Mi postojimo u svijetu koji ima novi panteon bogova kojeg čine

“super-organizmi” korporacija. Oni će učiniti ono što im je potrebno da prežive.

Ovi “super-organizmi”, te korporacije, potpuno su preuzele planetu.

Jedini način da se borimo protiv toga je da mi kao pojedinci

želimo da bude drukčije, da se udružimo i da radimo zajedno,

A ja ne znam kako to učiniti.

James Cameron, The Spirit of Avatar

Avatar: Put vode nije slučajno došao na velike ekrane u vrijeme Došašća. I gradnje malog zelenog vrta kozmičkog sklada (pored malih ekrana) u našim dnevnim boravcima. Sličnost scenarija ove 3D fikcije i stvarnosti Evanđelja u kojoj živimo, mičemo se jesmo, teško je zanijekati.

Filmska naracija ide otprilike ovako: zajednica života (koja sebe zove “obitelj”) utjelovljenih racionalnih bića muškog i ženskog spola biva protjerana iz svog (izvan)zemaljskog “rajskog vrta” padanjem s nebeskih visina onih koje oni zovu “demoni”. Da bi sačuvali vlastiti život i izbjegli pokolj svojih nevinih potomaka postaju izbjeglice; stranci i pridošlice u dalekoj zemlji. Dio njihove “obitelji” je i (usvojeno) dijete koje je došlo na taj svijet nečim što ljudskim rječnikom naliči na djevičansko začeće (Kiri) i kao da ima neku posebnu “duhovnu pupčanu vrpcu” koja je povezuje sa “Majkom” sviju tamo živih (Eywa). Prešavši preko mora (tirkiznog) bivaju kao preporođeni, stječu novi identitet i postaju dio novog naroda. U vodenim njedrima te “obećane zemlje” koja funkcionira kao nekakvo veliko “tijelo” u kojem su svi međusobno povezani nalazi se i neka čudesna tekuća supstanca (“amrita”). I kap njena može učiniti da se čovjek spasi cijel od smrti (starenjem). “Otac” ove “obitelji” (Jake Sully) je svojedobno “sišao s nebesa” i “preuzeo” na sebe narav (tjelesnu) ovih bića. Ne bijaše na njem sjaja ni ljupkosti da bi nam se svidio. Ipak, odbačen od ljudi i vičan patnjama (paraplegičar) postao je trajno jedan “od njih” pod Drvom koje daje život i nastanio se među njima. Nadvladavši “sjenu smrti” (Toruk) ujedinio je raštrkana plemena u jedno i podao im moć da istjeraju “demone” iz svoje sredine.

