Poput Abrahama, supružnici su pozvani krenuti iz svoje zemlje u onom trenutku u kojem, odgovarajući na poziv bračne ljubavi, odluče bespridržajno se darovati jedan drugome. U različitim životnim okolnostima… svaki od njih treba napustiti svoje ustaljene navike, sigurnosti te krenuti prema zemlji koju Bog obećava: biti dvoje u Kristu, dvoje u jednom. 

(papa Franjo, Pismo bračnim drugovima cijelog svijeta)

Je li tvoje dijete baterija za strojeve? Nismo li i mi već sada postali robovi ekrana, tipkovnica i joysticka? Značajni filmovi uvijek bude važna pitanja o stvarnosti u kojoj živimo. Film Matrix: Uskrsnuća potpunije ćemo shvatiti ako (na YouTubeu) pogledamo srodne dokumentarce. Primjerice, The Metaverse and How We’ll Build It Together – Connect 2021 i In the Age of AI. Drugim riječima, filmsku sagu Matrix shvatit ćemo ozbiljnije onda kada uzmemo u obzir što nam tehnokrati današnjice spremaju: Metaverse i uspon umjetne inteligencije. Oni među nama koji se sjećaju znanstveno-fantastičnih filmova koji su obilježili posljednja desetljeća dvadesetog stoljeća sve se više osjećaju bizarno. Zašto? Zato što ti filmovi sve više djeluju proročki. Kao da se polako, ali sigurno počelo ostvarivati ono što smo smatrali samo zabavnom (katastrofičnom) fikcijom. Čeka li nas stvarno trenutak kada će neki stvarni Cyberdyne Systems i njegov Skynet (filmska saga Terminator) krenuti u istrebljenje ljudi jer smo postali smetnja sljedećoj dominantnoj vrsti na planetu nakon homo sapiensa – samosvjesnoj umjetnoj inteligenciji? Nešto manje crn scenarij pred nas stavlja filmska saga Matrica: nećemo biti istrijebljeni, nego će naši potomci postati „žive baterije“ koje mentalnom i emocionalnom energijom napajaju rad strojeva. Dok su prva tri filma iz serijala bili kritika (između ostalog) takve tehnokracije, Matrix: Uskrsnuća (četvrti nastavak) više ili manje suptilno postao je promotivni izlog za transhumanizam u kojem je moguć suživot ljudi i umjetne inteligencije, do te mjere da film redefinira pojam uskrsnuća: strojevi, a ne Bog imaju moć „uskrsnuti“ mrtve. Riječ je naravno, ne o stvarnom uskrsnuću, nego lazarovsko-frankesteinovskom „oživljavanju“ glavnog junaka za kojeg više ne znaš je li riječ o čovjeku ili kiborgu. U svakom slučaju, pitanje o tome hoće li umjetna inteligencija ugroziti čovjeka i kako će izgledati ta konvergentna stvarnost (spajanje fizičke stvarnosti, virtualne stvarnosti i augmentirane stvarnosti) naše djece u svijetu u kojem kolo vode tzv. “velikih pet” tehnoloških konglomerata današnjice (Google, Amazon, Meta, Apple, Microsoft) zajedno s tehnološkim carstvom Elona Muska (Neuralink, OpenAI, DeepMind) zahtijeva našu pozornost. Kao i stručnu i argumentiranu javnu raspravu.

