Sjećam se, često sam ga viđala. Jedno prilikom pomagao mi je bojiti ormare i zidove, a onda ga dugo nisam vidjela.

Došla je i korona, ta poznata i nekima sumnjiva pandemija o kojoj sada samo pričamo, jer i dalje je prisutna, no na koronu se gleda više kao na jednu od viroza. Stigla je i donijela nam maske kao modni dodatak, neke je bližila, a neke još više otuđila jedne od drugih. A kako došla, tako i prošla. Ipak, odnijela je nekoliko života očeva i majki mojih prijatelja, a čula sam, i nekih drugih mladih i starih života. Nikada neću zaboraviti onu jezu ništavila; na trenutke to je bio kao neki “smak svijeta”.

A mi, što smo od tada naučili? Što od tada baštinimo, ili smo se samo posvađali oko cijepljenja? Nekada se pitam gdje je Bog bio u koroni? Gdje smo ga našli i što je tada govorio? Je li to bio test, nekakav alarm koji može zvoniti i vibrirati na budilici, no mi ga možemo isključivati i nikako se ne ustati. Što nas to treba prodrmati, što nam se treba dogoditi i koliko trebamo biti blizu smrti, ništavila i nečega nad čim nemamo kontrolu da nas protrese i da to već sutra ne zaboravimo?

Kada se sjetim tog vremena, pomislim na jednog čovjeka koji mi je ispričao kako je u koroni susreo Boga i dobio novu priliku za život. Iznijet ću njegovo svjedočanstvo:

„Sve je počelo na nedjelju Krista Kralja kad je svećenik na kraju svete mise tradicionalno najavio da idući tjedan počinje došašće. Uvijek se veselim tome razdoblju i želim paliti svijeće na adventskom vijencu te moliti za dar jače vjere. Ovaj put kao da me je Bog u tome shvatio ozbiljno. Dan prije prve adventske nedjelje, baš na moj rođendan, nisam ni slutio da za mene neće biti ni adventa ni rođendana. Gledao sam Ligu prvaka i veselio se kako moj omiljeni klub pobjeđuje. Na poluvremenu sam ustao s kauča i zavrtjelo mi se u glavi.

Nisam mogao nosom normalno udahnuti zrak. Test na koronu bio je pozitivan. Primio sam antibiotik i započeo svoju bitku s koronom. Sve sam slabije disao, saturacija kisikom bila je sve manja. Sjećam se da više nisam disao nosom, već samo ustima. Tijekom jedne od tih noći ustao sam i u sobi bdio, moleći na Gospine nakane. Dan poslije gledao sam duhovnu obnovu preko interneta na kojoj se izreklo moje ime, a u nastavku sam čuo: ‘Ozdravljen si od korone, Isus te ozdravlja.’

Već sam nekako na mobitelu preko interneta gledao popuste za Black Friday te isplanirao kako ću do jutra biti zdrav, piti kavu na trgu u centru… No, naši putevi nisu i Božji putevi. Od tada se sjećam samo podatka da je saturacija kisikom pala nisko… Hitna pomoć me je u jutarnjim satima na moj rođendan odvezla u bolnicu. Od tog petka navečer, kada sam planirao izlaske za vikend, ne pamtim više ništa. Kasnije sam doznao da sam pri ulasku u bolnicu već bio mrtav. Mojem prijatelju su rekli da mi je srce otkazalo, a pluća više nisu mogla samostalno raditi. ‘Oko sedamnaest minuta’, vele, ‘nije te bilo.’ Liječnici su me odmah stavili na CT i ECMO uređaj. Obavili su nevjerojatan posao, operirali su me i onda uspavanog, odnosno u komi, smjestili na odjel.

Iz kome sam se probudio nakon osam dana, na drugu nedjelju došašća, te shvatio kako sam na svoj rođendan “uspješno” preminuo. Zašto uspješno?

Odmah nakon smrti primio sam bolesničko pomazanje koje je zapravo obnovilo hod moga srca. Na treću adventsku nedjelju, inače i na spomen mog krsnog dana, dogodilo se pravo čudo jer je saturacija zasvijetlila na 90 posto kisika u krvi i pluća su bila potpuno funkcionalna. Cijela bolnica bila je u pozitivnom šoku. Na postcovid odjelu primio sam kuru antibiotika. Naposljetku sam četvrte nedjelje došašća na vlastitim nogama napustio bolnicu.

Prošla su ukupno 22 dana od moje ‘smrti’ do izlaska iz bolnice. Kada sam nakon svega kleknuo u kapelici, samo sam rekao: ‘Isuse, hvala ti što mogu disati svojim plućima’, a kroz tu zahvalu osjetio sam veliku snagu koja je ušla u moje tijelo.

Kasnije sam saznao da mi liječnici nisu davali šansu da ću se probuditi. Oni su me ostavili u induciranoj komi koliko zakon nalaže te nisu vjerovali da ću se vratiti. Međutim, moje se stanje osmog dana toliko poboljšalo da sam budno mogao ležati u bolnici s maskom za kisik. Pluća više nisu trebala potporu ventilacije.

Nemam niti jednu posljedicu bolesti. Ne koristim nikakve tablete. Kao da se ništa nije dogodilo. A zapravo je nada mnom gotovo u potpunosti bio zatvoren grobni humak. Međutim, Bogu je bila dovoljna samo mala rupica svjetla da je proširi.“

Nekima ovo može zvučati kao samo još jedna priča iz razdoblja korone. Čovjek koji mi je ovo ispričao kaže da je mnogo toga iskusio u tim danima te da je siguran da mu je Bog dao novu priliku za život. Od tada često razmišljam o životu; imam ga, a kao da ga nemam; ili ga danas mogu imati i držati, a već sutra ne.

Cijeli je naš život zapravo jedna velika utroba; usudit ću se reći, kao da smo u jednoj velikoj maternici. Mislimo da živimo, a zapravo se za nešto tek trebamo roditi. No, mnogi su sami sebi dovoljni, pa žive kao da je ovdje kraj, finale, a zapravo je tek početak. I bit ćemo svjedoci mnogih kataklizmi, mnogih zala, mnogih povijesnih obrata; nećemo biti pošteđeni mnogih kušnji, ispita vjere, od daleke Kine do Zapada. Možda će na kraju i svijet nestati i možda će doći ništavilo, ali jedno pitanje svakome od nas treba ječati: „Za što ćeš se tek roditi?“

Znam da možeš živjeti kao da to pitanje ne postoji i mirno piti svoju jutarnju kavu, no kada se sve stiša, to će te kopkati. Tada ostani neko vrijeme sam sa sobom i ako ćeš prema sebi biti iskren, bit ćeš na pravom putu.

Kao i čovjek koji je ovo posvjedočio, i mi smo trenutno u adventu. Kako si ti ovaj advent? Jesi li zdrav, bolestan, zaražen, preminuo ili uskrsnuo? Od boleština tijela, kao i duha, od virusa koji uništavaju duhovnost, ljubav i radost. Ne znam kako se vama čini, ali advent kao da više ne šapće tihe lijepe priče, već viče: Bog je živ! I oživljava suhe kosti! I objavljuje se čudesno i blizu je svima koji ga traže!

I nema takvih pandemija ili katastrofa na svijetu koje bi bile veće od katastrofe da itko od nas umre udaljen od Božje ljubavi. Maranatha! Naš Bog dolazi!

O vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo (1 Sol 5,1).