Pier Paolo Pasolini najkontroverzniji je i najcjenjeniji polihistor u modernoj talijanskoj povijesti. Bio je pjesnik, kritičar, lingvist, novinar, slikar, romanopisac, dramatičar, scenarist, esejist, povjesničar umjetnosti i međunarodno priznati filmski redatelj, čiji rad utjelovljuje duljinu i širinu zemaljskog iskustva – od Boga, ljubavi i milosti do nasilja, izopačenosti i moći. Pasolinijeva umjetnička jedinstvenost, humanost i poezija utjecali su na autore poput Abela Ferrare i Martina Scorsesea, koji je izjavio: „Pasolini nikada nije nebitan.“ Želio bih uokviriti Pasolinijevu biografiju kroz njegov složen odnos prema katoličanstvu i njegov film „Evanđelje po Mateju”, koji je uvršten na popis filmova Papinskog vijeća za društvene komunikacije iz 1995. godine.

Pier Paolo Pasolini rođen je u Bologni u Italiji 5. ožujka 1922. Bio je sin učiteljice u osnovnoj školi Susane Colussi i poručnika talijanske kraljevske vojske Carla Alberta Pasolinija. Pier Paolo je kasnije govorio o svojoj ranoj želji za pisanjem poezije:

„Što me je navelo da pišem poeziju u dobi od sedam godina nikada nisam razumio. Možda je to bila potreba za izražavanjem sebe, i potreba za svjedočenjem o svijetu te sudjelovanjem u ili stvaranjem radnje u koju smo uključeni, angažiranjem u tom činu. […] U mom pisanju postoje namjerni elementi naturalističkog tipa realizma, i stoga – ljubav prema stvarnim stvarima. […] spoj tradicionalnih akademskih elemenata i suvremenih književnih pokreta.”

Mladi Pasolini kršten je i odrastao u katoličkom okruženju, što je neizbježno utjecalo na njegov život i umjetnički rad. 1939. upisao se na Sveučilište u Bologni i počeo se identificirati kao ateist. Tijekom posljednjih godina Drugoga svjetskog rata pozvan je u talijansku vojsku. Nakon što se Italija predala, pobjegao je u Casarsu i tamo ostao nekoliko godina. Objavljivao je poeziju na furlanskom (jeziku manjine u regiji) i konačno se 1950. preselio s majkom u Rim. Pasolini je napisao i objavio nekoliko knjiga, eseja i drama, uključujući Ragazzi di vita („Besprizorni”, 1955.), L’usignolo della Chiesa Cattolica („Slavuj Katoličke Crkve”, 1958.), Una vita violenta („Nasilni život”, 1959.), Porcile („Svinjac”, 1968.), Calderón (1973.), među mnogim drugima. Stalna borba između vjere i nevjere, katoličanstva i marksizma, vjerskog preobraćenja i političke revolucije karakterizirala je velik dio njegova rada:

„Prvo sam otkrio da u mojoj poeziji postoji stara, latentna religiozna crta. Sjećam se stihova koje sam napisao kad sam imao 18 ili 19 godina, a bili su religiozne prirode. Shvatio sam i da velik dio mog marksizma ima iracionalne, mistične i religiozne temelje. Ali ukupna moja psihološka konstitucija nastoji me tjerati da stvari vidim ne iz lirsko-dokumentarne, već iz epske perspektive. U mom pogledu na svijet postoji nešto epsko.”

Pasolini je započeo svoj rad na filmu pišući scenarije za Fellinijeve filmove „Cabirijine noći”(1957.) i „Slatki život” (1960.). Zatim je debitirao kao glumac u filmu Carla Lizzanija „Grbavac iz Rima” (1960.). Debitirao je kao redatelj u filmu „Accattone” (1961.), koji govori o svodniku koji živi na periferiji Rima u poslijeratnoj Italiji. Nick Barbaro iz Austin Chroniclea nazvao ga je „najmračnijim filmom koji je ikada vidio”. „Accattone” i film koji je za njim uslijedio, Mamma Rossa (1962.), učvrstili su Pasolinijevu reputaciju beskompromisnog filmskog autora, po uzoru na talijanske neorealiste Roberta Rossellinija i Vittorija De Sicu te pionira francuskog novog vala Jean-Luca Godarda. Pasolini je napravio jasnu razliku između onoga što je smatrao filmskom prozom i filmskom poezijom:

„Razlika je sljedeća: Godardov film napisan je prema tipičnim karakteristikama poetskog jezika; dok je uobičajeni film napisan prema tipičnim karakteristikama proznog jezika. Na primjer, nedostatak priče jednostavno je prevlast poetskoga nad proznim jezikom. Nije istina da nema priče – priča postoji, ali umjesto da bude ispričana u svojoj cjelovitosti, ispričana je eliptično, s naletima mašte, fantazije, aluzije. Pripovijedana je na iskrivljen način – međutim, priča postoji. […] Po mom mišljenju, film je bitno i prirodno poetski, iz razloga koje sam naveo – jer je nalik snu, jer je blizak snovima, jer su filmska sekvenca i sekvenca sjećanja ili sna – i ne samo to, već stvari same po sebi, u stvarnosti – duboko poetske – fotografirano drvo je nešto poetsko. […] Ali tko govori kroz drvo? Bog ili sama stvarnost. Stoga nas drvo kao znak uvodi u komunikaciju s tajanstvenim govornikom.”

