NOVA KOLUMNA SANJE NIKČEVIĆ
Priča o talentima ili Tko si ti: Mozart, Salieri ili dobri sluga koji je znao iskoristiti Božji dar?
Svakome od nas Bog daje neke talente. Svatko mora postati svjestan darova koje je dobio i što će s njima napraviti – hoće li ih razvijati ili zanemariti. Hoće li biti zahvalan za one koje je dobio i radovati im se ili će biti ljut zbog onih koje nije dobio
Glavna struja kazališta (ne samo hrvatskog nego i europskog) trenutačno se odsklizala u predstave koje s publikom nemaju puno veze, pa kad dobijemo predstavu koja je suvisla i priča nam priču o ljudima koje možemo prepoznati i shvatiti – obradujemo se!
To je slučaj s predstavom Amadeus britanskog pisca Petera Schaffera koja je na programu zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella u režiji Dore Ruždjak Podolski. Dječačkog pocupkujećeg Mozarta glumi Filip Križan, a mefistofelofskog Salierija odličan Enes Vejzović. Zagrebačka predstava se zbiva kao u nekom prašnom muzeju voštanih figura od kojih neke povremeno ožive i odigraju nam nešto, neke se prikazuju u rupama velikih ormara koji putuju scenom, kao da su izlošci u muzeju. Sve je zapušteno, a Salieri je u tom prašnom prostoru zatvoren za kaznu za svoje grijehe i priča nam svoju priču o zavisti prema genijalnom Mozartu i nakani da ga ubije.
Ta zavist Salierija prema Mozartu bila je javna tajna i za vrijeme njihovih života pa su odmah nakon Mozartove rane smrti krenule glasine po cijelom Beču (a to znači i puno, puno šire jer se radi o Austrougarskoj monarhiji) da ga je Salieri otrovao! Te su priče živjele sve do Salierijeve smrti (tridesetak godina nakon Mozarta) koju je Aleksandar Puškin jedva dočekao i odmah napisao tragediju Mozart i Salieri (1825.). Ta je tragedija inspirirala Rimski Korsakova na skladanje istoimene opere, a britanskog pisca Petera Schaffera na dramu Amadeus (1979.).
Kod nas je Gavella već igrala taj tekst nedugo nakon britanske praizvedbe, 1981. u režiji Želimira Mesarića gdje je Mozarta igrao Božidar Boban, a Salierija Pero Kvrgić. Igrali su ga i u riječkom kazalištu 2006. (režija Tomi Janežić, Salierija je igrao Žarko Radić, a Mozarta Edvin Liverić).
Schafferova drama je inspirirala češkog redatelja, friško izbjeglog u SAD, Miloša Formana, da 1984. snimi istoimeni film koji je ovjenčan s osam Oscara i kojeg, ako slučajno niste pogledali, svakako preporučujem za gledanje u ove ljetne dane.
Točno je da je ugledan kompozitor bečkog dvora, Salieri bio jedini u stanju vidjeti veličinu Mozartove glazbene genijalnosti kad je ovaj stigao onamo. Shvatio je da je Bog dao Mozartu pravi božanski talent, a njemu tek prosječnost. No, Mozart je bio neodgovorna, nezrela, zapravo šašava osoba. Po Salieriju nedostojna toga talenta.
U filmu Amadeus Miloša Formana ima jedna izvrsna scena. Salieri sjedi u vrlo asketski namještenoj sobi pred kaminom, gleda u križ na zidu i kaže otprilike ovako:
„Bože, posvetio sam ti cijeli život, bio sam dobar i pošten, trapio sam se, molio i postio, častio sam te i slavio svojom glazbom. A ti si takav božanski talent dao tom nedostojnom, slinavom, neodgovornom, blesavom čovjeku. Mozartu. Ti si mene izdao! Zbog toga te se odričem!“
Na to Salieri baci križ u vatru i krene uništavati Mozarta do njegove smrti. Tako sam se stresla kad je Salieri bacio križ u vatru da sam u kinu skoro pala sa stolca. I dan-danas kad se sjetim te scene, prođu me trnci jer me svaki put pogodi strahota tog čina – svjesnog odricanja Boga, svjesnog gubitka vječnog raja! Salieri je s tim križem u vatru bacio i vlastitu dušu! Svoju je vječnu dušu osudio na vječne muke! On je bio religiozan i znao je da ima Boga, da ima dušu, da postoji i raj i pakao! I svejedno je to napravio. Zašto? Zbog toga što nije dobio dovoljno velik talent!
