Čula sam da je roman dobar i planirala sam ga preporučiti za ljeto. No, to je moglo biti i skroz neiskreno, napamet izrečeno, tek toliko, jer je lagano štivo, jer se na osvježavajuć način kroza nj provlači tematika mora, otoka, broda. No ne volim to i nije skroz fer. Nakon što sam pročitala roman, iskreno bih ga preporučila. Pokušat ću ukratko prikazati zašto.

Kad sam na početku romana „Jasna slika ljubavi“ počela u glavi smještati mjesto, vrijeme, radnju, likove, glavnu junakinju Jasnu, mještane, povelo me – tako bih to najbolje opisala – poput onih dobrih reklama uz rivu koje te mame da uđeš u njihov brod da ti pokažu svoje „ture“.

Moram priznati, kao majci petero mlađe djece koja još uvijek viču u isti glas, rjeđe se događa da mi tako lako nešto drugo može zaokupiti pažnju i povesti u neki drugi „brodić“ na kojem nema grča oko toga treba li tko jesti, piti, spavati te si zato nisam previše davala šansu da ću iz ovog romana dobiti neke velike blagodati. Za početak mi je bilo dovoljno što sam na tren uspjela uroniti u romantiku i uživati u tome kako mi se glava i nervni sustav oporavljaju, čitajući o nekim drugim okolnostima u nekom drugom mjestu.

Ovaj je roman priča o djevojci Jasni koju ne zaobilazi ono zbog čega danas mnogi završavaju u nezadovoljstvu i depresiji, a zbog čega poslije prevladavaju krahovi braka i traženje sreće u drugom ili trećem ‘braku’. Ona, potpuno iskreno, bez uljepšavanja, prolazi kroz sve ono teško, tjeskobno i usamljeno, njena ljubav prolazi preko zaljubljenosti kroz polagana rušenja očekivanja i nadilaženja površnosti sve do neke druge ljubavi, koja se može uzdići, uskrsnuti, koja se preobražava u nešto veliko i veličanstveno, u jasniju i čišću ljubav.

Jasna lako može biti slika svakog od nas u nekom, samo našem, životnom putu. Razočaranje, nepravda, ljutnja, tuga, usamljenost, bezizlaznost – nema onoga koga te pojave ne pogađaju. Čitajući, skupa s Jasnom, počnemo tražiti smisao, pitajući se gdje, što i kako dalje.

Život se u svakom trenutku može pretvoriti u neki sivi vlak koji krene jurcati u raznim pravcima, a onda se teško možemo zaustaviti ili iščupati se van. Sve do jednog trenutka, do kairosa – trenutka u kojem nas susreće naš Bog, onaj koji svemu daje smisao i jedini koji iz provalija i smetlišta naših odabira, učini nešto nevjerojatno, čak i iz, u romanu spomenute, korone i potrese od kojih je On, dakako, mnogo veći. Moguće je zavoljeti dno u kojem jesmo i dopustiti si da budemo u njemu onakvi kakvi jesmo, a da nas Bog ondje susretne. I što smo bili u lošijoj poziciji, on iz toga čini veličanstvenije djelo. Logika je to koje nigdje nema, samo u Njega.

Jedan od najvećih bisera koji bih istaknula iz ovog romana i koji mi se čini ozdravljujućim za današnje društvo, priča je i pouka o skromnosti. Dinko, drugi glavni lik, mladić s otoka koji se zaljubljuje u Jasnu, jedno vrijeme i ne sanjari o većoj plaći. Jasna se, pak, u nekom trenutku bori s priželjkivanjem komotnog stana u Zagrebu koji barem ima centralno grijanje.

No, pobjeda u kojoj oboje, nakon svega što im je život donio, ne trebaju ništa doli miran i zadovoljan život na malom otoku, bliskost i međusobni zagrljaj, doručak pri kojem zajedno peku jaja; sve je ono što toliko treba današnjim ljudima. Ne zato da imućni ne bi čeznuli za još većim, a da su siromasi primorani pomiriti se sa svojim stanjem, već da svi kao društvo i kao pojedinci otkrijemo i vrednujemo ljepotu bivanja, života u jednostavnosti i besplatnosti, u onoj dostatnosti koja je tu i u kojoj se krije život, u nečijoj kuhinji s ogrebotinama, kući bez fasade i slično. To je jedan veliki izazov koji ovaj roman stavlja pred nas.

Učinilo mi se to kao odredište u koje bih najradije skočila s broda i zaplivala u čistom plavom moru. Rijetko se sreću zadovoljni ljudi, ljudi koji se vole. Neobično je to čuti i, zapravo, strašno. Sve više vidim da je važnije da se, dok živiš, osjećaš živo, da imaš s kim popiti kavu, da se možeš nakon sto izvrnutih planova i nakon odrasle djece opet zagledati u oči svojega supružnika i osjetiti miris i dah života i da ne bude hladno, sivo, pusto, prazno.

Ovaj roman daje nadu, veliku nadu. Sve ono što nam se čini da sada doživljavamo ili da smo nekada doživjeli, kroz ovu tuđu priču možemo vidjeti u nekom novom svjetlu i sagledati iz jednog šireg konteksta iz kojeg možemo vidjeti da je sve u redu.

Meni se dogodilo ono što nikako nisam očekivala, baš zato što sam znala da ovaj roman nije neko obično štivo s uobičajenim savjetima i smjernicama za život i duhovnost. Čitajući o tuđem životu, dobila sam odgovore i smjerokaze za situacije koje u svom životu trenutno nosim. I tako, od laganog ljetnog štiva dolazimo do ogromnog obogaćenja.