U to vrijeme Pasolini se počeo identificirati kao „katolički marksist“. Pasolini je bio čovjek dubokih proturječja, čiji se rad duboko bavio paradoksom i jedinstvom između prividnih suprotnosti. Bio je marksist izbačen iz Talijanske komunističke partije, bio je homoseksualac kojeg se Maria Callas „nadala preobratiti u heteroseksualnost i brak“, i bio je ateist koji je rekao: „Ako znate da sam nevjernik, onda me poznajete bolje nego što ja sam sebe poznajem. Možda sam nevjernik, ali sam nevjernik koji ima nostalgiju za vjerovanjem.“ Kako bi dodatno ilustrirao tu poantu, tijekom bitke kod Valle Giulije, Pasolini je suosjećao s policijom, koju je smatrao „djecom siromašnih“, i kritizirao studentske prosvjednike, koje je nazivao „ljevičarskim fašistima“. U konačnici, Pasolinijev odnos prema marksizmu mora se shvatiti u kontekstu njegova žestokog odbacivanja talijanskog fašizma i Benita Mussolinija. Njegov zloglasni film Salò (1975.) eksplicitno prikazuje njegove osjećaje prema fašizmu i njegovoj ekstremnoj degradaciji ljudske osobe kroz neobuzdanu moć, pohlepu, grijeh i korupciju.

Katolička Crkva krajem pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća prolazila je kroz seizmičke promjene. Papa Ivan XXIII., rođen u Italiji, sazvao je povijesni Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.), slavno proglasivši Crkvi potreban aggiornamento (osvježavanje). Dio ponovnog angažmana Crkve s modernošću bio je poziv na dijalog s nekatoličkim umjetnicima. Inspiriran Papinom smjelom izjavom, Pasolini je uzeo Novi zavjet i pročitao Evanđelja u jednom dahu. Kako se prisjećao: „Slučajno sam otvorio Bibliju, i počeo čitati prve stranice, prve retke Matejeva evanđelja, i sinula mi je ideja da o tome snimim film. Očito je da je to osjećaj, impuls koji se ne može jasno definirati. Razmišljajući o tom osjećaju, ovom impulsu, ovom iracionalnom pokretu ili iskustvu, cijela moja priča počela mi je postajati jasna, kao i cijela moja književna karijera. […] Nisam htio rekonstruirati Kristov život kakav je stvarno bio. Htio sam stvoriti povijest Krista, plus 2000 godina kršćanskog pripovijedanja o Kristovom životu, budući da je upravo 2000 godina kršćanske povijesti mitologiziralo ovu biografiju.”

Pasolini je navodno odabrao Evanđelje po Mateju jer je „Ivan bio previše mističan, Marko previše sirov, a Luka previše sentimentalan“. Htio je stvoriti „dokumentarac o Kristovu životu“, i koristiti isključivo pisane dijaloge iz samoga Evanđelja. Pasolini je pretraživao Palestinu tražeći prikladne lokacije (sjajno prikazane u kratkom dokumentarcu iz 1965. godine „Traženje filmskih lokacija u Palestini” (Location Hunting in Palestine), i na kraju se odlučio za južnotalijansku regiju Basilicatu. Kao što je bio običaj u njegovom snimanju filmova, za uloge u filmu odabrao je neprofesionalne glumce:

„Nikada nisam birao glumca kao tumača. Uvijek sam birao glumca zbog onoga što jest. To jest, nikada nisam tražio od nikoga da se transformira u nešto drugo osim onoga što jest. […] Kada sam snimao ‘Evanđelje’, obilazio sam i sâm birao sve statiste jednog po jednog među seljacima i ljudima u selima oko kojih smo snimali. […] Naravno, stvari su bile malo teže u vezi s glavnim glumcima. Na primjer, tip koji je glumio Krista bio je student iz Barcelone. Rekao sam mu samo da glumi ulogu Krista – i to je bilo sve. Nikada mu nisam održao nikakav uvodni govor. Nikada mu nisam rekao da se transformira u nešto drugo, da interpretira, da osjeti da je Krist. Uvijek sam mu govorio da bude upravo ono što jest.”