Umjetnici su odnos ove dvojice umjetnika tumačili uglavnom kao zavist mediokriteta prema genijalcu, i kao potrebu tog mediokriteta da uništi genijalnost koju ne može imati, ali ju može prepoznati. Naravno da se svi uvijek poistovjećuju s genijalcem. No, priča o Mozartu i Salieriju je puno, puno važnija priča. To je priča o talentima koje si dobio od Boga i tvojoj slobodnoj odluci kako ćeš se prema njima ponijeti. Zanimljivo je da su obojica puno dobila, ali su obojica svoj dar na neki način odbacili, odnosno prokockali!
Salieri ili ja sam to zaslužio!!!
Antonio Salieri (1750. – 1825.) je Talijan rođen u Legnanu, sjeverno od Verone, ali je cijeli život živio na austrijskom dvoru; dvadeset godina bio je glavni kompozitor i direktor talijanske opere na dvoru Josipa II. Iz nekog čudnog razloga sve predstave Amadeusa koje sam vidjela prikazivale su Josipa II. kao nekog debila, a ni film ga ne voli previše, a on je bio je jedan od najboljih austrougarskih i europskih careva, takozvani prosvijećeni apsolutist. Radio je na dobrobit svoje zemlje, a volio je i umjetnost.
Josip II. je iznimno cijenio upravo Salierija, ali nije bio u tome jedini. Salieri je bio popularan u cijeloj Europi. Njegove su opere postavljane po velikim opernim kućama, a izvršio je velik utjecaj i na druge glazbenike tog doba. Uz to je bio i izvrstan učitelj, učenici su mu bili Ludwig van Beethoven, Franz Schubert, Franz List pa i sam Mozart! Bio je glavna ličnost razvoja talijanske opere druge polovice 18. stoljeća. Dakle, za svog je života na zemlji očito dobio sve što se moglo dobiti. Imao je novac, ugled, čast i moć u svojoj struci do krajnjih granica. Živio je dugo, obasut počastima.
Bog je Salieriju očito dao mnogo talenata: osim glazbenog talenta, dao mu je uljudnost, sposobnost komunikacije s ljudima, profesionalnost, odgovornost, preciznost, upornost. Njegovo ‘pucanje’ doista je uzrokovao susret s Mozartom. Jer kad je vidio veličinu njegova genija, prezreo je svoj jer je bio manji! Salierijev je grijeh bio u tome što je mislio da je svojim životom zaslužio dobiti najveći talent na svijetu, jer je bio pošten i dobar i pravedan i postio je i molio i živio asketski. Mislio je da je jako ljubio Boga, da mu je dao sve, i da zaslužuje od njega izvanredan talent. To je dokaz da je Salieri u svojoj glavi sklopio pakt s Bogom, kakvi se sklapaju s poganskim bogovima koji su za ono što su davali tražili žrtvu u zlatu ili krvi, te da uopće nije poznavao Boga u kojeg je navodno vjerovao – Isusa Krista. Niti ga je želio upoznati. Salierija je zanimao samo vlastiti talent, njegov položaj u svijetu. Kad je vidio Mozarta, shvatio je da će Mozartova glazba ostati zauvijek, a za svoju više nije bio siguran. I prezreo je sve što je imao i dobio do tada te se odrekao i Boga. Ali se nije odrekao pozicije, moći i ostalih zasluga na zemlji! Samo se odrekao Boga i onog vječnog u sebi, duše. Jer se uplašio da njegova glazba neće biti vječna. Kad nema glazbe, što će mu duša!
Dakle, očito nije poznavao Krista, nije znao da On daje bez zasluga i s ljubavlju, ali različito; očito nije bio zahvalan Kristu za doista obilje darova koje mu je dao. Salieri nije ništa davao Bogu iz ljubavi, nego je svojim životom mislio potkupiti Boga, a kad je shvatio da nije dobio sve što je želio, prešao je na drugu stranu! Prema van je postio i molio, išao je u crkvu i živio kreposno, ali je u srcu nosio velike grijehe: zavist, ljubomoru i oholost. Njegovi su ga grijesi doveli do zločina i gubitka duše! U filmu se stari Salieri ispovijeda mladom svećeniku i priča svoju priču, ali se po završetku svoje ispovijedi ne kaje i ne traži oprost. On samo želi uprljati i svećenika i pomutiti mu vjeru. I tada se gledatelju otkriva da je Salieri zapravo u ludnici jer je poludio; sam sebe smatra svecem mediokritetâ i njihovim papom! Dakle, iako je izbjegao zemaljskoj pravdi, dobio je Božju. Osim što je poludio, nakon njegove je smrti opao interes za njegovu glazbu.
