Biti učitelj! Kako je to divan poziv. Imam ga i sama. Nakon što sam pogledala 10-minutni dokumentarac iz serijala „Zarazni“ o Maribel, španjolskoj vjeroučiteljici iz Valencije, oduševila sam se njome, dotaknulo me je duboko i neke mi stvari osvijestilo u glavi i – „zarazilo“ me. Kao da mi je ponovno probudilo onu radost zbog talenta koji mi je Bog dao; ono potpuno predanje onome što radim, onaj blagoslov koji osjećam kad radim ono u što stvarno vjerujem i što zagovaram.

Tako djeluje novi serijal „Zarazni“ koji je napravio redatelj i producent Juan Manuel Cotelo. Kao što možete vidjeti u traileru, serijal je potpuno promijenio pogled na ono što proživljavamo sada: na priču o pandemiji, zarazi i cjepivu. Umjesto straha od koronavirusa, sumnje u cjepivo i izbjegavanja zaraženih – okreće nam pogled prema cjepivu koje djeluje bez ikakve sumnje jer mijenja živote drugih, donosi im mir i radost. Serijal se zove „Zarazni“ jer govori o ljudima koji su zbog susreta s Bogom koji im je izliječio srce promijenili svoje živote. Zaraženi ljubavlju Božjom, sada tu ljubav šire dalje. Cotelo govori da je dolazak Isusa Krista, bez obzira na okolnosti u kojima živimo, započeo pandemiju nade, a mi biramo hoćemo li joj se otvoriti ili ne. Mi biramo u koju ćemo pandemiju, cjepivo i zaražene gledati, što ćemo slušati i misliti.

Juan Manuel Cotelo jedan je od primjera onih koji su ‘zaraženi’ nadom, radošću  i ljubavlju i koji šire pandemiju nade. Snimio je dva cjelovečernja filma „Najveći dar“ (o oprostu) i „Marijina zemlja“ (o  djelovanju Blažene Djevice Marije u konkretnim ljudskim životima). To su dva odlična filma u kojima je pokazao da se kršćanska poruka može prenositi kvalitetnim umjetničkim djelima i suvremenom umjetnošću poput filma. Filmove možemo gledati i u Hrvatskoj zahvaljujući Kinu Metropolis u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Serijal „Zarazni“ od ožujka ove godine objavljuje se na službenom YouTube kanalu (u Hrvatskoj je to Infinito Croatia s titlovima na hrvatskom). Prvi film je bila priča o španjolskom reperu Grilexu, zatim je bila priča o dvoje mladih izgubljenih u praznim životima (Kati i Pancho), dvije epizode o udomiteljima teško bolesne djece, dok je ovaj peti nastavak o vjeroučiteljici. Ovi desetominutni dokumentarci gledaju se u dahu jer su dinamični, jasni, emotivni i vrhunski su snimljeni. Osim toga nose snažnu poruku i djeluju na nas. Svaka priča nam progovara, posebno ako smo na neki način s njom povezani, ako u sebi prepoznajemo lik iz priče, njegove probleme, nade, borbe…

Ne učitelji, nego svjedoci radosne vijesti

Maribel danas ima 50 godina, šestero djece i jednog unuka. Odrasla je u katoličkoj obitelji i 16 godina bila je posvećena samo svojoj obitelji. Tada je upisala „Studij religiozne znanosti” i unatoč, kako sama kaže, „onim teškim predmetima“ (filozofija, crkveno pravo), dodatno se svime time oduševila. Nakon završetka studija počela je raditi u školi kao vjeroučiteljica, ili bolje rečeno kao hodajući blagoslov i radost za svoje učenike.

Gledajući film, osjećala sam se kao jedna od njezinih učenica koje su svjedočile: „Ona govori i govori, a ja se sve više oduševljavam“ ili: „Na njezinim se satovima nekad i plače“. Učenici osjećaju da o Bogu govori u potpunosti iz vlastitih primjera („Ne priča nam prazne priče“). Zapravo govori iz srca jer je „njoj Bog blizu“, pa ga može svjedočiti i to je temelj njezine radosti. Ta radost pretapa se i u njezin način predavanja i vođenja molitve, stoga ne čudi da kad zvono označi kraj nastave učenici kažu: „Samo nastavite.“

Nije sve samo pjevanje i zabava, Maribel je svjesna da je vjeronauk predmet koji treba govoriti o onim najvažnijim transcendentnim pitanjima koja su duboko u nama; o istini, pravdi, smislu… Iako je nekad teško, to je najčešće blagoslov, pogotovo kad vidiš da su srca djece dotaknuta. Zanimljivo je kako učenici, ma kako bili mladi, vide da netko unatoč poslu uvijek ima vremena za razgovor s njima i njihove životne probleme. Maribel pušta da je Bog vodi, a najbolji dokaz za to su njezine riječi kad joj djeca dođu na razgovor, a ona ne zna rješenje za njihove probleme: „Sad ćemo moliti zajedno, a sutra ćemo razgovarati.“ To je prepuštanje Bogu jer ga ona poznaje i voli, to je prepuštanje Crkvi koja nije „ona koja ograničava i naređuje“, nego ona koja „oprašta i oslobađa uči i prihvaća sve“… To je živo svjedočanstvo vlastita života koje jedino ima smisla ako je radosno.

Misao za moju dušu bile su njezine riječi da „Isus nije odgajao učitelje nego svjedoke“. Naravno, i to svjedoke radosne vijesti, koji su zbog nje dali živote jer su znali da to ima smisla. Mi to ponekad zaboravimo – iako je to ključno za sve učitelje, a ne samo one koji naučavaju o vjeri. Naime, ako nisi svjedok onoga što govoriš, ako to za tebe nije radosna vijest, ako za to ne možeš ginuti – o čemu onda uopće pričaš i s kojim pravom?! Voljela bih da svi vjeroučitelji i učitelji pogledaju ovaj film, da se oni kojima je žar zgasnuo probude i ohrabre, a oni koji imaju taj žar osnaže i krenu još jače i bolje.