Sjećam se dana svoje Prve svete pričesti.

Doduše ne pamtim mnogo, ali znam da sam imala starijeg svećenika koji nam je svima izgledao strogo i koji nam je dao veliki papir pun sitno napisanih raznoraznih definicija: od Deset Božjih zapovijedi preko pet crkvenih zapovijedi, djela milosrđa do sedam glavnih grijeha i sl. I to sve bez ijedne slike, gusto napisano, nimalo privlačno.

Ne znam objasniti zašto, ali danas to ne bih mijenjala. Strepila sam hoću li sve uspjeti naučiti i hoće li me netko ispitati. Gledajući unatrag, s tim sam skroz na čisto i sretna sam. Ne znači da je to bio najbolji način – niti je u sebi imao imalo kreativnosti – no neću nikada zaboraviti osjećaj bjeline tog dana.

Bijele cipelice i vjenčić očito uspiju djetetu nešto nagovijestiti. Duboko sam uvjerena da um možda neće znati, ali duša naše djece tada osjeti i doživljava nešto nebesko. Nitko mi to nije previše objašnjavao, ali znam da sam osjećala da je to velik dan. Kad sam porasla, čula sam brojna svjedočanstva o ljudima koji bi tog dana vidjeli čisto srce u viđenjima ili izrekli nešto čega bi se sjetili kasnije u životu, a što je bilo veoma značajno za njihov put.

Također, postoji svjedočanstvo jedne majke u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, koja je na umoru u zadnjim satima svog zemaljskog života, kada joj je svećenik došao udijeliti sakramente, kazala: „Ne tražim od tebe da ga pripustiš, već da ga naučiš.“ Ta je majka dala oporuku, ona je umirala misleći na spasenje duše svoga djeteta, ona je umirala misleći na njegove sakramente.

Neki dan sam imala priliku s jednom hrvatskom majkom prvopričesnika i vjeroučiteljicom u Austriji dijeliti iskustva o pripravi prvopričesnika u toj zemlji. U školi u kojoj radi kao vjeroučiteljica nikako se ne smije miješati u ikakvu vrstu pripreme za Prvu pričest. Kada se na roditeljskom sastanku iskazala želja da se osmero djece ispovjedi prije Prve svete pričesti, naišli su na negativan odgovor te se moralo sjesti s djecom na bus za Hrvatsku kako bi se u našim gradovima uredno ispovjedili.

Naime, na pripravi za sakrament – o čemu se brine isključivo župa koju često vodi „pastoralni djelatnik“, i to često laik – nerijetko se prakticira da se grijesi samo napišu na papir i spale, a djeci se pristupa tek s prispodobom o milosrdnom Ocu i praštanju koja predstavlja divan, ali u ovoj situaciji i nedovoljan, nauk.

Više puta se na razne načine omalovažavala nužnost ispovijedi prije pričešćivanja na način da se Hrvate u inozemstvu prikazivalo kao zastarjele i konzervativne te da se kod takvih naroda još samo djeca ispovijedaju prije Prve pričesti. Pa zar djeca uopće griješe i čemu je to potrebno?

I Božje zapovijedi se za njih smatraju zastarjelima. Pa iako za ovaj sakrament interesa ne manjka, sveukupno gledano, vjera se kroji po svome, najčešće sa željom da bude bez ikakvih pravila. Ako izraziš nezadovoljstvo, svjedoči mi austrijska vjeroučiteljica, rodom Hrvatica, dobiješ opasku jer sve se smije u ime prava na izbor, prava na slobodu, različita religijska uvjerenja i sl.

Ali mi znamo i svjedočimo da tako, ipak, ne može.

Mi se dičimo svojim uvođenjem u vjeru.
Dičimo se još uvijek pravovjernim temeljima prije sakramenata kršćanske inicijacije.
Dičimo se ‘rezerviranim’ prvim klupama na nedjeljnim misama za učenike trećih razreda.
Dičimo se sve češćim posjetima biskupiji i molitvenicima koje prvopričesnici dobiju.
Dičimo se kada se uspije otići na izlet u Ludbreg ili neko drugo svetište.
Dičimo se često zahtjevnom i višesatnom pripravom zbog koje su se nekada morali propustiti i razne izvannastavne aktivnosti.
Dičimo se roditeljskim sastancima koje imamo.
Dičimo se vikom i cikom na župnim igralištima prije i poslije kateheza za prvopričesnike.
Dičimo se skupinama ministranata, zborovima i malonogometnim župnim klubovima koji su privukli naše prvopričesnike.
Dičimo se volonterima i mladima koji se daju u pomaganju i služenju na ovom području.
Dičimo se časnim sestrama i svećenicima koji nisu popuštali dok nismo svladali neke definicije.
Dičimo se što se smišljaju sve kreativniji načini da se djecu nečemu pouči.
Dičimo se još toliko dobrim i kvalitetnim dječjim časopisima za spomenuti uzrast.
Dičimo se bakama koje prebiru zrnca krunice i ružarija za našu djecu.
Dičimo se tim bijelim haljinama, vjenčićima i križevima na svečani dan primanja prve pričesti.
Dičimo se što su mnogi župnici toga dana počastili djecu sladoledom (čega se i ja još uvijek sjećam).
Dičimo se potvrdom koju smo taj dan dobili i za koju su nam rekli da je objesimo u dječju sobu.
Dičimo se malim krunicama koje se u mnogim župama podijele kao dar.
Dičimo se tolikim suradnjama vjeroučitelja i kateheta u našoj domovini i župama.

Dičimo se svime time, iako nesavršeni, iako često bez vidljiva ploda za mnoge, ali dičimo se tim sjemenom koje se na taj dan polaže u srca djece, a rast pustimo Gospodaru žetve.

I ne želimo imati pripravu „reda radi“, siromašnu ili zato što se nešto mora, već zato što je sveta pričest toga dostojna.