Tu sličnosti ne prestaju. Pogotovo ako se uzme u obzir da James Cameron (redatelj) u raznim intervjuima jasno daje do znanja da filmska saga Avatar nije priča o izvanzemaljcima i dalekim planetima nego (više ili manje) umjetnički potraga za autentičnom čovječnošću i način izražavanja (njegove) brige za (naš) zajednički dom (Zemlja). Naravno da nije za očekivati da kao deklarirani ateist ima namjeru širiti Evanđelje. Avatar je pomno promišljen tržišni proizvod koji poznaje svoju publiku; melting-pot kaša sa snažnim primjesama hinduzima, taoizma, animizma, šamanizma, ayahuaskanske psihodelije i damanhurskog New Agea. Cameron je, ne zaboravimo, producirao dokumentarac o Talpiotskom grobu pod nazivom Izgubljeni grob Isusov (2007.). Fascinantno je, međutim, primjetiti kako filmska pop-kultura na svoj način “registrira” iste one izazove svijeta i društva s kojima se istovremeno Crkva stvarno i ozbiljno nastoji uhvatiti u koštac. Svjedoci smo svakodnevno ratova koji se vode zbog prirodnih  resursa i uzrokuju milijunske migracije obiteljskih zajednica. Od pojave najgledanijeg (u kinima) filma svih vremena (Avatar, 2009.) do ovog nastavka (Put Vode, 2022.) dogodilo se mnogo toga znakovitog u Crkvi. Kormilo Petrove lađe preuzeo je pripadnik reda koji se trudi “naći Boga u svim stvarima” (isusovci). Potvrdio je da je ime (Franjo) uistinu znak i program kada je objelodanio encikliku nadahnutu Hvalospjevom stvorenja Stvoritelju – Laudato si. Iste godine (2015.) svjetlo  dana ugledala je knjiga “Ova ekonomija ubija”. Četiri godine kasnije dogodila se Sinoda o Amazoniji i s njom povezani dokumenti. Ove godine najvažniji događaj u Crkvi bio je Svjetski susret obitelji sa gomilom vrijednog materijala za čitanje. I tek letimično pregledavanje svih ovih tekstova ukazuje na neobičnu povezanost tematike kojom se bave Cameron, (samoproglašeni) kralj (filmskog) svijeta (sjetimo se dodjele Oscara 1998.) i Kristov vikar na zemlji. No bilo bi pogrešno reći da izazovima današnjice filmska umjetnost (i industrija) pristupa s jednakom dubinom, jasnoćom, pronicljivošću i dobronamjernošću kao što to čini Crkva. Svako gledanje filma Avatar: Put Vode bez 3D naočala daje plošan, površan i osiromašen uvid u svu virtualnu vizualnu raskoš fiktivnog filmskog svijeta. Isto tako, svako (filmsko) serviranje svjetonazora bez “3D naočala” Evanđelja daje plošan, površan i osiromašen uvid u stvarnost života ljudskog roda, pozvanog da jednoga dana iskusi “što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, Bog je pripremio onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). To i takvo iskustvo, makar sada i ovdje bilo “u zrcalu, nejasno” (1 Kor 13) krštenog posjetitelja filmskih projekcija Puta Vode nuka da u mraku kino dvorane kao svojevrsne “Platonove pećine” uđe u dijalog sa onima koji još nisu upoznali, Chestertonovog “Boga u betlehemskoj pećini” – onog koji je putem krsne vode za nas postao Put, Istina i Život. Upravo ovdje krije se možda najveća vrijednost filmske sage Avatar: ukazuje na nedovršenosti svijeta i društva bez Krista, otkriva njihova goruća pitanja na koja je nemoguće odgovoriti dobro, lijepo i istinito bez Evanđelja. Pokušat ćemo zahvatiti nešto od te cjeline koju smo pozvani svjedočiti u narednim odlomcima.

Krv nije voda. I opasno je prolijevati je. Drugim riječima narav je snažna. Ima svoje zakonitosti. Zna braniti sebe i svoje. I uzvratiti udarac kada treba preživjeti. Zato je nikada ne valja podcjeniti. Filmski scenarij Avatara to najzornije prikazuje u odnosu Quaritcha (otac) i Spidera (sin), te u “pobuni” flore i faune protiv agresivnih ljudskih porobljivača. Filmska poruka o potrebi poštivanja naravi i tuđeg prava na dom i život otvara tako prostor za kršćansko svjedočanstvo o važnosti naravi i nakon što se ugase svjetla projektora. Ako narav zavrijeđuje naše divljenje i poštovanje, onda prirodno svjetlo razuma i bez uplitanja vjerskog iskustva svjedoči o neprocjenjivoj važnosti ljudske naravi. Možemo li govoriti o integralnoj ekologiji, a istovremeno podcjenjivati ljudskog dostojanstvo i ljudski položaj unutar naravnog svijeta dajući prednost očuvanja biljaka i životinja u odnosu na spašavanje ljudskih života? Jedan od načina diskriminacije je i (kako filmsko tako i stvarno) nazivanje (i klišeizirano karakteriziranje) zapadnih tehnokratskih ljudi ”demonima” bez obzira na njihovo “ludilo”. Druga važna stvarnost koje se dotiče filmski scenarij je nerazrješivo i neotuđivo jedinstvo duše i tijela. Nije li svaki bioinženjerski pokušaj znanosti da se igra Boga i odvaja dušu od tijela kako bi produžila čovjeku dane na zemlji (filmski “projekt Recom”) zapravo otvaranje Pandorine kutije i produbljivanje kulture smrti? Uviđanje važnosti naravi i njezinog potencijala za usavršavanje i umrežavanje daje mogućnost otvaranja očiju za fenomen “stvorenosti.” A time i Stvoritelja.  U judeo-kršćanskoj tradiciji, pojam “stvaranje” ima šire značenje od pojma “priroda”, jer se odnosi na Božji plan ljubavi u kojem svako stvorenje ima svoju vlastitu vrijednost i značaj (LS 76). A to nas dovodi do još jedne temeljne vjerske istine koja se ne može dokučiti samo mikroskopima i teleskopima.

