Nemali je broj ljudi na sprovod majke petero djece koja je nedavno preminula došao iz poticaja, a ne zato što su je osobno poznavali ili bili njeni bliski prijatelji. Mnogima je njena smrt strašna i tragična, a još više zbog djece koja su ostala bez majke. Zašto su mnogi, ipak, htjeli gledati patnju?

O patnji ne treba puno teorije. Iako nitko nikada nije odgovorio na pitanje zašto Bog dopušta patnju, čini mi se da svi sve znamo. Iako sam ovdje htjela pisati i o Kristu patniku iz Knjige proroka Izaije i o citatima sv. Male Terezije, ispričat ću samo nekoliko crtica iz svakodnevnog života.

Stajale smo zajedno, kada je jedna majka primila telefonski poziv i saznala da je njen sin zadobio opekline. Naši su sinovi do jučer trčali, kopali zajedno i prepirali se, kako se to zna s nepune dvije godine, a najednom je njihov maleni dječak bio sav u povojima, pod anestezijom, potreban prematanja. Prvih dana nije mogao jesti, osim uz pomoć cjevčica, a roditelji su s njim mogli biti jedino za vrijeme posjeta, tj. jedan sat dnevno. Vidjela sam lice koje se u trenutku promijenilo, kao kad ti netko mač zarine u srce. Srce mi se kidalo zajedno s tom majkom, proživljavajući svu bol i tamu razdvojenosti od svog čeda koje je nosila pod srcem.

Sjetila sam se Joba, najvećeg biblijskog primjera čovjeka patnika i drame koja se oko njega događala. Job je u svom očaju prokleo dan kada se začeo, a njegovi prijatelji tražili su razloge te patnje koju su shvaćali kao kaznu za njegove grijehe. Dok sam tako još prije čitala o Chiari Corbello Petrillo, mladoj majci koja je oboljela od raka, od čega je kasnije i umrla, sjećam se da je u nekim trenutcima kazala da su im mnogi prijatelji govorili da trebaju više moliti ili da možda nisu dovoljno molili. Nečija patnja zaista može biti prokleta, nečija je ispit Božjoj vjernosti pri čemu Bog dopušta da budemo kušani kroz patnju, a negdje samo vidimo spasonosnu patnju u čije uzroke i dubine nikada nećemo moći prodrijeti.

Nekoliko dana prije slušala sam jedan zdrav nagovor o patnji. Ona je često tako odbojna te je promatrana kao bol, tuga i samoća. Ono na čemu sam se htjela zadržati je ozdraviteljski dio patnje. Ima nešto u boli koja pročišćuje čovjeka i dovodi ga do takve dubine pogleda, dajući smisao svemu što ga okružuje. U patnji i boli, važan je stav.

Nekoliko dana poslije, došla sam u novu kuću te obitelji, gdje se baš pripremao bolognese za ostalu djecu. Iz ekspres-lonca je mirisalo, dok su majčine ruke pripremale dovršetak ručka. Tata je nakon kupovine namirnica došao kući, ukorio sina jer je bacao posvuda karte te su požurili malenom sinu u posjet od sat vremena. No, osim bolognesea, kuća je mirisala i na svetost. Pričala je o malom dječaku koji pati, a ja sam bila ta kojoj je trebala utjeha. U očima tih ljudi, tada sam vidjela otajstvo koje Bog čini kroz bol i patnju. Osjećao se živi Bog koji kroz patnju i bol mijenja naše biće. Kao da je svima pogled bio uprt u križ koji ruši sva naša načela, božanstva i utvrde, a bol koja se osjeća čisti nas i ostavlja samo najljepše. Odjednom smo svi bili zahvalni i ta mi bol nije više smetala. Srce je postalo drugačije, sve je dobilo drugi pogled, sve nevažno prestalo je biti važno. Čovjek tada ima potpunu koncentraciju na bitne stvari života i u Božjoj prisutnosti osjećamo posebno dostojanstvo i miris svetosti.

To sam mogla osjetiti kod mnogih ljudi patnika koji su iz patnje izvukli škrinje blaga. I dok su mi suze brisale moje brzojutarnje poteze maskare, osjećala sam i da u mom srcu padaju mnoga božanstva navezanosti te da dotičem ljubav, zahvalnost, praštanje, mir, usredotočenost. Patnja i bol uz Krista patnika doista blagoslivlja, zadire duboko te prožima i mijenja cijelo čovjekovo biće, čineći od njega jedan neobičan biser koji dalje blista i više se ne može sakriti.

Patnja i bol mogu preobraziti jer je u patnji Krist, patnik Otkupitelj, očito ostavio velike tajne koje kušaju oni koji za njim prolaze istu bol i isti put. Patnja nas pobožanstvenjuje, čini sličnima Bogu, kida u nama sve prosječno i tako ljudski plitko. Nakon toga sam, nakon dugo vremena, smatrala vrijednim i našla vremena za partiju Uno karata, večernja čitanja, mnoge poljupce i zagrljaje te snagu da prihvatim kaotičnost kuće koja je s malom djecom upravo takva.

