Na njujorškoj premijeri filma „Utočište u samoći” (Shelter in Solitude), Siobhan Fallon Hogan – koproducentica, scenaristica i glavna glumica u filmu – dramatično je ušla u kino, okružena mladim prijateljima svoje obitelji, koji su povezli Hoganove u grad nakon što im se automobil zapalio na benzinskoj crpki. „Vražja posla!” rekla mi je – cijelo vrijeme rasvjetljujući okolinu svojom prisutnošću, uz onu specifičnu irsku vatru u karakteru, od koje bježe zlodusi.

Čak i ako vam je njezino ime nepoznato, zasigurno ćete je prepoznati. Svih ovih godina često se pojavljivala na filmskim i televizijskim ekranima: od gospođe „Šećerna vodica” Edgar u „Ljudima u crnom”, vozačice autobusa Dorothy Harris u „Forrestu Gumpu”, do Elaineine bivše cimerice Tine Robbins u „Seinfeldu”. Pojavljivala se čak i u „Saturday Night Liveu”, u sezoni 1991. – 1992., uz komičare Chrisa Farleyja, Mikea Myersa i Adama Sandlera.

No ova glumica, komičarka i strastvena katolkinja sada se zaputila u novome smjeru – uz svojega muža i troje djece – kao scenaristica i producentica. Nakon što je 2021. godine izašao njezin prvi film, Rushed, obiteljska producentska kuća “Emerald Caz Productions” vratila se uz drugi film, koji se prikazuje u kinima AMC i Regal, o dvije usamljene duše koje su zajedništvo pronašle na neobičnome mjestu: između rešetaka zatvorske ćelije odjela sa zatvorenicima koji čekaju smrtnu kaznu, u jednome južnjačkome gradiću.

U svoj toj običnosti prisutna je natruha milosti – što djeluje ispod površine – pa čak i nade da će se svi komadići slagalice na kraju složiti.

Hogan glumi Val, istrošenu country pjevačicu, čiji se kafić (oblijepljen posterima iz vremena kada joj je karijera bila na vrhuncu) zatvara usred pandemije. U međuvremenu, njezin brat Dwayne, čuvar u mjesnome zatvoru (glumi ga Robert Patrick, poznat po ulozi u Terminatoru 2), objavljuje da je otvoreno radno mjesto stražara koji bi trebao čuvati jedinoga zatvorenika koji čeka na smrtnu kaznu – stoika, šutljivoga čovjeka imenom Jackson (Peter Macon), koji će za koji dan biti pogubljen. Kako joj kronično treba novaca, Val dolazi u zatvor, i brat joj nevoljko dadne posao. Nakićena, brbljava Val – naoružana pričljivošću i srcem od zlata – sada stoji ispred Jacksonove ćelije, a čovjek nema gdje pobjeći. On na sve njezine pokušaje ispočetka odgovara prkosnom šutnjom, ali zidovi postupno počnu padati, i to dvoje ljudi počinje upoznavati jedno drugo u svoj svojoj ranjivoj ljudskosti.

Takva struktura – bez obzira na elemente poput dugačkoga hodnika s treperavim osvjetljenjem – zasigurno će vas podsjetiti na druge klasike ovoga žanra, ponajprije na „Zelenu milju” i „Odlazak u smrt”. Čini se da je autorica „Utočišta u samoći” bila posve svjesna tih utjecaja, ali je reagirala jedinstvenim fokusiranjem na sitne trenutke, i na – kako je redateljica komentirala nakon filma, „mala djela” – dokaze njezine pobožnosti prema svetoj Tereziji od Djeteta Isusa. U smislu tona film polazi u različitim smjerovima, ne usmjeravajući se strogo ni u jednome: smiješni trenuci uistinu su smiješni (Hogan prožima scene svojom energijom i dosjetljivošću), a mračni trenuci uistinu su mračni (naročito flashback na Jacksonov zločin). Ali ovdje se ne radi ni o nepredvidljivoj crnoj komediji ni o uzvišenoj kriminalističkoj drami, nego o prigušenijemu pogledu na dvoje običnih ljudi, kojima se putovi križaju u svijetu u kojemu se komadići slagalice često ne daju složiti.

