U Bibliji i u povijesti Crkve često susrećemo djecu zaduženu za zadatke čije izvršenje počiva na čistoći dječjega srca, a čiji učinak bude poučavanje drugih. Od priče o tome kako je David porazio Golijata pa do mladoga Isusa kako poučava u jeruzalemskome hramu, i do ukazanja Gospe Fatimske Lúciji, Franciscu i Jacinti, dječja iskustva Bogu su naročito važna pri udjeljivanju Njegove snage, istine i milosrđa. Kako je sveti papa Ivan Pavao II. napisao u svojemu „Pismu djeci u Godini obitelji” 1994. godine: „Čitavo se Evanđelje zapravo može čitati kao ‘Evanđelje djece’.” U skladu s time, kroz godine je snimljeno mnogo filmova u kojima se ističu dječje pustolovine. U mnogima od tih filmova poručuje se da djeca nekada znaju bolje od odraslih, i da su djeca na jedinstven način bolja u rješavanju izazova s kojima se njihovi roditelji ili ne mogu ili ne žele uhvatiti ukoštac. Nijedno desetljeće nije ponudilo tako dobre dječje filmske priče poput osamdesetih godina prošloga stoljeća.

U klasiku Stevena Spielberga iz 1982. godine „E. T. – izvanzemaljac”, mali Elliot, kojega glumi Henry Thomas, ozbiljno je dijete iz sunčanoga kalifornijskoga predgrađa, a njegovu obitelj – poput mnogih u kojima su odgojeni pripadnici „generacije X” – vodi samohrana majka. Elliot je u uobičajenoj opasnosti za dijete na kraju 20. stoljeća u Americi. Unatoč tolikome napretku koji ga okružuje, Elliot doživljava bol usamljenosti u svojoj duši, i frustraciju jer ga drugi ne razumiju ili ga ignoriraju. Odrasli u Elliotovu životu prezaposleni su ili jednostavno previše zatvorenoga uma da bi razumjeli njegove potrebe, a kamoli da bi vjerovali u postojanje izvanzemaljca kojemu treba pomoć da dođe kući.

Unatoč svojim vlastitim ranama, Elliot i njegovi prijatelji, neopterećeni brigama odraslih, pronalaze načine da pokažu nesebično suosjećanje, iako su ljudi koji su ih formirali u krjeposti nesposobni pomoći. A vladini agenti i znanstvenici koji navale u Elliotovu kuću i pokušaju secirati E. T.-ja glavni su kandidati za mlinsko kamenje koje Isus propisuje za one koji uzrokuju to da najmanji sagriješe (usp. Mt 18,6).

Elliotova intenzivna empatija za E. T.-ja izražava se u telekinetičkoj vezi između njih dvojice, koju dojmljivo simbolizira E. T.-jev svjetleći kažiprst, kojim on dotiče Elliotov mali prst, ali još dojmljivije to dočarava izvanzemaljčevo žarkocrveno srce, koje je nadahnulo pjesmu Neila Diamonda Turn on Your Heartlight. Ovdje se kršćani mogu prisjetiti ponešto nijansiranoga predstavljanja evanđelista Luke Isusova gledištao istinskoj veličini. Iako Matej, Marko i Luka bilježe kako je Isus stavio dijete posred sviju i rekao svojim učenicima: „I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima” (Mt 18,5), samo je Luka otkrio njegov motiv, govoreći nam da je Isus prvo prozreo „tu misao njihova srca ” (Lk 9,47).

Za Izraela i za Katoličku Crkvu srce je u jednakoj mjeri bilo i ostalo najbolja riječ za opisivanje najdubljega središta duhovnoga identiteta ljudskoga bića. „Blago čistima srcem:”, kaže nam Isus u Govoru na gori, „oni će Boga gledati!” (Mt 5,8). I iako su djeca – s izuzetkom malenoga Isusa – grješnici poput nas ostalih, njihovo srce često ostaje usredotočenim na čudo Božje dobrote, dok srce odraslih često zamrači duhovna kratkovidnost. Otac Luigi Giussani, osnivač pokreta „Zajedništvo i sloboda”, piše: „To srce ja poistovjećujem s onime što nazivam elementarnim iskustvom […] izvornim poticajem s kojim ljudsko biće dotiče stvarnost”. Kao što vidimo u „E. T.-ju”, ponekad upravo ono što odraslo srce odbaci kao nestvarno, djeca bez grješke identificiraju kao ključno. A ironično je da upravo djetetovo iskustvo uznemirenosti jednoga srca s drugoga svijeta ima za učinak zrelost toga djeteta u ovome svijetu.

„E. T.” je klasična priča o sazrijevanju, a sve kvalitetne pustolovne dječje filmske priče bilježe onu dragocjenu međufazu kada djeca postaju potpuno prijemčiva za stvarnost, ali prije nego što postanu opterećenima svim problemima koje doživljavamo kao posljedicu čovjekova Pada i istočnoga grijeha. U takvim pričama odrasli se prisjete kako uz pomoć pokajanja i opraštanja ponovno otkriti čistoću gledanja, i tako otkriju da su sposobni ostaviti se djetinjaste oholosti i približiti se Bogu s dječjim čuđenjem. Sveti John Henry Newman opisao je prirodu te veze s Bogom u svojemu motu, posuđenome od svetoga Franje Saleškoga, koje je stavio na svoj grb kada je postao kardinalom – Cor ad cor loquitur („Srce progovara srcu”).