On je kao farizeji. Oni nikad nisu rekli da Krist ne čini čuda, da je lažan, naprotiv oni su znali koliko je on „pravi“ i to ih je naljutilo. Silno ih je ljutilo da je Bog dao jednom tesarevom sinu i tamo nekim ribarima da čine takva čuda, a još su radili u subotu i družili se s nedostojnim ljudima (gubavcima, lopovima i carinicima). Za razliku od farizeja koji su radili sve što je Bog od njih zahtijevao po zakonima a nisu dobili tako veliki talent. Problem je da su farizeji prvo mislili da su svoje talente zaslužili, a drugo da je Božja ljubav ograničena. I ako su farizeji iz priče o Starom zavjetu, Salieri bi trebao znati da je Isus promijenio priču. Kad su sv. Tomu pitali hoće li veći čovjek biti puniji Božje ljubavi od onog manjeg, rekao je: Mala boca je puna ljubavi Božje, i litrena je puna ljubavi Božje do vrha, i demižon je pun ljubavi Božje do vrha. I ako si ispunjen do vrha onda ti je svejedno je li ona druga veća ili manja od tebe! Salierijeva boca je bila ispunjena do vrha, ali kad je vidio Mozartovu demižonu naljutio se na Boga, što je dokaz da nije bila ispunjena Božjom ljubavi nego njegovom taštinom i ohološću.
Mozart ili ništa mi nije dovoljno!!!
S druge strane, Wolfgang Amadeus Mozart (1756. – 1791.), austrijski kompozitor i glazbenik, dobio je od Boga glazbeni genij. Bio je čudo od djeteta; do desete je godine već bio priznati kompozitor i glazbenik u čitavoj Europi. Cijela mu je obitelj bila glazbena: sestra pjevačica, a otac kompozitor i učitelj violine koji se posvetio promicanju svoje djece, naročito mladog Mozarta. Car je od njega naručivao opere za dvorsku operu; čak je, usprkos vladajućem talijanskom klanu na dvoru, od njega naručio operu na njemačkom! Na kraju je Mozart dobio i mjesto dvorskog kompozitora sa stalnom plaćom. Međutim, njemu ništa nije bilo dovoljno. Precjenjivao je svoj genij, govorio kako su svi ostali glupi i loši, a on najveći. Bio je neuljudan, nepristojan, okrutan, rastrošan, prost i vulgaran. On zapravo nije imao nikakvo obrazovanje osim glazbenog, bio je fah idiot. A nije imao ni socijalno ponašanje, čitav se život ponašao kao razmaženo derište. To je prolazilo kad je imao pet godina, ali s trideset je bilo malo nezgodno. Sav novac koji bi zaradio, potrošio bi za tren. Sve oko sebe prezirao je jer je smatrao da su ili nedovoljno talentirani ili nesposobni shvatiti ga. Smatrao je da zbog talenta zaslužuje apsolutno sve! I sav novac koji želi, i sve pozicije, i svu čast, i svu slavu. Sve što bi dobio, bilo mu je nedostatno. Optuživao je Salierija i ostale Talijane u Beču da mu onemogućavaju stvaranje, ogovarao ih je i vrijeđao.