Otvori svoje srce. Prva tri nastavka Matrice gledateljima su sugerirala: Otvori svoj um ako želiš spoznati odgovore na pitanja „Što je stvarnost?“ i „Tko je čovjek?“. I ovaj četvrti nastavak funkcionira na istom tragu. I dalje na svoj način osuvremenjuje Platonovu alegoriju o pećini i koncept Demijurga, oslanja se na gnosticizam, dualizam i novovjekovne redukcije Descartesa, Rousseaua, Nietzschea, Sartrea, Baudrillarda, Hararija. Međutim, kralješnicu ovog znanstveno-fantastičnog filmskog scenarija Matrix: Uskrsnuća čini, paradoksalno, ljubavna priča muškarca i žene. Kršćanska refleksija nad dinamikom odnosa filmskih likova Nea i Trinity otvara prostor gledatelju za promišljanje čovjeka kao osobno-odnosnog, ja-ti bića, čija snaga leži u povjerenju, poštivanju slobode i afirmaciji drugog. U oplijenjivanju sebe i darivanju voljene osobe (Fil 2). Ukratko, kada razum zakaže u potrazi za istinom, autentična ljubav (1 Kor 13) uskače kao najbolji vodič. Ta relacija između muškarca i žene očituje se kao spasonosna i čudotvorna „anomalija u Matrici“. Srcem se dalje vidi (Pascal). Pri tome imajući u vidu da biblijski pojam srca uključuje čitavog čovjeka: duh, dušu i tijelo (1 Sol 5). Redukcija ljudske osobe i fenomena ljubavi samo na čuvstva nije ništa manje opasna od racionalističke redukcije. Jer tada ćemo, kako film autoironično sugerira, mi ljudi postati još učinkovitija baterija za strojeve naše svagdašnje. Upadaju li autori Matrice svejedno pri tome u redukcionizam ljubavi i istine?

„Ne prihvaćaj ništa kao ljubav ako tome nedostaje istine. I ne prihvaćaj ništa kao istinu ako tome nedostaje ljubavi.“ Riječi su to svetog Ivana Pavla II., Poljaka, u propovijedi prigodom kanonizacije Marije Benedikte od Križa (Edith Stein), doktorice filozofije, zaštitnice obraćenika i žene koja je posvetila velik dio svoga života proučavanju toga što znači uistinu biti žena, primijetivši kako „nijedno veliko djelo duha ne dolazi na ovaj svijet bez velike patnje koja uvijek predstavlja izazov za osobu u njezinoj cjelovitosti“.

Redatelj(ica) Lana Wachowski osoba je poljskog podrijetla, koja se izjašnjava ženom, s očitom sklonošću prema filozofiji. Ne znamo je li na putu obraćenja i poznaje li lik i djelo Ivana Pavla II. i Edith Stein, ali iz filmova je očito da je upoznata s mesijanskim narativom Evanđelja. Matrica uživa status velikog djela filmske umjetnosti u očima i publike i kritike. Sudeći prema intervjuu danom IGN-u, snimanje filma Matrix: Uskrsnuća bio je način da Lana procesuira i izađe na kraj s gubitkom bliskih ljudi (među njima i vlastitih roditelja). Svojedobno je izjavila da je kao dijete u školi doživjela batine od katoličke časne sestre i da je zbog traumatičnog djetinjstva patila od suicidalnih sklonosti. Znamo također da je ova osoba rođena kao dječak te se za vrijeme snimanja prvog nastavka sage Matrica još uvijek odazivala na ime Larry. U međuvremenu se izjasnila kao transrodna osoba, koja je, sudeći po napisima u medijima, pristupila kirurškoj korekciji „rodne disforije“. Sličnu „tranziciju“ prolazi i mlađi brat ove osobe, Andy Watchowski, sada zvan Lilly, sutvorac filmske sage Matrica, izjavivši svojedobno u kolovozu 2020. (u razgovoru za Netflix Film Club) da je čitava saga zapravo metafora za transrodnu promjenu identiteta.

