Nekidan sam pogledala film „Lars ima curu“ iz 2007. godine. Inače volim takve vrckaste i luckaste priče, a ovaj film mi se posebno svidio jer, iako nije eksplicitno kršćanski, nosi snažnu poruku. A i jako je smiješan.

Radi se o 27-godišnjem Larsu koji živi u gradu na sjeveru SAD-a s bratom i šogoricom. Lars je poprilično asocijalan i teško komunicira s ljudima. Čak ih i izbjegava. No, to ne sprječava ljude iz njegovog malog mjesta da ga neprestano iritiraju pitanjem: „Kada ćeš si naći curu?“

I tada ih Lars sve iznenadi, jer kući dovede curu. Ona se zove Bianca, dolazi iz Brazila, misionarka je i osoba je s invaliditetom, a najvažnija stvar o Bianci, koju svi odmah primijete, je da je ona plastična lutka. Ovdje bih naglasila da u filmu Lars i Bianca žive čistoću – Bianka spava kod Larsovog brata i šogorice u kući, a oni ju i kupaju i odijevaju, dok Lars živi u garaži, tako da nema razloga za brigu.

Ukratko, Lars je sumanut. On je u stanju lažnog uvjerenja da je zaista u vezi s Biancom. To šokira njegovog brata i trudnu šogoricu. No, nakon razgovora s liječnicom (koja je ujedno i psihologinja), oni odluče igrati Larsovu igru i pretvarati se da je Bianca Larsova prava djevojka.

Ono što je zapravo ključno u filmu je razlog Larsove sumanutosti, ali i reakcija drugih oko njega. Lars je proživio teško djetinjstvo – majka mu je umrla netom nakon što ga je rodila te je odrastao s ocem teške naravi, dok je njegov stariji brat otišao od kuće čim je imao priliku.

Lars je zapravo slika mnogih ljudi koji danas pate od usamljenosti, kojima nedostaje ljudska blizina, ali ne znaju kako i gdje ju mogu tražiti. Zato ju često traže na krivim mjestima, primjerice u pornografiji ili raznim ovisnostima kojima negiraju stvarnost.

U filmu je možda još luđa stvar od Larsove deluzije to što je cijelo mjesto prihvatilo Biancu kao svoju. U početku su se nećkali te su nekoliko aktivnih župljana zajedno sa župnikom raspravljali o tome treba li Larsu dopustiti da uđe u crkvu s lutkom Biancom. Nakon što je nekoliko vjernika reklo svoje mišljenje, završnu riječ imao je svećenik. On je samo rekao: „Trebamo se samo zapitati što bi Isus učinio.“

Od toga dana Bianca ne samo da je smjela ići u crkvu nego je počela volontirati kao model u trgovini odjeće, ali i pričati priče djeci u bolnici. Bila je uvaženi gost na humanitarnim tombolama, a mještani su je neprestano pozivali na razne slične aktivnosti.

Upravo to je razlog zbog kojeg Lars nije nastavio živjeti u svojim deluzijama i tako postao još veći čudak. Razlog je život u zajednici. U jednoj sceni Lars se krene žaliti da rijetko kada viđa Biancu zbog njezinog gustog rasporeda. Tada mu njegova šogorica, iziritirana Larsovom sljepoćom i nezahvalnosti, odgovori da Bianca ima toliko obaveza jer se svi mještani grada trude da se ona osjeća kao kod kuće, a oni to rade zato što im je stalo do Larsa – oni to rade zbog njega.

Nakon gledanja ovog filma, pomislila sam kako bi lijepo bilo živjeti u takvom gradu. Koliko je oko nas ljudi koji se bore s raznim bolestima, ovisnostima, siromaštvom, koliko ljudi pati zbog razorenih brakova i nesređenih obiteljskih odnosa… Pa i u našim župama i različitim zajednicama unutar Crkve.

Da je barem stvarnost kao u filmu i da svi imamo suosjećanja jedni za druge. Možda je to jedini način na kojima se ranjenim ljudima može pomoći: da se cijela zajednica zauzme za njih.