“Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i bogatije čovječnosti. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi,
velikodušnom i stalno ponavljanom opraštanju”, Katekizam Katoličke Crkve, 1657.

Obitelj je prva i najizvrsnija škola opraštanja. Božja Riječ, Katekizam i nedjelja Svete obitelji prigoda su za osvrtanje na jaslice i najveći Dar – onoga koji je Bog s nama. On je „pomirnica za grijehe naše i svega svijeta“ (1 Iv 2,2). Na tom tragu snimljen je film „Najveći dar“ koji je nedavno dobio i prošireno DVD izdanje sa 110 minuta novog materijala koji nije prikazan u kinima. Sagledan kroz prizmu trenutnih događanja u našim obiteljima: blagoslova, darivanja, ispovijedi i čašćenja onih koji čista srca gledaju i vide Dar (sveti Stjepan, sveti Ivan i Nevina dječica) može poslužiti kao trajan poticaj za ispit savjesti i blaženo (sa)gleda(va)nje našeg vanjskog i unutarnjeg svijeta; naših odnosa, (ne)jedinstva i dara života sa, po i u „Nepoznatom Bogu u kojem živimo, mičemo se i jesmo, a njegov smo čak i rod“ (Dj 17).

Što je, dakle, zajedničko Timu Guenardu, Ireni Villi, Shaneu O’Dohertyju, Franciscu, Gabi i ostalim protagonistima filma? Odgovor možemo pronaći u Svetom pismu prvenstveno, a potom i u moru katoličke literature na temu oprosta i pomirenja. Ovo što slijedi je tek prelijevanje toga mora u rupicu u pijesku. U nadi da, ako oprostiti mogu ini i ine, onda….

„Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje“ – ovaj radosni poklik anđela što smo ga čuli na polnoćki vjerojatno je nadahnuo svetog Ireneja Lyonskog da konstatira kako je „slava Božja živ čovjek, a život čovjekov u gledanju lica Božjeg“. Tom gledanju, svjesno ili nesvjesno, teži svaki posjetitelj kino dvorana. Ako uđemo u dubinu značenja riječi „shalom“, onda otkrivamo da oprost slavi Boga i donosi mir: puninu, zacjeljenje, dovršenost (fizički, duhovno, odnosno). Bez primljenog i danog oprosta ostajem nepotpun, ranjen, nedovršen.

„Oprost je dar – najveći koji netko može primiti (ili darovati), a ne neka lijepa teorija ili posebna moć superheroja“ – riječi su to Juana Manuela Cotela, redatelja „Najvećeg dara“. I doista, što imaš a da nisi primio (1 Kor 4,7)? Oprostiti može samo onaj koji ima iskustvo vlastite grešnosti i besplatnog i bezuvjetnog dara Božjeg praštanja. Bog je nama prvi oprostio.

Odluka koju donosim – onda kad uđem u perspektivu drugog, smanjim očekivanja, razgovaram. U svijesti da oprost i nije fer, on je izraz ljubavi i milosrđa. Oprost nije (ljudska) pravda nego božanska – milost (primiti ono što ne zaslužujem). Ne znači zaborav nego preobrazbu sjećanja, bez odobravanja onog što je učinjeno. Oprost ne mogu krivnjom ili manipulacijom nametnuti ni požuriti da ispunim nečija očekivanja. Emocionalni oprost dolazi tek kasnije i polagano. Odlukom da ću oprostiti otpuštam iz svog srca polagano čežnju za osvetom, mržnju, strah i gorčinu. Odluka je to koju sam pozvan trajno obnavljati. Bez toga, svijet ostavljamo u trajnom stanju tuge (kršćani su oni koju udišu tugu da bi izdisali radost, primjećuje papa Franjo), ljude demoniziramo (što nije korektno) a sebi uskraćujemo dar oprosta (a to je ludost).

Proces koji traje – a dan nam je u daru sakramenta pomirenja, tj. ozdravljenja. Priznajem krivnju i odgovornost. Potom imenujem prijestupe. Onda izražavam kajanje. Iza toga dajem nadoknadu. A potom ulazim u trajnu preobrazbu odnosa i ponašanja. Ljut si na Boga prije svega? Kao Marija, pitaj, razgovaraj, čitaj pa onda prebiri i sjeti se. Kucaj, traži, zahtijevaj, viči! To je prvi korak u radost. Potiskivanjem nerazriješenih sukoba ćeš prestati osluškivati. Ohladit ćeš se i prestati dolaziti u crkvu. Ili ćeš biti tu, ali odsutan duhom i srcem. I kao Zaharija izgubiti dar komunikacije.

Uvijek i svugdje, svakome, do sedamdeset puta sedam – Ili jesi, ili nisi. Mlado Sunce s visine sja jednako nad pravednima i nepravednima. Isus u jaslama i na križu širi ruke prema svima. Oprost je dar koji dijelim iz iskustva zahvalnosti. Umnaža se time što ga više darujem. I sebe pri tome lomim… da bih bio iznova cjelovit.

Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! – sveti mladić Stjepan i sveti starac Šimun su mogli vidjeti nebesa otvorena pred smrt jer su opraštali za života. Molili i podnosili žrtve. Stjepan je božanskim gledanjem na svoj način ponovio Isusove riječi na križu. Mogu li i ja kao kršćanin vidjeti da oni koji mi o životu rade ne znaju što čine jer su ranjeni tumorom grijeha koji se liječi jedino „gama zrakama“ Duha iz Isusova probodenog Srca? Svaki put kad oprostim na svome križu, po Kristu i u Kristu otpuštam te „zrake“ Duha na svoje progonitelje i mučitelje. Oprostiti znači dati sve, dati (kredit) unaprijed i činiti to uvijek iznova. A to je jedino, kako se uvjerio i Francisco, moguće u daru euharistije. Tu nas Isus susreće u našoj slomljenosti i čini nas cjelovitima iznova. Kako reče sveti Toma Akvinski: „Od svih sakramenata, euharistija ima najveću moć iscjeljivanja. Kroz nju grijesi se uklanjaju, vrline uvećavaju, a duša obogaćuje svakim darom duhovnim, u obilju.“

Vraćanje u utrobu majke – na tragu Nikodemova iskustva, oprost daje novi život. S oprostom, počinje brojanje rođendana ispočetka. Kao da prije, dok nisam opraštao, nisam ni živio. To su na poseban način iskusile Irene Villa, ali još i više Milagrosa, njezina majka i baka (vidi prošireno DVD izdanje filma).

U opraštanju (drugima) nama je oprošteno – sveti Franjo, promicatelj jaslica, vidio je lice Očevo u Sinu: kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Zakon spojenih posuda. Ne mogu primiti ako nisam otpustio. Mentalitet „oko za oko“ učinit će sve slijepima, primijetiše Gandhi i M. L. King. Shane O’ Doherty, kako vidimo u filmu, nosi bolno iskustvo neopraštanja pa čak i u Crkvi – „k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“ (Iv 1).

Svi ljudi po naravi čeznu vidjeti…. “Osvetnike“? Unatoč očitom pobjedniku na svjetskim kino blagajnama ove godine, i svih godina otkad postoje kina, Aristotel, taj anonimni prijatelj Mudrosti, ne bi se složio. Ako iščitamo njegovo poimanje katarze kao uravnoteženje emocionalnog spektra, iscjeljenje i obnovu ljudske osobnosti a ne polariziranje naboja i dolijevanje ulja na vatru srdžbe i straha.

Ne bi se složio, po svemu sudeći, ni sveti Jeronim. Dalmatinac vatrene naravi, kome je posvećena godina pred nama (1600. obljetnica rađanja za nebo) molio je oprost od Onog kojeg su (čini se) razapeli dalmatinski stražari. Čeznuo je vidjeti tog Pomiritelja i proveo trideset godina u Betlehemu, na mjestu izvornih jaslica, u blaženom motrenju Riječi. Svojim „visio divina“ Zapadu je u Vulgati dao priliku za „lectio divina“. I tako svim filmašima dao šansu za obrnuti proces. Iz iščitavanja scenarija „najveće priče ikad ispričane“ omogućiti gledanje Lica, barem „nejasno,kroz ogledalo, u zagonetki“ (1 Kor 13).

Vaditi trnje iz lavljih šapa. – Crkvena tradicija prenosi anegdotu o sućuti svetog Jeronima prema lavu, kojem je izvadio trn iz šape. To smo pozvani činiti. Pa i onom lavu što ga vidimo i čujemo na uvodnim špicama filmova MGM produkcije. „Oprost je oružje“ – za borbu protiv mržnje i nasilja na filmu. Izgovarajući ove riječi, Cotel kao da crpi nadahnuće iz dokumentarnog filma o blaženom Miroslavu Bulešiću –„Moja osveta je – oprost“. Pri tome, koristeći matricu (špageti) vesterna, upućuje na „slona u prostoriji“ svjetskih kina – povijest nasilja koje rađa nasilje. Cotel nastavlja: „U svijetu punom ratova između susjednih država, religija i ideologija imamo dvije mogućnosti: nad tom stvarnošću žaliti ili poduzeti nešto. Ako je već toliko filmova snimljeno koji poučavaju kako mrziti, zašto ne snimiti i jedan koji nas uči kako opraštati?

I moja kap pomaže ga tkati – Cotelova producentska kuća „Infinito mas uno“, nastala je, po njegovim riječima, „prije 2000 godina, kada je Krist dao Veliki nalog svojim učenicima“ (Mt 28). I danas se, primjećuje Cotel, širenje Radosne vijesti do nakraj zemlje najučinkovitije vrši „putem audiovizualnih medija“. Stoga svoju producentsku kuću vidi kao „Davida i praćku (oprosta) protiv Golijata“ (op. a. filmske mašinerije koja producira mržnju). Kako mu pomoći u tom poslanju preobrazbe barem djelića kinematografske industrije u medij „blaženog gledanja“?

Možda ne bi bio loš početak pogledati i druge projekt(il)e proizišle iz Cotelove „praćke“: „Posljednji vrhunac“, Marijina zemlja“, „Tebi, dijete“, „Otisci stopa“. Ovi filmovi su dostupni online na web stranici ove producentske kuće, uz minimalnu donaciju. Potom, dobar glas se daleko čuje. Gerilski marketing od uha do uha je ono što je film „Najveći dar“ dovelo i do naših kina.

I konačno, najvažnije; ovaj film je, ako čitamo između redaka namjere njegovih autora, nedovršen projekt jer je zajednički dobročiniteljski poduhvat. I u tome je njegova posebnost i izvornost. Dan je u ruke meni i tebi. Da ga svatko od nas nadopuni svojom pričom i svjedočanstvom oprosta. Neka to bude naš najveći dar Cotelu, gradu i svijetu u novoj godini.

don Danko Kovačević | Bitno.net