Prizivanja

Već dugo mi se nije dogodilo da u par dana susretnem nekoliko srednjoškolaca uplašenih horor filmom koji su gledali i da me neki od njih pitaju i za razgovor zbog uznemirenosti. Ovih dana dogodilo mi se upravo to. Nekima to ne bi predstavljalo ništa posebno, ali ja sam se ipak poželio malo zaustaviti na tome. Film krivac je Prizivanja redatelja Jamesa Wana iz 2013. godine.

Koliko sam inače imao prilike vidjeti, ljubitelji horor filmova zapravo se vrlo malo boje tih istih. Više mi se čini da imaju malo uvrnut način zabave da vide kojih su se sve efekata dosjetili tvorci filma kako bi izazvali instant šokove i strahove. Sjećam se tako iz svojih osnovnoškolskih dana blesavih razgovora mene i moje ekipe o veličini noževa na rukama Freddyja Kruegera, hektolitrima krvi koja posvuda prska itd. itd. Bez obzira na to što bi se naša priča o tim efektima na kraju najčešće pretvorila u sprdačinu, ipak ostaje pitanje zašto bi se netko uopće zabavljao gledajući nešto takvoga?

Kao klinac pogledao sam nekoliko takvih filmova i brzo su mi dosadili. Osim toga, već pred kraj moje osnovne škole, početkom devedesetih, naša je Hrvatska dobila svoj horor u stvarnosti pa mi je ovaj žanr postao još suvišniji nego prije. Primijetio sam tek kako je zadnjih godina tematika egzorcizma u modi. Po nekakvoj logici, taj kulturološki fenomen trebao bi me kao svećenika i teologa zainteresirati. No također znam da se i takvi filmovi većinom rade za veliko američko tržište i zato uglavnom podliježu zakonitostima o privlačenju što većeg broja gledatelja. To će značiti da će u filmu o egzorcizmu „ključne i jako važne“ biti stvari poput: bljuje li opsjednuta osoba zelenu ili čak ljubičasto zelenu bljuvotinu, ima li u toj bljuvotini čavala ili nema, leti li 8 metara u zrak ili poskoči samo 2 metra, krevelji li se ovako ili onako… Također, obično se kaže kako je film snimljen prema istinitom događaju. Osobe zaista jesu postojale, no odgovara li svaki prikazani detalj događajima, teško je provjerljivo. Mogućnosti različitih interpretacija određenog događaja vrlo su široke.

Film Prizivanja ne izdiže se mnogo iznad te razine. Njegovi glavni protagonisti su bračni par Ed i Lorraine Warren, demonolozi „priznati od Katoličke Crkve“. O kakvom se točno priznanju radi, pojma nemamo. Na internetu se može naći podatak kako je Ed samouki i samoproglašeni demonolog, dok je Lorraine nešto kao medij ili vidovnjakinja. Podaci s interneta… Tko bi ga znao… Ma nema veze, nije ni važno jer učinak na prosječnog gledatelja jest taj da je „istinitost“ priče i „kredibilitet“ demonologa više nego siguran. Radnja nam ocrtava slučaj s početka sedamdesetih godina 20. st. u kojem je obitelj Perron uselila u novu kuću. Noću se u njoj počinju događati čudne i neobjašnjive stvari. Kuća je naravno na osami i ima tajni mračni podrum prepun paučine dok se podrumska vrata iznenada zatvaraju sama i tako zatoče pojedine članove obitelji. Proširena ekipa demonologa komandosa ulijeće u situaciju dobro tehnički pripremljena aparaturom kojom uspijevaju registrirati djelovanje duhova. Sve stoput viđeno.

Razni granični i neobjašnjivi fenomeni zaista prate obrede egzorcizma i uzimaju se u obzir, ali to nije ono ključno. Nema u tome ništa senzacionalnog. Radi se o agoniji i žalosnom stanju osobe koja trpi prisutnost i utjecaj zloga duhovnog bića. To je patnja za pogođenu osobu, ali i za njene bližnje. Radi se o kušnji vjere i za tu osobu, za one koji je okružuju pa i za samog svećenika. U takvom slučaju svi oni prolaze po n-ti put u životu ubrzano ponavljanje osnovnih stvari u kršćanstvu: ljubav, poniznost, žrtva, molitva, križ. Katkada to zna trajati i jako dugo i iziskuje veliko pouzdanje u Boga i strpljivost.

Ukratko rečeno, ključno je ono što je svakome od nas najteže, a to je iskreno i korjenito obraćenje i to ne samo tijekom obreda, već i u životu. Zbog toga se služba obavljanja egzorcizma nad opsjednutima u Katoličkoj Crkvi daje posebnim i izričitim dopuštenjem dijecezanskog biskupa i to se dopuštenje, kako se kaže u prethodnim napomenama Rimskog obrednika, „smije dati samo svećeniku koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života te koji je za tu službu posebno pripravljen“. Koliko često pojedini biskupi u praksi podjeljuju ovo dopuštenje i kako se općenito suočavaju s ovakvom vrstom problema, nije mi poznato. U istom Obredniku svećenika se poziva da djeluje „oprezno i razborito“ i „neka ne povjeruje olako da je od zloduha opsjednut netko koga muči neka bolest, osobito psihička“. Samo ovih par redaka već nam mnogo govori o pristupu Crkve. Ekstremi poput: „sve su to srednjovjekovne gluposti“ ili „đavao uvijek i svuda“ nisu stavovi koji nam pomažu, pogotovo ne onima koji su najpogođeniji.

U horor filmovima takve su stvari obično okrznute tek površno. Daju se vidjeti elementi iz katoličke liturgijske prakse, ali gledatelj često ima dojam kako se radi o borbama dviju magija ili kaubojskom obračunu na natprirodnoj razini. Prije nekoliko godina, film Obred imao je potencijal za više od tog površnog prosjeka jer su u pozadini radnje bile još dvije životne priče, a to su kriza svećeničkog zvanja mladog američkog bogoslova i tajnovitost lika „starog vuka“ – egzorcista s desetljećima iskustva kojeg je zanatski dobro tumačio Anthony Hopkins. No i ovdje je to uglavnom upropašteno bezveznim senzacionalnim preokretima.

Prije desetak godina također sam gledao i Egzorcist Williama Friedkina it 1973. i to je film koji ima značajno mjesto u filmskoj povijesti. Tada mi se svidio, ali da mi se snažno urezao u sjećanje – nije. Dobar film o egzorcizmu zapravo i ne može biti horor. On bi trebao pripadati nekom drugom žanru kao što je npr. drama ili biografski film. Bilo bi osvježavajuće kada bi se snimio film u kojem bi u središtu bilo dulje razdoblje života osobe koja je opsjednuta – njezino odrastanje, životne okolnosti, lutanje, grijesi i obraćenje. Ili dubinski prikaz lika egzorcista u kojem bi se vidjelo kako sazrijeva jedno takvo duhovno zvanje. Vjerojatno ćemo se načekati dok to ne vidimo. Za kraj, evo vam jedna jednostavna i lijepa prošnja koju Rimski obrednik nudi svim vjernicima i koje možete privatno upotrijebiti u hrvanju protiv moći tmina:

Bože, koji si htio da po milosnom posvojenju budem sin svjetlosti, udijeli, molim, da me tmine zloduha ne obujme, nego da uzmognem vazda ostati u sjaju od tebe primljene slobode. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Mislav Skelin SJ | Bitno.net