U jednom sam trenutku vidjela da su to novi i drugačiji ljudi čijom kućom prolazi novi dah i svježina, živa Božja prisutnost. Njihovim dvorištem nadvila se milina i njihov zrak je bio čišći. Tu bol i tamu koju bol rastjera i nov pogled vjerojatno poznaju mnogi koji su vidjeli smrt svoga djeteta ili supružnika ili se suočavali s teškim dijagnozama i mjesecima neizvjesnosti, a koji su se izdigli iznad ogorčenosti i zakopanosti u ljutnju. I Job je plakao i plakao, ali nije ostao ukopan. I roditelji malog dječaka također su plakali suze koje su, pak, sprale svu tugu.

Ostaje srce onako čisto, ogoljeno, otvoreno, istinsko, lijepo, kako ga je Stvoritelj zamislio i u kojem se ponovno možemo ogledati i zrcaliti. Pitam se zašto patnja to najviše može? Ne znamo odgovor, jedino znamo da je to put koji je Učitelj izabrao i zato ona baš uvijek može biti na blagoslov, ozdravljenje i može pomaknuti mnoge planine, obratiti mnoge duše, uzburkati sve ustajalo. Ona ima moć preobraženja, moć Uskrsa i klicu novoga. Isto kao kada su Ivica i Marica hodali šumom i bacali mrvice koje su pokazivale put povratka, tako i dok mi patimo, hodamo putem mrvica koje je za nas Krist ostavio. One su mnogo više od samog putokaza, one su mana u pustinji i ozdravljenje svemu tijelu našemu. (usp. Izr 4, 21-22)

Volim se družiti s ljudima koji su nosili mnoge boli i patnje. Oni su često svjetionici na našim životnim raskršćima. Dva puta su mi ostala upečatljiva kada baš znam da sam nekamo išla samo jer sam htjela biti s onima koji pate, a obje su prilike vezane za zagrebačko groblje Markovo polje.

Prvi put to je bilo u vrijeme studija kada me je jedna potpuno slijepa žena zamolila da busom odemo i potražimo grob njene preminule kćeri. To sam učinila pomalo nasilu, rekla bih iz računice, samo zato što sam znala da njene ruke otvaraju raj i pomislila sam da bi mi jednom mogla pomoći doći gore. Ona je navodila moje korake i oslanjala se na mene dok nismo našli grob. Sjedili smo, a ona mi je pričala o njihovu životu. Naime, kada je netko mnogo propatio, onda je baš i pun života. Ta se gospođa veseli svemu; dobroj kavi, svim informacijama o zdravim stvarima, uči telefonske brojeve napamet i samo mi ona šalje paket darova za djecu pred krštenje od svoje premale invalidske mirovine.

Drugi sam put na Markovo polje poželjela biti na posljednjem ispraćaju spomenute majke Maje. Ondje sam htjela samo jedno: vidjeti lica njene djece i supruga pa sam se malo gurala prema naprijed, poput one žene koja je u Bibliji tražila Isusa. Našla sam jedno mjesto odakle sam to uspjela i molila sam samo da i ja primim pokoju milost. Taj hladni dan utoplila je jedna nova toplina, a mnogima su suze isprale osim lica, i dušu. Njihova lica bila su stamena i otvarala su mnoga zaključana vrata srca.

Zašto sam i ja i mnogi drugi željeli i voljeli biti uz ove ljude u njihovoj istinskoj patnji? Zato što smo osjetili Krista i jer smo mu tada bili blizu, a da možda nismo ni znali. U istinskim susretima s patnjom uzdiže se novi život koji ne poznaje granice, a ti se čudiš, jer odjednom ne žališ one koji pate, već poželiš biti kao oni. I ne uspijevam riječima objasniti vijenac i sjaj koji oni imaju, samo znaš da si i ti obnovljen. Patnja zna biti ljudskim uhom teška, ali čim srce uzdigneš, vidiš je kao primamljivu priliku da postaneš nov. Nisam više vidjela gubitak kod tih ljudi, već samo dobitak. Za mene je to čudo. Nema jačeg kraja od groblja, a upravo je ondje, gledajući tuđu patnju, mnogima niknula klica novog života.

I dalje ću nastaviti tražiti ljude koji pate. Kada netko pati sveto, mijenja i sebe i druge. Zato su mnogi htjeli ići na sprovod te mlade majke, zato su mnogi slijepca preveli preko ceste i zato volim biti uz onu majku i njenog sina koji se bio opekao. Mi se bojimo patnje i zato želimo gledati još primjera hrabrih patnika. Želimo vidjeti izbliza da netko u patnji na grobu slavi i da netko uistinu vjeruje u Uskrsnuće. Želimo vidjeti izbliza da postoje oni koji svjedoče da je bol oprala svu ružnoću i ostavila samo ljepotu.

Patnju ne treba tražiti i oponašati, inače je gluma, ali razmisli o njoj da, kada te sustigne, budeš spreman. Tada i sebi i tebi želim da prođemo kroz njenu peć i da se poput gline predamo u Lončareve ruke.

Zaključujem da o patnji možemo kazivati samo žive priče koje smo čuli i vidjeli, doživjeli i osjetili. Možda će nekoga dotaknuti, a nekoga ne. Možda ćeš i sam na svom putu sresti patnike. Patnja se teško nosi i kosi s teorijom, zato tada zaboravi ratio koji je tu da služi jer imaš i srce koje je stvoreno da ljubi. I neka ti patnja tada priča sama. I slušaj ju tada srcem, ne pameću. Neka ti govori da nema svoje ispunjenje u ovozemaljskom. Zato budi spreman, ako te sustigne, uči još danas. Budi je dostojan jer je ona toga vrijedna.