Lokacija, amaterski glumci i moderna priroda Pasolinijeva pripovijedanja podsjećaju na Caravaggiove slike, gdje su likovi i scene preuzeti izravno iz suvremenoga talijanskoga života šesnaestoga stoljeća. Postoji osjećaj nečeg drevnog i bezvremenskog, a opet uokvirenoga u filmski kontekst, što se preklapa s povijesnim i suvremenim na način rijetko viđen u povijesti filma. Činjenica da Pasolinijevo „Evanđelje po Mateju” postiže ovaj iznimni podvig sama po sebi je vrhunsko umjetničko postignuće. Drugi primjer ovog presijecanja je zvučna podloga. Pasolini se prebacuje s Bacha na afroameričke spirituale izvođača Odette i Blind Willieja Johnsona, ne samo suprotstavljajući barok sa suvremenim gospelom, već i visoku kulturu s niskom, suptilno implicirajući središnji paradoks Utjelovljenja.

Film počinje posvetom papi Ivanu XXIII.: „Dedicato alla cara, lieta, familiare memoria di Giovanni XXIII“ („Posvećeno dragoj, radosnoj, poznatoj uspomeni na papu Ivana XXIII.“) i prelazi na intiman krupni plan mlade Majke Marije (Margherita Caruso). Njezino lice obasjava ekran nježnom ljepotom dok se prebacuje na iznemoglog Josipa i trudnu Mariju uokvirenu oronulim kamenim lukom. Odmah se upoznajemo s naturalizmom i iskrenošću Pasolinijeva stilskog pristupa. Kada odrasli Isus (Enrique Irazoqui) stigne da ga krsti Ivan Krstitelj (Mario Socrate), gledatelja zadivljuje Isusovo strogo, ali blago lice dok se s njim spuštamo prema Ivanu i rijeci. Pasolinijev Krist utjelovljuje Utjelovljenje kroz poniznost – grandioznost njegove ljepote proizlazi iz njegove duboke jednostavnosti. On je jedan od ljudi, dijeli njihovo lice i njihovo siromaštvo na način koji nije viđen u filmskim prikazima Krista tada ili poslije. Pasolini je pazio da ne upadne u klišeje kostimirane drame i da ne utisne vlastitu ideološku pristranost u film, odlučivši umjesto toga snimiti film neizravno i očima vjernika:

„S ‘Evanđeljem’ je stvar bila toliko delikatna da bi bilo lako upasti u smiješno i banalno te tipičan žanr kostimiranog filma. Opasnosti su bile toliko brojne da ih nije bilo moguće sve predvidjeti… Kao da sam snimio dokumentarac o Kristovom životu. […] Nisam mogao ispričati priču o Kristu – čineći ga sinom Božjim – sa sobom kao autorom ove priče, jer nisam vjernik. Dakle, nisam radio kao autor. I tako me to prisililo da priču o Kristu ispričam neizravno, onako kako je viđena očima onoga koji vjeruje. I kao i uvijek kada se nešto priča neizravno, stil se mijenja.”

U sceni Govora na gori Krist je – dok izgovara Blaženstva – uokviren nebom i morem. Imate osjećaj da je on zaista glas neba i zemlje. Kada Krist hoda po vodi, publika je jednako zapanjena kao i učenici mističnim realizmom viđenja Krista kao mosta između prirode i Boga. Posljednja večera prikazana je kao neukrašeni trenutak, dok Krist svečano izgovara euharistijsku molitvu i dijeli beskvasni kruh oko stola. Zanimljivo je da se većina suđenja i Kristove Muke vidi očima učenika i gledatelja, što je fascinantan pomak perspektive u odnosu na ostatak filma. Jedan od mojih omiljenih trenutaka je kada se Krist uspinje na Golgotu i kamera se pomiče prema travi koju vjetar njiše prema mjestu raspeća – kao da se svijet u svojim najmanjim i najjednostavnijim gestama savija prema tom trenutku. Samo raspeće je zapanjujuć filmski trenutak. Krist nije teško pretučen i krvav, već su užas i bol prikazani na licu Majke Marije, koju glumi Pasolinijeva majka, Susana, dok u pozadini svira tužna, ali trijumfalna glazba. Vidimo kako se ekran zatamnjuje dok Krist izgovara riječi:

Vječno ćete čuti
Ali nikada nećete razumjeti
Vječno ćete vidjeti
Ali nikada nećete vidjeti
Srce ovog naroda otupjelo je.
Uši su im spore na slušanje
I zatvorili su oči.
Pa možda tim očima nikada neće vidjeti
I tim ušima nikada neće čuti.

