Nismo u stanju poslušati Gospu ni kad se za to odlučimo, a sad se ljutimo na Papu. Sv. Franjo je umro govoreći za sebe da je najveći grešnik jer je cijeli život čistio svoje srce, a nije zamjerao drugima. Luther je, zamjerajući drugima i rušeći papu, uprljao svoje srce. Čiji put slijediš?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Ovih dana svi su se uznemirili oko Međugorja i Pape. Od nedavnog posjeta pape Franje Sarajevu mnogi su očekivali proglašenje Međugorja svetištem. I sad kad se to nije dogodilo – mnogo je natmurenih lica koji komentiraju da „zašto već jednom se ne prizna“, da „kako sad to“, da je „to politika“, da smo mi „mala zemlja“, da „nas nitko ne voli“ i sve u tom smislu. Oni koji tvrde da vole Gospu i da vole Međugorje kao mjesto njezine objave – prozivaju Papu na sva usta. Po medijima i privatno.

I to me podsjetilo na dva važna čovjeka iz povijesti Crkve, dva koja su imala na početku isti cilj ali su otišla u potpuno različitim smjerovima: sv. Franjo i Martin Luther.

Sv. Franjo ili poniznošću do svetosti

Sveti Franjo je u 13. stoljeću bio sin bogatog trgovca koji je živo ludo i raskalašeno da bi ga u jednom trenutku sam Isus obratio u razrušenoj crkvici s rečenicom „Franjo, idi obnovi moju crkvu“. Sv. Franjo je prvo mislio da se radi o toj crkvi ali se ubrzo pokazalo da je obnova puno, puno šira. Odrekao se sveg svjetovnog, potpuno se predao Gospodinu, počeo živjeti kao nekad apostoli – u siromaštvu – i krenuo propovijedati evanđelje i obraćati ljude. Kad mu se pridružilo mnogo mladića ustanovio je red i otišao u Rim da ga papa Inocent III. prizna. Franjo je bio u onom svom istrošenom habitu i Papa ga nije htio ni primiti.

Sv. Franjo se tad mogao naljutiti na Papu – pa njemu se obratio sam Isus tražeći pomoć u obnovi Crkve jer je očito taj papa nešto zanemario u svojoj funkciji. Franjo se mogao okrenuti i otići doma i pobuniti svoju brojnu braću koja bi ga vjerojatno slijedila i u pobuni. No nije. Napravio je nešto čudesno i po ljudsku nelogično. Otišao je na današnji rub Vatikana i tamo tri dana stojeći na kiši i suncu čekao da ga Papa pozove. Tri dana!

Nakon tri dana Papa je sanjao čudan san kako mu se nakrivila Lateranska bazilika u Rimu (njegova domicilna crkva) i da se nije još srušila samo zato što je u temeljima pridržava onaj odrpani čovjek kojeg je odbio primiti. Ujutro ga je odmah pozvao na razgovor i priznao franjevački red.

Franjo je bio čovjek koji je razgovarao s Bogom, imao silnu karizmu djelovanja na ljude, ali je čekao da ga vrhovni poglavar Katoličke Crkve prizna kao red. Bez obzira na to što je taj vrhovni poglavar volio zlatne svijećnjake, a Franjo kroz siromaštvo obnavljao Crkvu. Imao je, ljudski gledano, razloge da se pobuni. Ali nije! Upravo zato je napravio čuda i za svog života, reformirao Crkvu svog vremena, a i dan-danas taj je red snažan i djelatan!

Marthin Luther ili od reforme do hereze

Marthin Luther je u 16. stoljeću ponovno želio reformirati Crkvu. Napisao je svojih poznatih 95 teza od kojih je većina tada ukazivala na potrebu moralne obnove svećenstva, a konkretan povod bila je službena prodaja oprosta grijeha koju se u to doba moglo kupiti od posebnog Papina izaslanika kako za žive tako i za mrtve (i to bez ispovijedi). Luther je bio u pravu – dio klera je doista neprimjereno živio i to je trebalo promijeniti, a Crkva nije smjela prodavati sakrament! Njegova je pobuna išla iz njegove glave i vrlo se brzo uzoholio. Nije htio ni razgovarati s Papinim predstavnikom, na Papin ukor i poziv na obraćenje (u roku od 60 dana) odgovara spaljujući Papino pismo, te piše Papi uvredljiva pisma javno ga nazivajući – Antikristom. Iako je krenuo od pozitivne želje reforme Crkve, završio je ne samo u odcjepljenju od Pape nego i u herezi protestantizma (oko načina spasa, potrebi Crkve i sakramenata). Vrlo su ga brzo iskoristili njemački plemići za ostvarenje političke samostalnosti i odcjepljenje od kralja Karla V. i pape. Iako je njegov govor o potrebi jednakosti i siromaštva potaknuo seljačke bune, on je podržavao velikaše u okrutnoj kazni prema pobunjenicima, progonio je neke od svojih sljedbenika (anabaptiste), nosio je grimiz i zlatni lanac i oženio – bivšu časnu sestru. Završio je u onome što je na početku osuđivao.

Teoretski je Luther bio u pravu jer je ukazivao na grijehe Crkve, ali išao je iz vlastite glave i na kraju otišao u vlastitu oholost, herezu i uzrokovao razdor u Crkvi. Samo zato što nije mogao stajati tri dana na kiši pred Papom. Naime, drugo je u ove dvojice ljudi bilo slično – predanje Bogu, karizma vođe, želja za reformom Crkve! Ali dok se Franjo odrekao svijeta i iz te pozicije išao raditi za Boga, Luther je imao sve – bio je redovnik i profesor, ugledan i pametan, priznat i cijenjen – i pobunio se iz te pozicije. I cijelo vrijeme pobune nije se nikad htio odreći vodeće pozicije. Ni na tren. Franjo je imao poslušnost i poniznost, a Luther nije. Poslušnost i poniznost je odlika svetih ljudi. Ona je najjače sredstvo u borbi protiv oholosti.

