Stalno razmišljam koliko i čega nam još treba da povjerujemo da je Isus živ?

Koliko bi svjedočanstava bilo dovoljno i što još trebamo čuti?

Svaki se dan borim da istina o tome kako je Isus Krist uistinu živ – i kako to ima veze sa mnom ovdje i sada – ostane živa u meni, da ne upadam u sumnju i mlakost, gdje Bog postaje nešto sporedno, pokraj mene, što me se nužno ne tiče u baš svim situacijama.

Danas nam je sve toliko dostupno da je pomalo jezivo. Toliko je svjedočenja i članaka dostupno jednim klikom, toliko da bi i naša vjera mogla stati u nekoliko klikova. Robot umjetne inteligencije ponudit će vam odlične odgovore ili referate koji su se prije mjesecima mogli slagati. A opet, koliko nas tog sadržaja mijenja, preokrene i donese nešto od čega ćemo živjeti i kad prođe nekoliko dana?

Tako je nedavno odjeknula priča Matee Hohnjec, nekadašnje manekenke, trideset sedmogodišnje djevojke koja je godinama punila medijske stupce (završila je čak i na stranicama crne kronike), a koja je sada javno posvjedočila da ju je Isus Krist spasio iz pakla i da živi zahvaljujući njegovoj ljubavi. Nakon njene priče, sjećam se, osjećala sam i razmišljala samo jedno: “Ako si tako živ bio u njenom životu, možeš i u mojem.”

Kad bih bila blizu Matee, osjećala bih strahopoštovanje pred moćnim Bogom, onim koji je tada za mene bio El Roi (hebr. “Bog koji vidi”). U biblijskoj priči u Postanku (usp. Post 16), kada je Hagara pobjegla u pustinju, a Bog ju je zazvao u divljini, ona ga je nazvala imenom “El Roi”. To je ime kojim možemo zvati Boga kada se osjećamo usamljeno, zaboravljeno, povrijeđeno ili uplašeno, ime Boga koji nas vidi bez obzira gdje smo ili što smo učinili. I Bog je našao Hagaru u pustinji. I čuo njen vapaj.

Možete li zamisliti pustinju na zemlji? I još gore od toga, pakao na zemlji? U njemu se na trenutke nalazila Matea. U bunilu kokaina, budeći se posvuda, gledajući i smrti ravno u oči, Boga za nju kao da nije bilo nigdje. U putovanjima s kontinenta na kontinent, u sudjelovanjima u kriminalnim djelima i organizacijama, teško da bi se reklo da je ostala koja “rupica” za Božje svjetlo. Za živote poput njenog, koji su nekoliko puta umakli pred sigurnom smrti, “Bog koji sve vidi” nije značio ništa. Za njeno zgrčeno tijelo, po rubovima društva, u zatvorskim danima, nekad ni ćelija nije bila dovoljna, već je svjedočila najnižim scenama silovanja i prostitucije. Matea je živjela „smrt“ na zemlji i reklo bi se, za nju nije bilo spasa.

Može li se tako nešto uopće preživjeti? Matein osmijeh danas govori da je Bog ljubav i da mu duguje svoj život. Ona, čije je ime i lice uprljano najrazličitijim medijskim osudama, ona koju bi naše društvo najradije “precrtalo”, svoja je najhrabrija izdizanja pronašla upravo u Međugorju, kroz višemjesečna noćna penjanja na brdo ukazanja zvano Podbrdo i brdo Križevac. Međugorje je svaki put iznova „pralo“ njenu ljagu, njenu osudu i dovelo ju Isusu da ju obuče u svoje najljepše haljine i da joj prsten na ruku. Malo. Pomalo. Svaki put sve većim i jačim korakom nade i vraćanja dostojanstva.

Danas Matea podiže svoj pogled i govori: „Danas mi je nezamislivo da padnem u grijeh i ostanem bez Božje prisutnosti i bez Boga. Ne znam koji je njegov plan za mene i hoću li ostati sama ili imati obitelj, jedino mi je važno da ostanem Kristova.“

Bog je vidio Hagarinu situaciju, čuo je njezinu patnju i došao joj ususret unatoč činjenici da nije imala društveni položaj, politički utjecaj ili vjerski autoritet. Bila je “strankinja”, korištena kao alat u tuđim planovima. Hagaru u pustinji, ostavljenu i bez trunke mogućnosti da se nešto dogodi, Bog je našao. Mateu isto.

A mi? Što nas još sprječava da povjerujemo da je Bog živ i da je on “El Roi”? Samo pazimo da dok molimo devetnice i pobožnosti, da nas ne preteknu oni poput Matee, kao i da nam jednom Gospodin ne kaže: “Ne poznajem vas” (usp. Mt 25). Budimo mudri. Učimo dok možemo. Bili mi ljuti kao Jona ili ne, razumjeli mi to ili ne, ali naš je Bog Bog koji jednako nagrađuje i radnike posljednjeg sata i njegova je pravednost često milosrđe. Imamo još malo vremena da ne čujemo tuđa ovakva svjedočanstva, a ostanemo isti. A Bog je dobar, daje nam sve poticaje da danas povjerujemo da je živ i krenemo novim putem u svom životu pa bio on i najveća razvalina.