Milost pretpostavlja narav. Možda najzanimljiviji lik u filmskom scenariju je znanstvenica Grace (Milost) Augustine. Teško da su ovo ime i prezime slučajnost. Je li znanost nadomjestak za milost? Ako shvatimo za ozbiljno redateljev osobni ateizam, nije nerazumno zaključiti da saga Avatar, iako ne negira učinkovitost religije “domorodaca”, ipak prezentira prirodne znanosti kao cjelovit put do spoznaje i dovršenja stvarnosti. Iskustvo vjere sugerira nešto drukčije. Naravni potencijal nije dovoljan za potpuni razvoj, mir i jedinstvo stvorenja. Naočalama vjere moguće je uvidjeti da milost nije isto što i narav. Narav se, zapravo, muči bez milosti i uzdiše za njom (Rim 8,22). Međutim, milost nije poput naravi neka zakonitost ili osobina “automatski” ugrađena u stvorenje. Ona je dar koji Stvoritelj daruje. Dar koji spašava i dovršava stvorenja u punini do koje narav sama nije u stanju doći. Cameron kroz Avatar pokušava sugerirati naravne znanosti i naravne religije kao put do rješenja za dva velika izazova ljudske egzistencije. Prvi je ograničenost naravnih resursa unutar prostor-vremena (a time i ograničenost naravnog ljudskog života). Drugi je (kao posljedica) “ludilo” ljudi i ljudskih korporacija. Koja filmska rješenja Cameron nudi? Imanentna. Rješenja isključivo unutar naravi. Do te mjere da dopušta mogućim postojanje nekog imanentnog Bića, naravnog Principa koji sve ujedinjuje, održava i štiti (Eywa). Iskustvo vjere pokazuje da takav pristup vodi neadekvatnim rješenjima iluzornog povratka u zemaljski raj, teologije oslobođenja, panteizma, reinkarnacijskog recikliranja čovjeka kao nekakve energetske baterije i tragične volje za moću kao nosive oznake naravi nekog novog (plavog ili bijelog, svejedno) übermenscha.

Jedino stvarno rješenje dolazi u građenju odnosa stvorenja sa transcendentnim Stvoriteljem koji je na neki način i imanentan. U okrilju Crkve ne manjka zanimljivih pokušaja da se što bolje objasni i dokuči ovaj odnos milosti i naravi; odnos stvorenog svijeta i nestvorenog Stvoritelja ujednog imanentnog i transcendentnog; odnos vjere i prirodnih znanosti kao dvaju krila što zajedno nose do istine. Cameron, osim naravnih religija, ima prilike pronaći barem jednako zanimljive sugovornike i u tomističkoj tradiciji; pa i kroz svog poznatog sunarodnjaka Armanda Maurera koji primjećuje da imajući Stvoritelja kao “ipsum esse supsistens“ svako stvoreno biće ima i dinamički “esse”, energizirajući čin. Korisnim sugovornicima za širenje prirodo-znastvenih vidika oduvijek su bili i jesu veliki crkveni oci i mislioci istočne tradicije Klement Aleksandrijski, Atanazije, Maksim Ispovjedalac i Grgur Palamas kroz teologiju božanskih nestvorenih energija. Sjetimo se da i Augustin daje sliku Stvoritelja kao beskrajnog mora u kojem “pluta” svo stvorenje poput spužve natopljene morem do zadnje pore.