Iako je dobio velik poklon od Boga, nije Boga ni upoznao jer je živio potpuno neodgovorno i bahato. Istina je da ga unatoč njegovoj velikoj popularnosti suvremenici nisu mogli shvatiti u potpunosti. Priča se da mu car Josip II. jednom rekao: To što Vi radite je očito genijalno, ali to je za naše uši previše nota! Ali je svejedno bilo i dovoljno onih koji su ga voljeli i cijenili, i dovoljno novca, i dovoljno pozicija za njega… Bilo bi i dovoljno učenika da je htio normalno raditi, no vrijeđao je učenike, nije dolazio na satove, bio je neodgovoran…
Mozart je umro mlad, u 35. godini, skladajući Rekvijem, misu za mrtve, koji nije dovršio. Umro je od neke groznice koju tadašnja medicina nije mogla dijagnosticirati, a sumnjalo se da ga je Salieri otrovao. Možda; ali lako je moguće da su Mozarta stajali glave njegovi poroci – pijančevanje, nespavanje, vulgarnosti, bludničenje… Govorilo se i da je umro od sifilisa. Lako moguće. Živio je intenzivno, krenuo rano i nije ni čudo da je ‘izgorio’. Bio je neodgovoran prema svom talentu. Prema daru koji je dobio ponašao se nezahvalno i nije ga bio svjestan. Odnosno, bio je svjestan da je genijalan, ali ne i da mu je to dao netko kome bi trebao biti zahvalan i odgovoran. Mislio je da je taj njegov talent iznad svega, iznad ljudi, pa i iznad Boga. Njegova je demižona bila puna, ali je stalno gledao one manje boce i podsmjehivao im se. Što znači da ni on nije bio ispunjen Božjom ljubavi nego taštinom. To je bio njegov grijeh: taština zbog onoga što ima, i neodgovornost prema tome! Svoj je talent protratio; da je živio drugačije, mogao je napraviti još mnogo genijalnih stvari.
Koji si ti ili prispodoba o talentima
Što su uopće talenti, i što da radimo s njima? Je li nam to netko nekad rekao? Naravno da jest. U Bibliji je zapisana prispodoba koju je ispričao Isus:
„Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.“ „Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’“ „Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’“ „A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’“ „’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’“ (Mt 25,14-30)
Talent o kojemu se govori u ovoj biblijskoj prispodobi u našem jeziku znači starogrčku novčanu jedinicu i mjeru za težinu ali i iznimnu stvaralačku i intelektualnu sposobnost na nekom području, dar (npr. pjesnički talent).[1] Ta dva značenja odlično idu uz ovu prispodobu jer ona ne govori samo o novcu koji je Gospodar povjerio slugama a onda od njih tražio račun, nego o svim darovima koje nam je Bog dao na raspolaganje na zemlji. I o svim talentima. Ona nam kaže da su svi ti talenti koje smo dobili – poklon „svakome po njegovoj sposobnosti“! Ali prema Božjoj, a ne našoj procjeni vlastitih sposobnosti! Talenti koje dobijemo su, dakle, potpuno nezasluženi i nikako ih ne možemo zaslužiti. Ali naša je odgovornost kako ćemo ih upotrijebiti. I što više dobijemo, veća nam je odgovornost. Kao što se vidi iz prispodobe. Nelogično je da se Gospodar tako jako naljuti na onog slugu koji ništa nije napravio sa svojim novčićem. Pa radi se o jednom novčiću! Nelogično je ako se radi o novcu, ali ne i ako se radi o našem životu koji nam je darovan i koji je važan jer određuje vječni život naše duše.
Kako u biblijsko vrijeme, kako u Mozartovo vrijeme tako i danas. Svakome od nas Bog daje neke talente. Različite. Nešto dobijemo, a nešto ne. Svatko mora odlučiti tko je, mora zapravo postati svjestan darova koje je dobio. Svatko mora za sebe odlučiti što će s njima napraviti – hoće li ih razvijati ili zanemariti. Hoće li biti zahvalan za one koje je dobio i radovati im se ili će biti ljut zbog onih koje nije dobio. Hoće li zbog ljubomore i nezadovoljstva, zbog onog što nije dobio, zanemariti ono što je dobio, ili će nadvladati ljubomoru zahvalnošću prema Bogu. Hoće li biti kreativan i upotrijebiti sve svoje talente ili će biti destruktivan i raditi protiv tuđih… Hoće li uživati u punoći svoje boce ili nastojati razbiti tuđe jer su mu premale ili prevelike. I to svatko mora odlučiti za sebe, uvijek ispočetka, mora odlučiti je li Mozart ili Salieri, koji su uništavali talente svatko na svoj način ili ide pravim putem dobrog sluge. Jer svi talenti služe isključivo da nam pomognu u ovom životu zaslužiti vječni život, spasiti dušu! Sve je drugo manje važno.
Sanja Nikčević | Bitno.net
[1] Rječnik hrvatskog jezika ur. Jure Šonje, Leksikografski zavod/Školska knjiga, Zagreb, 2000.