Val Jacksonu donosi ne samo živahnu prisutnost, nego i suosjećajno srce – volju, kako to ona kaže, da mu „služi” najbolje što može u to malo vremena što mu je preostalo. „Ja sam čovjek”, podsjeća Jackson sebe natpisom na zidu, a Valerie namjerava tako se prema njemu i odnositi, priznajući njegovu posebnost i dragocjenost. U jednome prelijepome prizoru Val, i dalje očajnički pokušavajući izvući Jacksona iz njegove ljušture, donosi mu nekoliko svježe pečenih kolačića, i njegova je reakcija znakovita – ta mala gesta topline i dobrote u toj jadnoj, tijesnoj ćeliji na dubok mu način dotakne dušu. 

Foto: screenshot

To zatvorsko služenje – Val čak parkira svoj automobil na mjesto rezerviranome za svećenike – uopće nije bilo dijelom opisa posla, nego je proizašlo iz njezine duboke katoličke vjere. Ona i njezin brat daleko su pristojnih, „ispravnih” katolika – „dio paketa” su i vulgaran govor, piće, pa čak i žestok desni kroše – ali nesumnjivo se ne srame svoje vjere. Okružuju ih slike i kipovi Blažene Djevice Marije, a Val se budi i liježe držeći krunicu te šapćući na svojemu jastuku iskrene molitve – iako se ponekad tu nađe i pokoja grublja riječ. Tako, dok Val oprezno ulazi u Jacksonov svijet, ona mu donosi ne samo hranu, nego i hranu za dušu: riječi utjehe iz Evanđeljâ, i čak živahno otpjeva modernu katoličku duhovnu pjesmu kako bi testirala akustiku u odjelu za smrtnu kaznu.

Dok ovo prijateljstvo vodi Val do Jacksonove kćeri koja se udaljila od oca, ponekad smo u iskušenju pomisliti da će se dogoditi neko veliko otkriće, neki veliki preokret, no on nikada ne dođe. Stvari se odvijaju više ili manje onako kako se to inače događa: nespretno i bolno okretanje kotača pravde, i tajanstvene dubine života pojedinca, skrivene od pogleda. Osim nekoliko sugestivnih tračaka, Jacksonovo vlastito životno putovanje ostaje tajnovitim, no ono što je jasno sve do posljednjih kadrova jest Valeriena vjerom ispunjena prisutnost pokraj njega. U svoj toj običnosti prisutna je natruha milosti – što djeluje ispod površine – pa čak i nade da će se svi komadići slagalice na kraju složiti. „Sve stvari prekrivaju neku tajnu”, pisao je Blaise Pascal. „Sve stvari imaju velove, koji prekrivaju Boga.”

Pjesma koju čujemo na odjavnoj špici filma – Hoganina dojmljiva izvedba pjesme naslovljene Soul in These Boots („Duša u ovim čizmama”) – svjedoči o duhovnom instinktu koji vodi film: „Pošla sam vlastitim putem / I tu sam te, Isuse, izgubila / iznosila sam dušu u ovim čizmama.” „Utočište u samoći” intrigantan je pogled na jedan kratki susret na životnome putu, prije smrti, na kojemu trijumfiraju dobrota i sustezanje od osuđivanja. No što je još dublje, radi se o priči o mogućnosti opraštanja i otkupljenja, čak i za one koji se čine najmanje vrijednima toga.

Osvrćući se na film nakon što je završila odjavna špica, Hogan se – poput Val – nije stidjela svoje vjere. Govorila je o „božanskoj intervenciji” u nastanku i stvaranju filma („Sve je to bilo zbog Boga”), i o intenzivnoj  molitvi koja je bila dijelom razvoja filma („Svakoga sam dana išla na svetu misu”). Čak je se prisjetila – kada su je upitali o njezinim komičarskim nadahnućima – kako je svake nedjelje išla u crkvu s Chrisom Farleyjem, i imitirala je kako bi on molio – podižući ruke usplahiren i posramljen, poput poreznika u Isusovoj usporedbi. No za razliku od Val u njezinome gradiću, Hoganina prisutnost u srcu kaotičnoga grada poput New Yorka čini se kao novi početak – obećavajući znak još više budućih vjerom ispunjenih susreta.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.