Ipak, primjećuje Augustin, ljudsko srce smiriti se može jedino u osobnom susretu sa Stvoriteljem koji je i transcendentan i imanentan. Takvo srce vidi dalje: “ne boga filozofa i znanstvenika, nego Boga Abrahama, Izaka i Jakova” (Pascal) Tada ljudsko srce vidi da je izazov oslobađanja od nasilnog “ludila” pojedinaca i korporacija zapravo izazov oslobađanja od osobnog grijeha i grijeha struktura a izazov ograničenosti resursa u dubini zapravo izazov nadvladavanja osobne smrti. Tako nešto postalo je moguće Utjelovljenjem onog kojeg von Balthasar zove Srce svijeta, čija ljubav je kao “netaknuta šumska divljina”. Susret Franje Ašiškog s tim Srcem u šumama Umbrije bio je popraćen čudesnim svjetlom.

Čežnja za Utjelovljenjem je u temelju svega naravnog i društvenog – Kad je imao 19 godina James Cameron doživio je i sam svojevrsno religiozno iskustvo. Opisao je to kao neobično stvarnu viziju unutar sna: viziju fluorescentne šumske divljine neobjašnjive privlačnosti. Ta vizija ga nikad nije napustila. Sav njegov komercijalni, tehnološki i umjetnički uspjeh bio je osobni “put vode” (Pirane 2, Bezdan, Titanic, dokumentarci o podmorju) do pozicije da Avatarom omogući sebi povratak u tu mladenačku viziju. I drugima ponudi slično (religiozno) iskustvo, potpomognuto 3D tehnologijom likovima nadahnutim hinduizmom i “kolektivnim mesijanstvom malog čovjeka poput Jake Sullya”. Nakon uspjeha Avatara (2009.) u želji da ponovi uspjeh sa Putom Vode sjeo je za stol sa sa suradnicima kako bi otkrili što je bio temelj toga uspjeha. Zaključili su na temelju ispitivanja publike da je riječ o ispunjenu “čežnje za Numinoznim” koje je uočljivo, gotovo pa opipljivo. Istovremeno, međutim, veliki broj gledatelja Avatara požalio se na iskustvo duboke depresije i beznađa u koje su upali nakon gledanja filma. Povratak u “sivu” stvarnost je bio tako težak. Zašto je tome tako?

Zato jer čovjek koji čezne za Bogom polovična rješenja ne mogu usrećiti. Riječ “avatar” dolazi od sanskrtske riječi što doslovno znači “silazak” ili “prelazak prema dolje”. Mogli bismo reći: došašće. Ovo se, ipak, u Indiji na engleski prevodi kao “utjelovljenje”. Prema tumačenju indijskih kršćana koji nailaze na izazove inkulturacije kršćanstva u indijsku kulturu, to nije najsretniji prijevod. Oni primjećuju kako je Višnu, hinduistički bog, imao je nekoliko “velikih” avatara ili “utjelovljenja”. Prvih devet je već došlo, a Hindusi još uvijek očekuju Kalkija, desetog avatara. Prema njihovom shvaćanju, avatar nije u potpunosti bog. Budući da samo dio boga dolazi na zemlju, avatar se naziva “amshavatara” (dio). Postoje i “purna avatari” (puno utjelovljenje), ali čak i oni se vide kao dio boga koji silazi na zemlju. Također, kao što je prije navedeno, avatar je, prema vjerovanju, periodična ili privremena inkarnacija koja se ponavlja nakon određenih doba. Također,ti  “avatari” prema vjerovanju samo “nose” ljudsko tijelo, pa je bol ili patnja koju osjećaju iluzija. Avatari, prema vjerovanju ne uklanjaju grijeh već grešnu osobu ili grešne događaje navodeći vlastitim primjerom druge na etičku katarzu. Svatko se mora riješiti vlastitog grijeha na različite načine. Predegzistencija avatara nije poznata u hinduističkom razumijevanju “utjelovljenja”.