U filmu iz 1985. godine The Goonies, redatelja Richarda Donnera i scenarista Chrisa Columbusa (prema izvornoj priči Stevena Spielberga), ponovno gledamo djecu koja imaju veliko srce, a koja se iskažu pokazujući junačku krjepost kada njihovi roditelji to ne mogu, i na kraju spašavaju svoje roditelje i domove te osiguraju humanu budućnost svojemu gradu u Oregonu. Ponovno se odrasli pokažu kao oni koji imaju slabu maštu, dok šarolika skupina srednjoškolaca, uključujući mladoga Josha Brolina, Seana Astina, Coreyja Feldmana, Marthu Plimpton i druge, ode ispod zemlje kako bi otjerali zločinačku obitelj Fratelli i otkrili legendarni kovčeg „svakakvoga bogatstva”, što ga je iza sebe ostavio pirat Jednooki Willy. Upravo kao kod Elliotovih pothvata u „E. T.-ju”, dječja filmska pustolovina u „Gooniesima” nije eskapistička, nego se radi o spoju stvarnosti s iskrenim srcima i otvorenim umovima na načine koje od života umorni odrasli ne mogu dokučiti. Kako ćemo sigurno znati da skrivenoga blaga nema ako ga ne potražimo?

U filmu Roba Reinera „Ostani uz mene” (Stand by Me), temeljenoga na kratkoj priči Stephena Kinga, skupina dječaka polazi u pothvat kako bi istražili izvješće o jednome lešu. I Gordie, kojega glumi mladi Wil Wheaton, i Chris, kojega glumi mladi River Phoenix, i Vern, kojega glumi Jerry O.Connell, i Teddy (ponovno Feldman) iskusili su gubitak i traume, i svi oni dublje shvate svijet suočavajući se s opasnošću i pobjeđujući ju. Povezano s time, oni dublje shvate sami sebe kao stvorenja koja imaju mana, ali može ih se otkupiti. U jednome trenutku Gordie pita Chrisa: „Jesam li ja čudan?”, a Chris mu odgovara: „Jesi, pa što? Svi su čudni.”

U „Gooniesima”i „Ostani uz mene” naročito vidimo ono što Giussani naziva „obrazovanjem u slobodi”. Dječaci i djevojčice u oba filma predstavljaju čitav spektar porijeklâ i akademskih sposobnosti, no svatko od njih doživi rast u vrlini upravo zato što su izloženi izazovima posve izvan područja teoretskoga, koji uključuju stvarni rizik. Giussani kaže: „U djetetu je to prisutno kao znatiželja – očekivanje i postavljanje pitanja. Kod odrasle osobe to je očekivanje i potraga. Mora se raditi o stvarnome pothvatu – lažni pothvat nabacuje se pitanjima spram stvarnosti, a ne očekuje odgovor.” Američki filmovi iz osamdesetih godina prošloga stoljeća obično se bave „problemima razvijenoga svijeta”, ali iz perspektive djetetove formacije u vrlini – a možda čak i rasta u svetosti – mi možemo vidjeti jednake rezultate u ljudskoj duši kakve bismo očekivali pronaći kod ljudi koji su morali izdržati mnogo veći manjak povlastica, ako ne čak i stvarno nasilje i bijedu.

Posljednji primjer – iz japanske kinematografije – spaja različite aspekte likova iz „E. T.-ja”, „Gooniesa” i „Ostani uz mene”, posebno se usredotočujući na osjetljivost i otpornost djetetova srca usred nevolja. U anime klasiku Hayaoa Miyazakija „Moj susjed Totoro” upoznajemo dvije sestre, Satsuki i Mei, čija je majka bolesna, i čiji otac ih seli na selo kako bi bile bliže bolnici u kojoj se njihova majka liječi. Satsuki je ozbiljna i uporna, prirodno otvorena čarobnim značajkama nepoznate okoline, koje joj donose nadu. U pozadini filma ne možemo ne primijetiti povremene trenutke straha na licu oca djevojčica, koji je preokupiran putovanjem natrag u grad radi svojega posla, ali koji ipak pokušava sve prikazati pozitivnim. U jednome trenutku on svojim kćerima kaže da je najbolje pokušati smijehom otjerati svoje strahove.

Dok Satsuki i Mei istražuju obližnju šumu, susreću stvorenja koja njihov zabrinuti otac ne može ni vidjeti niti čuti. Divovski duh Totoro, koji živi u stablu kamforovca, osigurava načine za smijeh što ih otac djevojčica preporučuje. Iako je teološko gledište „Mog susjeda Totora” animističko, a ne kršćansko, dolazimo do sličnih zaključaka o čistoći srca i slici božanskoga života koje Isus opisuje u Govoru na gori. Kada se Satsukijina i Meijina majka na kraju filma vrati kući iz bolnice, svi odahnemo s olakšanjem, znajući da su njihova mlada srca bila iskušana, i da su pobijedila – barem na neko vrijeme.

Čak i u filmovima o veoma problematičnoj djeci, kao što je „400 udaraca”, novovalnome remek-djelu Françoisa Truffauta iz 1959. godine, ili „Dečku s biciklom”, očaravajućem realističnom filmskom portretu braće Dardenne iz 2011. godine, susrećemo nepogrješivu iskrenost dječjega srca. Uznemirujuće priče – možda čak u većoj mjeri nego priče sa sretnim završetkom – odrasle gledatelje podsjećaju na dragocjene darove koji su nam povjereni. Ljubav djece – naše vlastite, ali i sve ostale – ima potencijal udijeliti Gospodinov blagoslov neusporediv s bilo čime drugim. Kako je sveti Ivan Pavao II. rekao u zaključku svojega pisma, govoreći izravno svojim mladim slušateljima: „Ta se ljubav zatim mora širiti na cijelu vašu zajednicu, čak i na cijeli svijet, i to upravo preko vas, draga djeco.”

Ponekad se Kristova ljubav može širiti čak i preko djece na filmu. Dok gledamo, uzmimo Gospodina za riječ i postanimo poput njih.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić