Film ‘Blijedoplavo oko’ upozorava da bez nade u uskrsnuće zapadamo u očaj

„Granice koje dijele Život od Smrti u najboljemu su slučaju sjenovite i nejasne. Tko može reći gdje jedno počinje, a drugo završava?” (Edgar Allan Poe)

Film „Blijedoplavo oko” počinje ovim riječima iz jedne kratke priče poznatoga pjesnika Edgara Allana Poea. Radi se o fiktivnoj priči o Augustineu Landoru, umirovljenome detektivu, koji dolazi na vojnu akademiju West Point kako bi riješio niz umorstava. Rješavajući slučaj upoznaje jednoga kadeta, mladoga Edgara Allana Poea, s kojim se udruži radi rješavanja umorstva. Tijekom istrage Poe i Landor postaju pravim prijateljima.

Teško je gledati smrt

Dok sam gledala film, većinu mi je vremena bilo nelagodno, no kada sam bolje promislila, shvatila sam zašto mi je bilo tako nelagodno.

Smrt mi je – brutalno – bila pred očima.

Teško je vidjeti – gledati – smrt. Ali zašto? Možda zato što nas podsjeća na našu vlastitu smrt, koja će jednom doći. Podsjeća nas da nismo besmrtna bića, nego da će naše vrijeme na Zemlji završiti. Većina nas nastoji izbjeći razmišljanje o posljednjim stvarima, no one mogu biti moćan podsjetnik. Biti svjestan da ćemo umrijeti potiče nas da život promatramo kao dragocjen, da svojemu životu dadnemo smisao, da iza sebe ostavimo baštinu.

Usred izmaglice beskrajne smrti, u filmu je prisutno svjetlo – Edgar Allan Poe.  Poe je čovjek na kojega se može osloniti, odan i častan. On prenosi istinu. Ohrabruje ljude oko sebe, i čini da se osjećaju da su vrijedni. Dubina dobrote ovoga lika prosijava tijekom cijeloga filma.

Poe dolazi u Landorovu kolibu i suočava se s njim, tražeći istinu. Dok mu se Landor povjerava o sudbini svoje kćeri, razgovor teče ovako:

Poe: Zašto mi nisi rekao?

Landor: To nije priča koju volim pripovijedati.

Poe: Ali ja bih te utješio. Pomogao bih ti onako kako si ti pomogao meni.

Da je Landor barem otišao svojemu dragomu prijatelju, moglo se izbjeći čitavu tu katastrofu. Landor je izabrao izolaciju, izabrao je tugovati sam, i to ga je potaknulo da počini užasne stvari. Tuga može učiniti da se osjećamo samima, izoliranima, i kao da nemamo drugih mogućnosti. Pitam se kako bi Landorov život koji bi mogao biti drugačiji – samo da je imao povjerenja.

Najmoćniji prizor filma dolazi poslije toga, i radi se o prizoru zbog kojega vrijedi pogledati film.

U trenutku u kojemu Poe otkriva da je bio izdan, dok ga obuzimaju valovi bijesa i boli, bilo bi pravedno od njega da Landora preda policiji, no umjesto toga – on oprašta. On daje nešto što Landor nije mogao – oproštenje i milost.

Landor to i ne očekuje, jer je otupio za razliku između svjetla i tame. On jeca dok se bori da razumije Poeovu vjernost njihovu prijateljstvu. Tim činom Poe Landoru daje priliku za otkupljenje, priliku da se promijeni. Film završava otvoreno, dajući tračak nade u filmu u kojemu je mnogo smrti, i naizgled malo nade za uskrsnuće.

Ovaj film podsjeća nas da je smrt neizbježna, i da – ako nema nade za uskrsnuće, možemo zapasti u očaj.

Isus nudi tu nadu, baš kao što je nudi Landoru, uz Poea kao svoje sredstvo. Bol, smrt i patnja – a bez nade u vječni život – ostavljaju nas praznima, i čine da se kao za slamke hvatamo svega što bi moglo malo umanjiti bol. U ovome filmu to su osveta, ubijanje, crna magija. No u svjetlosti uskrsnuća možemo čvrsto stajati i suočiti se s boli, smrću i patnjom, znajući da će sve to jednoga dana zamijeniti savršena radost, beskrajne milosti i potpuna sreća.

Upozorenje: za osjetljivije osobe, poput mene, dobro će biti ubrzati snimku i ne gledati neke prizore.

Izvor: Amber Moseley | Catholic Link

Prijevod: Ana Naletilić