiv, iskren i vrijedan svakog trzaja mog srca — a vjerujem da će i vama biti vrijedan gledanja (uz, možda, koji trenutak opravdane “šećerne” patetike koja zaokružuje priču).

Soul on Fire započinje uranjanjem u djetinjstvo Johna O’Learyja tijekom 1980-ih. Upoznajemo živahnog dječaka koji obožava bejzbol, kvartovske utakmice i svoju veliku, razigranu obitelj punu smijeha. U njegovu je životu prisutna još jedna stalna stvar: glas Jacka Bucka, legendarnog sportskog komentatora St. Louis Cardinalsa, koji odjekuje iz obiteljske garaže. Prve minute filma prožete su nostalgičnom radošću — lišće pada, čuje se udarac palice o loptu, a smijeh se prolijeva kroz otvorena vrata. Djeluje kao savršen obiteljski film za jesenske večeri.

Međutim, vrlo brzo gledatelju se “izmiče tepih pod nogama”. U jednom bezazlenom trenutku dječjeg oponašanja, mali John O’Leary počinje se igrati šibicama i benzinom u garaži, imitirajući starije dječake koje je promatrao uz potok blizu kuće. U svega nekoliko sekundi zahvaćaju ga plamenovi. Cijelo mu je tijelo izgorjelo; trči, vrišti. Njegov stariji brat Jim — kojeg smo tek maloprije upoznali dok se nemilosrdno rugao Johnu — bez oklijevanja potrči prema njemu, podigne ga i iznese na travnjak ispred kuće, ne razmišljajući ni trenutka o opeklinama koje bi i sam mogao zadobiti.

Slijedi možda najpotresniji — i najljepši — trenutak u filmu. John, sav u bolovima, moli svoju mlađu sestru Susan da ga spasi od patnje. Pita je da uzme nož iz kuhinje. Umjesto toga, ona trči natrag u zapaljenu kuću, puni čaše vodom i iznova ih prolijeva po njegovu tijelu, spašavajući ga od još veće agonije. “Zašto to radi?” šapnula mi je kći dok smo gledale. Odgovor mi je došao instinktivno: “Zato što ga voli. Mala djevojčica voli svog brata. A voda gasi vatru, sjećaš se?” Tako i ljubav, na svoj način, gasi patnju.

John O’Leary u filmu prolazi kroz neizrecive boli, a publika pati zajedno s njim. Liječnici su otkrili da opekline prekrivaju sto posto njegova tijela i rekli obitelji da ima manje od jedan posto šanse za preživljavanje. Teško je i zamisliti takvu fizičku bol kroz koju je John prolazio — ili agoniju njegovih roditelja dok su gledali dijete koje trpi takvu traumu. Soul on Fire je, na svoj način, duboko pro-life film. Slavi dar života. Svaki Johnov udah, svaki čin ljubavi koji ga održava na životu, svjedočanstvo je o nepovredivom dostojanstvu života. Kad ga dovezu u bolnicu, njegova majka — s kojom sam se u potpunosti mogla poistovjetiti — stoji nad djetetovim krevetom i govori mu da je sada sve na njemu, da on mora odlučiti hoće li se boriti, hoće li živjeti. A John odabire život. Taj izbor se ponavlja neprestano kroz film. Nije lagan. Nikad nije. Ali to stalno biranje života usred patnje čini život, ljubav i štovanje Boga radikalnim, blistavim i protukulturnim činom.

Kako se film odvija, gledamo niz vinjeta iz O’Learyjeva života — njegov oporavak, studentske godine, brak i zrelu dob. Nit koja ih sve povezuje jest postojanost ljubavi — osobito očinske ljubavi njegova oca, Dennyja O’Learyja, kojeg s toplinom, šarmom i dubinom utjelovljuje izvrsni John Corbett. U jednom od najupečatljivijih trenutaka iz studentskih dana, Johnova buduća supruga pita ga što su njegovi roditelji rekli o požaru koji je izazvao. On sliježe ramenima i kaže da otac nije mnogo govorio. No, zapravo, ono što je rekao značilo je sve. Kad se devetogodišnji John prvi put probudio nakon operacije, otac mu se nagnuo nad lice i rekao: “Volim te, i ne možeš ništa učiniti da to promijeniš.”