Isus je položen u grob, a vrata se iznenada otvaraju otkrivajući da je tijelo nestalo, dok anđeo izgovara radosne riječi Njegova uskrsnuća. Pasolini je primijetio: „Uskrsnuće je najuzvišeniji trenutak cijele evanđeoske priče, trenutak u kojem nas Krist ostavlja same da bismo ga tražili.“

Možda ne postoji nijedan drugi prikaz Kristove priče koji tako savršeno spaja mistični realizam s dokumentarističkim naturalizmom. Pasolini, spajajući neprofesionalne glumce s arhaičnim krajolicima, suvremenu duhovnu i klasičnu glazbu, evanđeoski tekst s estetskom misaonošću te naglašavajući neukrašenu ljepotu sirove jednostavnosti i poniznosti, stvorio je bezvremensku filmsku interpretaciju Kristova života.

Pasolini je bio čovjek koji je tijekom svojega života i rada istraživao dubine paradoksa i proturječja. Mislim da mu je možda sposobnost da Krista promatra kao nevjernik dala jedinstvenu objektivnost, dotad neviđenu u umjetničkim visinama kojima je težio. Ali možda su ljubav, poštovanje i poziv pape Ivana XIII. na kraju inspirirali Pasolinija da stvori ono što je L’Osservatore Romano nazvao „najboljim filmom o Kristu ikada snimljenim“. Pasolini je bio u Asizu i čitao Evanđelje na dan posjeta pape Ivana XXIII. Pasolini je napisao pismo o. Giovanniju Rossiju:

„Pogođen sam, dragi o. Giovanni, na način koji samo Milost može poništiti. Moja volja, i volja drugih, nemoćna je. […] Možda zato što sam uvijek padao s konja – nikada se nisam neustrašivo popeo u sedlo (kao mnogi moćni ili bijedni grešnici) – uvijek sam padao, s jednom nogom zaglavljenom u stremenu, tako da moja utrka nije jahanje, već biće koje nešto odvlači, s glavom koja udara o prašinu i kamenje. Ne mogu se ponovno popeti na konja, niti zauvijek pasti na Božju zemlju.”

Pier Paolo Pasolini ubijen je 2. studenog 1975. na plaži u Ostiji. Brutalnost ubojstva bila je toliko divlja da je njegovo tijelo ostalo gotovo neprepoznatljivo. Ubojstvo ostaje neriješeno, a nagađanja sugeriraju ubojstvo iz osvete u mafijaškom stilu ili zločin iz mržnje. Velika je tragedija što će Pasolinijeva smrt zauvijek ostati misterij.

Film „Evanđelje po Mateju” nesumnjivo je filmsko remek-djelo kako ga je definirao papa Ivan Pavao II.: „Vidjeli smo da remek-djela filmske umjetnosti mogu biti dirljivi izazovi ljudskom duhu, sposobni dubinski se baviti temama velikog značenja i važnosti s etičkog i duhovnog gledišta.“ Uključen je u vatikanski popis najboljih filmova, uz film Andreja Tarkovskoga „Andrej Rubljov”, „Muku Ivane Orleanske” Carla Dreyera, i „Cvijeće svetog Franje” Roberta Rossellinija. Martin Scorsese je mnogo puta tijekom godina spomenuo film kao ključan utjecaj na vlastiti rad:

„Jako mi se svidio taj film. Pasolinijevo ‘Evanđelje po Mateju’ apsolutno je poezija – ideja angažiranoga Krista, koji provocira i koji je žestok. […] To je vrlo snažno djelo i potpuno iznenađujuće, te ima neposrednost koju osjećate. […] On je to razumio – vjera nasuprot duhovnoj promjeni koju morate proći u sebi, bez obzira na to postoji li Bog ili ne.”

Pasolini je utjecao na umjetnike iz različitih područja, uključujući Bernarda Bertoluccija, Johna Watersa, Jenny Holzer, Williama Kentridgea, Toma Burra i Marlene Dumas, te inspirirao pjesme grupe Coil i Scotta Walkera. Pasolinijeve posljednje dane dramatizirao je Abel Ferrara u svom filmu „Pasolini” (2014.) s Willemom Dafoeom u naslovnoj ulozi. Ferrarin film osvojio je nagrade na Berlinskom filmskom festivalu, Filmskom festivalu u Cannesu i Međunarodnom katoličkom filmskom uredu. „Evanđelje po Mateju” bilo je nominirano za Nagradu Ujedinjenih naroda Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti 1968. godine.

Unatoč svim paradoksima filmskog stvaratelja, „Evanđelje po Mateju” uvijek me je diralo dublje od bilo koje druge filmske interpretacije Kristova života. U filmu se isprepliću rijetka poezija, ljepota i poniznost – u neglumcima, crno-bijeloj 35-milimetarskoj traci, prikazu Evanđelja izraženom oštrim, jednostavnim i dubokim jezikom te sirovim estetskim senzibilitetom kakav se rijetko može naći u povijesti filma.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.