Međugorje širi kontekst priznanja i Crkve

Kakve to veze ima s Međugorjem? Pa taj pravedni bijes prema Papi koji nije odmah, sada i ovdje proglasio Međugorje svetištem me podsjetio na – Luthera. Naime, puno je lakše prozivati poglavare, „pravednim bijesom“ ukazivati na „nepravde“ koje rade, nego razmisliti o širem kontekstu i sebi samima. Lakše je biti Luther nego Franjo. Uostalom, tko bi danas stajao tri dana na kiši?

A širi kontekst proglašenja jednog svetišta pa i Međugorja je ovo.

Prvo. Svetišta se gotovo nikad ne potvrđuju dok traju objave i to ima itekako smisla. U duhovnom svijetu ima različitih izvora i zato duhove treba provjeravati. To su radili i prvi apostoli. Sjećate se sv. Pavla kojem nitko nije vjerovao u obraćenje pa su poslali Barnabu da ga provjeri. Barnaba je očito imao dar provjere duhova jer je rekao da je to što se Pavlu dogodilo „od Boga“! I ta provjera se radi do danas. Svi mistici, svi sveci koji su imali objave zapisivali su te objave na preporuku ispovjednika, iz vlastite potrebe ili zato što im je onaj koji im se objavljivao to rekao. Sve te objave je čitala inkvizicija koja je služila upravo tome – provjeri duhova i nauka vjere. Budući da je inkvizicija kasnije stekla negativan prizvuk, taj se ured danas zove Kongregacija za nauk vjere. Ona ima istu funkciju provjeravanja duhova i, uz ostalo, testiranja svega onoga što se događa, a uključuje duhovnu dimenziju, dakle testiranja i objava i čuda. I to je u redu. Svi proglašeni blaženici i sveci koji su imali objave su taj test – prošli – jer su objave bile od Boga.

Drugo. Čeka se da se vidi kakav je život vidjelaca jer i oni svjedoče kakva je objava. Nije sad da baš svi moraju u samostan, ali onaj tko je vidio Isusa, Mariju ili anđele taj stvarno ne može ostati nepromijenjen. To se mora odraziti u njegovom životu. I uvijek se odrazi, kad-tad. Po životima vidjelaca vidi se tko im se objavio. Ali i po njihovom odnosu prema svojim duhovnicima, a naročito papi. Objava sv. Franje bila je od Boga i zato je bio poslušan papi. To je najbolji test za svakog tko ima bilo kakvu duhovnu objavu.

Treće. Nije Međugorje jedino na svijetu, puno je ukazanja po svijetu i to svake vrste. Crkva ima odgovornost za cijelu Crkvu i za cijeli svijet. Kongregacija ima iskustvo s objavama, ona je vidjela najrazličitije objave od kojih neke nisu imale veze s Bogom, a neke ni sa zdravljem. Neki su se razotkrili odmah kao lažni, a drugi nakon nekog vremena, upravo po promjenama tona objave ili zaokretima u životima vidjelaca. Nedavno smo svjedočili priznanju jedne koja je navodno razgovarala s Isusom da se radilo o prevari. Zato je jako važno svako ukazanje pratiti i odvagnuti.

Četvrto. Jako je važno da se pričeka kod donošenja takvih odluka jer kad Crkva jednom nešto prizna – to je zauvijek. Nema povlačenja. Priznanje nekog svetišta je gotovo kao sakrament. Crkva traje dvije tisuće godina upravo zato što slijedi Duha Svetoga i ima strpljivosti. Pa stvarno ne vidim čemu žurba? Zašto panika, nezadovoljstvo i natmurenost?

Svakog Gospa dotakne, ali kako poslušati?

Tko god dođe u Međugorje doživi nešto lijepo, čuje u svom srcu poziv na promjenu, ali koliko nas to uspije zadržati? I koliko dugo? Gospa neprestano poziva na tri stvari: na mir, na molitvu (naročito za svećenike) i na post. Koliko od nas je poslušalo Gospu ili koliko od nas je uspjelo održati ono što smo odlučili u pokušaju da poslušamo Gospu?

Odlučila sam se na svakodnevnu molitvu i znam kako se teško borim da svoje molitve izmolim i da to bude doista koncentrirano i moje vrijeme za Boga! Baš na Gospin poticaj pokušala sam postiti jer kad ona toliko insistira na tome, mora da je važno. Silno je teško jer kad god kažem „sutra postim“ istog časa počnem tamaniti sve u frižideru. Odlučila sam moliti za svećenike ali mi se dogodi da ih ne stavim u krunicu! Poslušnost nije laka. Kome smo poslušni? Iz kojeg izvora idu naši pozivi na reforme i ispravljanje nepravdi? Kad Gospa kaže „molite za svoje svećenike“ to znači i poslušnost svećenicima, a mi prozivamo Papu jer nam nije odmah i sada ispunio želju!

Prema tome, zašto se uznemiruje srce tvoje? Nismo u stanju poslušati Gospu ni kad se za to odlučimo, a sad se ljutimo na Papu. Sv. Franjo je umro govoreći za sebe da je najveći grešnik jer je cijeli život čistio svoje srce, a nije zamjerao drugima. Luther je, zamjerajući drugima i rušeći papu, uprljao svoje srce. Čiji put slijediš?

Neka nas Gospa potakne da i mi čistimo svoje srce, da budemo poslušni Gospi, ali i papi kao sv. Franjo. Da doista slijedimo put vjere, molitve i pobožnosti!

Sanja Nikčević | Bitno.net