Roman za nevjernike i ‘frustrirane’ vjernike

Zapravo, ovo je roman i za one koji ne vole neki napadan govor o Bogu i koji ne znaju gdje i kako tog Boga uklopiti u svoj život. Istovremeno, knjiga sasvim dobro može „otrpjeti“ i frustrirane vjernike, i nevjernike, ali i one veoma pobožne – baš sve. Također, ne znam koja još knjiga tako suptilno približava veliku obitelj, prirodno planiranje obitelji i slično. Ona je čovječja, topla, ne osuđuje, ona je za sve one koji su od „krvi i mesa“.

Shvatila sam koliko mi je nedostajalo ovakvih štiva, rekla bih normalnih, životnih, koji će presjeći naše životne situacije, slabosti, sudare očekivanja i realnosti, planiranja i zbilje, u kojima ću susresti neku normalnu krivnju i znati kamo je pospremiti, neki oprost, neki zdravi tijek izmjene različitih razdoblja života i pristup prema njima.

Sve skupa s tom ljubavi koja je stvarna, koja može izdržati sve na što će naići – pa čak i najveće poroke i smrtonosne bolesti – koju u svim njenim krjepostima mogu smjestiti u zbilju, a ne samo diviti se Pavlovim opisima ljubavi koja je strpljiva, koja ne traži svoje te doživotno pokušavati i frustrirati se, misleći da to nema veze s našim životom.

Ovdje, u sasvim običnom životu, ta ljubav, skromnost, ustrajnost, postojanost, smisao pa čak i normalan odnos sa svekrvom (ne mogu to ne primijetiti) dobivaju na svom značenju i svojoj vrijednosti i u to žele uvući svakoga. Kakva vrijednost! Kako dobro za život, za bilo kojeg čovjeka!

Razmatranje uz more

A kad smo već u vremenu ljeta, godišnjih odmora, ne mogu ne spomenuti kako se kroz ovu priču može dobro razmatrati uz more. Naime, u Jasninu životu sve je vezano uz more: prošlost koje se ne želi sjećati, sadašnjost koju živi i budućnost koju sanja na neki nov način. I nevjerojatno, po moru koje je mrzila iz svog ‘starog života’, Gospodin Bog opet je vraća da kroza nj počne tražiti novi smisao, gledajući nove zalaske koji će pričati neke nove priče.

Dok promatramo more, sjetimo se da sve može biti drugačije. Ovo je priča s poukom da se u situacijama u kojima nam se život valja u raznim morima, plavetnilima i dubinama, može također naći smisao, uporište i oslonac na nekim čvrstim površinama. To je oznaka puta u koji se umiješa Bog, on koji nikad ne dopušta da nas proguta nesigurno more koje nas u životu valja i nikada ne dovede do čvrste površine. Ta čvrsta stijena i uporište u moru našeg života samo je Bog. I roman to ne krije, već predstavlja tako suptilno, a tako čvrsto.

Nadam se da će se to i tebi dogoditi. Poslije ovog romana, ja sam samo više voljela svoj život, svog muža, svoj križ, neke svoje trenutke. Pomogao mi je da se sjetim kako sam uvijek zamišljala svoju starost i da joj se opet veselim. Ništa posebno, zar ne? A ipak, s tim se svi borimo i netko bi za to dao sve novce svijeta.

U nekom trenutku našeg života možemo početi plitko disati i zatvarati se u čahuru dnevnih obveza koje postaju naš zatvor i kroz koju ulazi sve manje čistog zraka. S glavnim likom Jasnom pred kraj romana isplakala sam se i ja kao malo dijete. Bile su to suze koje zapravo silno žele život koji se živi punim plućima. Toliko me potreslo što su likovi na kraju svega „živi“. Slika kako se oni nakon Beča i Pariza opet vraćaju kozama, vjerojatno i dalje peku jaja i idu na barku, slika je koja govori da može pobijediti ona tiha jednostavnost, ljubav, životni put ispisan samo za nas.

U njemu, unatoč svemu teškomu, moguće je živjeti pun životnosti i bez glumatanja moći svima viknuti da si živ i da voliš živjeti.

Tada sam iznova shvatila samo jedno – treba biti hrabar. To za početak može značiti pustiti sve, staviti sunčane naočale, pobjeći na satak vremena u borovu šumu, na plažu, čak i ako nemaš mogućnosti za more, u svom, kako ti se čini jadnom malom stanu, možeš odlučiti duboko udahnuti i pročitati Jasninu sliku ljubavi.

Dajmo malo života životu. Dajmo malo tona sivilu. Dajmo malo kreativnosti dosadi. Dajmo malo Boga tom zamoru. On progovara novo, neočekivano, kreativno. Tako je lijep, nježan, kreativan i uvijek nov. Ne živi samo u crkvi; njegovo svetohranište dopire zrakama do svakog mjesta gdje jesmo i pronalazi nas onakve nesvete kakvi jesmo pa i onda kada mu ne dajemo hvalu.

Blagoslovljen dan može biti onima koji posude ovaj roman u knjižnicama ili kupe u Verbumu gdje, među morem romana, ova priča raskrčuje sudare svjetova i pušta Bogu da napravi savršeni sklad.

I za kraj, nakon što sam roman pročitala, stvarno mogu kazati da se radi o štivu odličnom za ljeto. Ne samo za ljeto, ali za njega posebno. Na trenutke je tako razigran, kao plićak sa svim igračkama za pijesak i vodu, a na trenutke tako dubok i zahtjevan, kao kada se otisnemo u susret s dubinama.

U mnogim morima kojih je ovo štivo prepuno, možda ćete se i vi naći i prepoznati neki putokaz i smjerokaz. I bit će to kao riječ izgovorena u pravi tren, kao zlatne jabuke u srebrnoj posudi (usp. Izr 25,11), jer nam to, zapravo, u životu uvijek treba.

Sretno nam ljeto i mirno nam more!

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.