Znate da mi kupujemo vodu u bocama? I nešto mislim – pa koliko je to glupo? Plaćamo vodu koju možemo piti i iz česme. Ili s izvora. I onda dođeš na neku benzinsku ili neku trgovinu i vidiš tamo cijenu ispod litre vode koja je slična ili čak veća od litre benzina. I uzmeš tu bocu vode i kupiš je. Neki dan gledam na tim policama kako je jeftinija limenka piva od pola litre nego pola litre vode… Bože moj, gdje mi ostavismo taj svoj mozak…

Radimo mi i još puno drugih stvari koje se samo mogu svrstati u domenu gluposti. Toliko toga nam se nudi na dnevnoj bazi da valjda sve ne uspijemo procesuirati u svojim glavama. Pa onda radimo stvari koje ni sami sebi ne možemo objasniti zato što nemamo vremena za objašnjavanje. Novi dan – nova nafaka… Život je prekratak i često se uhvatim kako ga trošim na gluposti ili stvari koje će me dovesti do gluposti. A jedan od osjećaja koje baš ne volim je onaj kad shvatim da sam nakon nekog susreta, događaja ili razdoblja postao gluplji, a ne pametniji…

Ono sjeme Božje riječi pada okolo. Pada i na mene. Kamo sreće da je više spremnosti i odlučnosti u življenju te Riječi. Ponekad ta Riječ je daleka i tiha. Ponekad opet tako bliska da joj mogu osjetiti otkucaje srca. Ako je živa, onda, logično, mora joj i otkucavati srce. Kako Riječ može biti živa? Ona je živa i bez mene, ali nekako je još življa kad je ja živim. To je ono sjeme koje donosi mnogo ploda. Smisao sjetve, u kojoj se sjeme baca u zemlju, jest urod. Zato se čovjek i trudi oko svoje zemlje. Svoju snagu, znanje i energiju usmjerava prema svom projektu koji bi trebao donijeti uroda. Glup je osjećaj kad na kraju godine, kad bi trebao ubirati plodove, vidiš da nemaš što ubrati zbog toga što nisi radio ono što si trebao raditi. Nego si trošio vrijeme na gluposti. Glupost je izazovna. I glupost je jaka. Ona jedna izreka veli da su samo dvije stvari beskrajne i nemjerljive. Svemir i ljudska glupost. A za svemir nismo sigurni. Gospodin nam daje mozak, a potom su tu i darovi Duha Svetoga. Mudrost. Razum. Znanje. I sve je to za upotrebu, a ne za konzerviranje.

Sveti Franjo Asiški, čovjek koji je postao molitva, usmjerio je svoju snagu prema osluškivanju, razumijevanju i življenju Riječi. U tom je uspijevao. Pokušavao se ne zamarati glupostima, nego se što više držati Riječi. Po njoj živjeti i za nju se umarati. Ovo dana je već deset godina otkad nosim habit na sebi i otkad imam ono fra (brat) ispred mog imena. Držati se Riječi, po njoj živjeti i za nju se umarati. To danas sebi ponavljam. Previše je prilika za ostati zarobljen u gluposti. Previše je izazova koji vode u propast (čitaj: udaljenost od Riječi). A malo je onih koji čitav svoj život usmjeravaju i oblikuju prema Božjoj riječi. I to je pravi izazov. Ne bih li ja mogao biti jedan od njih? I vjerojatno postoji milijun razloga i načina za ne biti svetac. Ti pronađi jedan zašto bi ti bio svetac.

Franjo je postavio neke nove mjere u donošenju ploda nakon posijane Riječi. Franjo je postao, ako tako smijem reći, mjerna jedinica za opsluživanje Božje riječi. On je to radio u jednostavnosti, malenosti i poniznosti. A ja? Ti? Mi se možemo boriti da u ovom moru gluposti koje nas okružuje, ne postanemo i mi glupi, nezainteresirani i neosjetljivi na Božju riječ. Ona je ta koja oživljava, potiče, ohrabruje, odmara, miluje, čini drukčijeg i boljeg čovjeka od mene… I Riječ je tijelom postala… I ti i ja možemo biti oni po kojima će Riječ dobivati novo tijelo. Preko mene i tebe može Riječ oživjeti i disati, nastaniti se među nama. To je put svetosti i približavanja Bogu…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.