Ono što se često provlačilo kroz povijest, a provlači se i danas, jest pitanje potrebe Boga u svijetu ili njegove potrebe uopće u svijesti čovjeka. I onda dolaze i dijagnoze tih ljudi kojima je zapravo potreban Bog. Neki su išli čak toliko daleko da su govorili u medicinskim terminima o religiji, kao ‘virusu uma’ poput Richarda Dawkinsa, tako da je dijagnoza zbilja dobivala pravo značenje svoje riječi u medicinskom smislu. Pošto je uspostavljena dijagnoza, znači da je čovjekov organizam oslabio, a virus zvan religija se treba i medicinski tretirati. Vjera je tako došla na glas kao obilježje slabih, bilo umno, bilo fizički. Onih koji nisu samodostatni. Onih koji nisu sposobni sami organizirati svoj život, onih koji se ne znaju nositi sa svojim problemima, oni koji nisu dovoljno pametni možda, pa onda u pomoć dozivaju kakvo božanstvo poput onih starih grčkih predstava u kojima bi taj bog (Deus ex machina – Bog stroja), rješavao nezamislivo zakomplicirane situacije u hipu, trenutačno.

Religija se razvijala. Objava se razvijala s vremenom. Nije se sve odjednom dogodilo. Tako je bilo i s Crkvom. Ovo što danas imamo i vidimo, nije nastalo odjednom, nego je dio povijesnog razvoja. Ima tu puno povijesne ostavštine. Samo ako pogledamo način odijevanja crkvenih službenika, možemo pomisliti da glume putnike kroz vrijeme. Ili zazivače kiše. Ovaj zadnji naziv mi je nešto ostao posebno upečatljiv. Svođenje svetog Reda na karikaturu, na šarlatane, na nešto jako bizarno. Na jednoj strani stoji uvjerenje da je sve to zaogrnuto velikom simbolikom, da svaki odjevni predmet na svećeniku (đakonu, biskupu, papi) ima svoje značenje. A na što se svodi njihov posao? Na zazivanje kiše? Na prodavanje šuplje priče, na prodavanje uvjerenja u koja oni sami nisu uvjereni. Ili još gore, jače, snažnije: iskorištavanje slabosti onih koji se ne mogu nositi sami sa svojim problemima pa se utječu onima koji tvrde za sebe da su Božje sluge, svjedoci, pomazanici, odabranici…

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]

Možda najgore u čitavoj priči bi mogla biti mogućnost prodaje lažne nade. Zazivači kiše rade svoj posao. Zazivaju kišu. O njima ne ovisi hoće li ona pasti ili neće. Ali uvjeravaju ljude da oni znaju svoj posao. I još im možda i naplate tu uslugu. Šarlatani. Prevaranti. A onih slabih će uvijek biti. Kako kaže jedna pjesma: „za slabiće uvek svuda jeftinoga dopa.“

Ovo zadnje vežem u ovom slučaju s ‘opijumom naroda’. Oni obilježeni sakramentom svetog Reda su onda valjda dileri. Apostoli (poslanici). Tu je to negdje, izgleda. I sad ide ono neko ALI. E, pa neću ovaj put. Svatko ima priliku odlučiti. Prionuti Uskrslome, Raspetome, Rođenome. Ili to staviti u kategoriju bolesti, potrebe slabih, obmane, šarlatanstva. Onoga između me najviše strah. Biti prazan. Šarlatan. Duhovni leš. Ne možeš nuditi nešto što sam nemaš. Ako to nekome nudiš, onda si prevarant ili šarlatan. U svakom slučaju, život je rječitiji od bilo kakvog govora. Život koji je Imitatio Christi – Nasljedovanje Krista. Koji je, gle slučaja, ostao izrugan, neprihvaćen, prezren, ismijan, popljuvan, optužen da je lažni prorok, šarlatan… I da, to je onaj Krist koji je prošao zemljom čineći dobro…

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.