Imajući ovo u vidu, čini se pomalo naivno u osovini filma vidjeti panegirik ljubavnoj vezi muškarca i žene. Mnogi će stoga u filmskoj sagi Matrica s razlogom vidjeti „trojanskog konja“ – propagandu rodne ideologije i dekonstrukcionizam queer teorije: antropocentrizam, racionalistički i čuvstveni redukcionizam osobe, apsolutizam samoodređenja, negiranje naravi. Drugi su, utemeljeno, u razvoju lika Trinity ugledali „woke“ agendu. Treći će prepoznati u filmu dovoljno autobiografskih elemenata i reći da je filmski ljubavni par idealizirani nostalgični osvrt redatelja na prošlost s iskustvom braka muškarca i žene, kako onog roditelja, tako i vlastitog iz vremena prije „tranzicije“. Možda i osobno  propitivanje: “Što bi bilo kad bi bilo?” Nemoguće je odijeliti filmsko djelo od iskustava, nakana i osobe njegova autora. A sve to nam nije do kraja poznato. Također je teško ne primijetiti kako uz subverzivnu kritiku filmske industrije, monoteističkih religija (Neo radi u kompaniji pod nazivom Deus Machina), binarnosti spolnosti (Neo razvija nastavak igre Matrica pod nazivom Binary), političkog i ekonomskog sustava današnjice, redatelj(ica) Matrix: Uskrsnuća ne skriva svoje osobne nutarnje bitke, samokritičnost i propitivanje vlastitog identiteta. Povijest svih sedam umjetnosti puna je primjera osoba koje su efektno promišljale fenomen zajedništva muškarca i žene i njegovu važnost, a da u svom životu same nisu očitovale iskustvo takvog zajedništva. Na tragu te konstatacije, pod (više ili manje naivnom, ali dobronamjernom) pretpostavkom da Lana Wachowski ili bilo koja osoba koja sebe smatra transrodnom uistinu beskompromisno traži autentičnu ljubav i potpunu istinu o sebi i svijetu kako bi se mogla osloboditi od svih fikcija stvarne Matrice i donijeti uistinu slobodan izbor, koje bi joj smjernice jedan katolik (blago, u ljubavi i s poštovanjem) mogao ponuditi?

Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Onima koji traže odgovor na pitanje zašto je opasno promišljati čovjeka kao biće kod kojeg je poželjno odvajati dušu od tijela i promišljati spolnost kao nešto što nije temeljno svojstvo i duše i tijela i njihova jedinstva, dobro polazište su uvijek Knjiga Postanka i promišljanja svetog Tome Akvinskog. A potom životno i radno iskustvo ljudi poput Paula McHugha i Walta Heyera. U srcu svakog ulaženja u stvarnost čovjeka, naravno, jest otvaranje ljudske osobe za susret s „Jedinim“ ovog stvarnog svijeta u kojem živimo – onim čudotvorcem koji je istinska „Anomalija u Matrici“ – Isusom iz Nazareta. I pronalaženje vlastitog „mjesta“ i „uloge“ u onome što nazivamo njegovom Zaručnicom i Otajstvenim Tijelom – Crkvi. Da bi se dogodio ovaj „transfer anomalije“, presudan korak jest, filmskim rječnikom predočeno, dovesti čovjeka do mogućnosti izbora konzumacije „crvene pilule“ Euharistije i „otkačenja“ u sakramentu ispovijedi od Matrice Kneza ovoga svijeta i njezinih kabela grijeha koji stoje u pozadini svake sekundarne matrice nakaradnog religioznog, političkog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog sličnog društvenog sustava. Tek kada Riječ tijelom postane u našem gledanju, slušanju, radu i kretanju, ne moramo se bojati privremenog odvajanja duše i tijela (biološka smrt), jer naša konačna sudbina bit će stvarno Uskrsnuće, a konačno odredište nebeski Zion.

Okosnica tog ustanka protiv „mašine“ grijeha i njezine matrice u stvarnosti ovoga svijeta uvijek će biti zajedništvo muškarca i žene, to „dvoje u Kristu, dvoje u jednom“ kako nam Papa posvješćuje u svom Pismu bračnim drugovima iz cijeloga svijeta.

Neka nam to zajedništvo bude i osnova u ovoj izazovnoj situaciji prepoznavanja „matrice“ i „mašine“ unutar stvarnosti pandemije. U međusobnoj komunikaciji, zajedničkoj potrazi za potpunom informacijom i nenasilnoj borbi za slobodu izbora, utemeljenoj na punini istine i ljubavi. Ma koliko god to zahtjevno i bolno bilo.