Iskustvo kršćanske vjere svjedoči nam da je Utjelovljenje Sina Božjega, jedinstvene osobe Isusa iz Nazareta događaj koji je ostvaren jednom za zauvijek. Nema potrebe revidirati ga, i nema ponovnog cikličkog “utjelovljenja”. Isus Krist nema djelomičnu ljudskost ili djelomično božanstvo kao ideja o avataru, već je riječ o hipostatskoj uniji; rođenosti, ne-stvorenosti istobitnosti Sina s Bogom Ocem prije svih vjekova. Utjelovljenje žrtvom na križu oduzima grijeh svijeta, Njegovo stvarno uskrsnuće nudi konačnu pobjedu nad smrću i nešto puno više od vjerovanja u reinkarnaciju. Stvarnost Euharistije nudi nešto puno više od ideje o “amriti”. Stvarnost Otajstvenog Tijela Kristova (Crkva) nudi puno više od ideje o zamjenskom “tijelu iz epruvete” i Pandori. Stvarnost Duh Svetoga nudi nešto puno više od ideje o Eywi.

Izazov ostaje kako učiniti da ove stavrnosti dopriju do globalne publike putem velikih ekrana?

Umjetnost u službi Evanđelja je pravi Put Vode, žive. Papa je u nedavnom apostolskom pismu pod nazivom “Čeznuo sam žarko” (Desiderio desideravi) primjetio kako je voda stvorena kako bi jednog dana poslužila za krštenje. Razmišljaući analogno, zar i sedma umjetnost ne nalazi svoju puninu u posredovanju zajedništvu s Kristom? Samo ono što je asimilirano Stvoriteljevom ljubavlju može biti i spašeno (Sv.Irenej). Sedma umjetnost tako može postati pravi Put žive vode. Kako? Dva su temeljna rukavca. Serija Izabrani ima još nešto zajedničko sa Putem Vode osim tirkizne boje mora i riba na marketinškim materijalima. I Dallas Jenkins i James Cameron primjer su kako je moguće producirati relevantne serije i filmove neovisno o utjecaju velikih studija i hollwoodske mašinerije. Slikovito filmski rečeno, dok Chosen pokazuje kako “jato malih girica” može učiniti velike stvari (crowdfunding), ne možemo se ne upitati: može li Cameron, zaljubljenik u kitove, postati nešto poput Mela Gibsona? Može li taj tehnološki i financijski “kapitalac” koji ionako već “pliva protiv struje”, poput nekog suvremenog Samarijanca, doplivati do zdenca na kojem će susresti Izvor vode žive?

Dijete je otac muškarcu. Ovim riječima pjesme Williama Woodswortha, Cameron je opisao vlastiti put od djetinjstva u kanadskim šumama, stjecanja ronilačke dozvole u tinejdžerskim godinama do odluke da se bori s korporacijama koje uništavaju amazonske prašume i globalnu hidrosferu. I sam je prešao dug put u preobrazbi vlastite naravi: od svojeglavog diktatora koji je ulijevao strah u kosti glumcima na snimanju, do, kako kaže, osobe koja sada puno više nastoji biti ljubazna i sućutna. Mnogo toga je autobiografskog u Putu Vode: prije svega kroz likove Quaritcha, Jake Sullya, Spidera i njihove međusobne odnose, Cameron i sam priznaje da je imao težak odnos sa vlastitim ocem, da je mogao biti puno boljim ocem vlastitoj djeci (petero) i boljim suprugom svojim (bivšim) ženama (pet brakova).

Ostaje nam za nadati se kako će dječak koji je nekad odbijao moliti Oče naš u školi jer nije htio sudjelovati u “plemenskim mantrama”, postati svjestan da mu je moguće uroniti u ocean Božanskog milosrđa, a muškarac koji u neizvjesnostima ovoga svijeta vidi “obitelj kao sigurnu utvrdu” u velikoj obitelji crkve pronaći Korporaciju koja će stati na kraj “ludilu” zemaljskih korporacija. To će se svakako dogoditi onda kada Dijete u jaslama postane “otac” muškarcu. Onda kada, rječnikom Puta Vode (“I see you”) bogati mladić koji od svoje 19. godine traži autentičnu teoviziju osjeti pogled onoga koji ga ugleda i zavoli (Mk 17,10-27). I shvati: Gledaj, On me gleda!