Ta rečenica, koliko god jednostavna bila, sažima poruku cijelog filma — poruku izvornu iz srca Evanđelja. Govori o Očevoj ljubavi prema nama: bezuvjetnoj, nezasluženoj, neumoljivoj. Kako piše sv. Pavao: “Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20). Denny O’Leary u Soul on Fire postaje, na mnoge načine, slika Nebeskog Oca — onoga koji nas oprašta i kad zapalimo kuću, ovaj svijet koji dijelimo, što tako često činimo. Unatoč našim glupim, nepromišljenim i nepojmljivim grijesima, naš nas Otac ipak voli.

U Soul on Fire nije samo Johnov otac taj koji pokazuje takvu očinsku, milosrdnu ljubav. I komentator bejzbolskih utakmica St. Louis Cardinalsa, Jack Buck, preuzima sličnu ulogu milosti i prisutnosti. Kad čuje za Johnove ozljede, odlazi ga posjetiti u bolnicu i, nagnut nad njegovo beživotno tijelo, govori: “Hej, mali, probudi se.” To je isti glas koji je John navikao slušati u radijskim prijenosima bejzbola — i kao da ga upravo taj glas vraća u život. Kasnije vidimo kako mu Buck šalje bejzbolske loptice s autogramom da mu pomogne ponovno naučiti pisati zahvalnice, prisustvuje njegovoj maturi, pa čak i donosi svoju nagradu iz Kuće slavnih da je podijeli s njim. Paralela je jasna: milost se uvijek iznova pojavljuje — u glasu, u prisutnosti, u ljubavi koja ne dopušta da ostanemo uspavani u vlastitim životima, koliko god nas iskušenja vukla u suprotno.

U jednom trenutku, dok je John na fakultetu, pije previše i osjeća se obeshrabreno, otac mu kaže: “Ne možeš uvijek birati put kojim ideš, ali možeš birati način na koji njime hodaš.” To je neizgovorena teologija poziva i patnje u filmu: naša sloboda ne leži u izbjegavanju boli, nego u tome kako na nju odgovaramo — s hrabrošću i vjerom, kroz patnju koja neminovno dolazi svakom čovjeku. Kako piše sv. Petar: “A Bog svake milosti, koji vas pozva u svoju vječnu slavu u Kristu, sam će vas, pošto malo postradate, usavršiti, utvrditi, ojačati i učvrstiti” (1 Pt 5,10).

U Soul on Fire vidimo ostvarenje upravo tog obećanja. Patnja koja je trebala uništiti Johna O’Learyja postaje mjesto na kojem milost pušta korijenje. Opekline koje su unakazile njegovo tijelo pretvaraju se u znakove obnove; svaki ožiljak postaje podsjetnik da je otkupljenje stvarno. Film nije trijumfalističan — on je nježan. Kroz cijelu priču John pita: “Zašto ja?” Prvo to izgovara u očaju, u bolnici nakon požara, a kasnije u čuđenju zbog ljubavi kojom ga obasipaju. “Zašto sam dostojan takve ljubavi?” pita se. “Zašto me milost pronalazi?” To je isto pitanje s kojim se svaki vjernik mora suočiti. “Zašto ja?” — to je misterij u samom središtu vjere.

Kad su se na kraju pojavile odjavne špice, moja je kći podigla pogled prema meni i rekla: “Znači, zapravo je film o ocu i sinu, zar ne? Tata ima puno mudrosti.” I potpuno je u pravu. Ovaj film govori o Ocu — i o svima nama, njegovoj djeci, koji stalno palimo vatru na ovoj zemlji, i o nevjerojatnoj milosti koja ih uvijek iznova gasi svojom ljubavlju. Soul on Fire pokazuje kako milost pretvara ruševine u objavu. To je film evangelizacije u njezinom najboljem izdanju. Nije napadan. Naprotiv, to je priča koja otvara dušu istini, ljepoti i ljubavi Oca koji nikada ne prestaje dozivati svoju djecu kući.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice Word on Fire.