Animirani film „Izvrnuto Obrnuto 2“ prvi je ovogodišnji film koji je za samo nekoliko dana prešao iznos od 100 milijuna dolara, do sada je zaradio više od milijardu dolara i postao najgledaniji animirani film ove godine. Naravno da je i na plakatima diljem Hrvatske zabljesnuo drugi nastavak ovog hit-crtića o emocijama. Mnogi su bili sretni jer su pronašli dobar film za obiteljski posjet kinu, dječju proslavu rođendana s filmom bez scena nasilja ili za poučan izlazak od kojeg, kako brojni smatraju, profitira i naše mentalno zdravlje.

Jedina sporna točka, ne toliko poznata u Hrvatskoj koliko vani, bio tweet u kojem je tvrdi kako je nova emocija glavnog lika, djevojčice Rajke, lezbijstvo te da seksualnost dobiva značajnije mjesto u životu ove trinaestogodišnjakinje. Djevojčica je čak na nekoliko sekundi prikazana u majici duginih boja i u filmu je opčinjena ženskim likom po imenu Valentina (Val) čiju pažnju i naklonost silno želi zadobiti.

Rezervirala sam ulaznicu i pohitala na premijeru.

Odmah da razjasnim: gore navedeni navod o seksualnosti u filmu može vidjeti onaj tko to želi vidjeti, ali to nije jasno ni eksplicitno izraženo. Vrijeme puberteta u kojem se nalazi glavna junakinja često zna biti razdoblje u kojem se naglašeno čezne za vršnjacima, uklapanjem u društvo, traženjem potvrde kod prijatelja i slično. Naravno da ne možemo znati što će autori donijeti u mogućem nastavku i razvoju priče, ali to sada nije tema ovog mojeg skromnog promišljanja.

Nove emocije

Drugi nastavak filma donosi nove emocije Srama, Dosade, Zavisti, Nostalgije i veoma značajne Tjeskobe s kojima se susreće trinaestogodišnja Rajka u novom izazovnom razdoblju svoga odrastanja. Sve izgleda kao na nekoj upravljačkoj ploči smještenoj u umu, a mali emotikoni u ulozi emocija pršteći skakuću i opisuju Rajkine, a tako i naše osjećaje. Gledajući kako su osjećaji predočeni simpatično, stječe se dojam kako tuga ustvari nije tuga, a ni bijes nije bijes.

Ma neka! Našu djecu treba učiti o osjećajima. Bez ikakve primjese ironije, taj dio filma smatram jako važnim. Međutim, jedan drugi dio me ostavio zbunjenom, tužnom, zabrinutom i u dubokom promišljanju. Naravno da moje promišljanje proizlazi iz teološkog kuta, ne psihološkog, a možda ponajviše iz onog roditeljskog, odnosno majčinskog kuta.

Nakon projekcije crtića u toalet kina ušle su djevojke koje su u šali komentirale: „U kojoj si emociji?“  Pomislila sam kako je to napola šala, a napola istina. Naime, i sama sam nakon izlaska iz kina bila zbunjena vrištećim glasovima iz filma. Imala sam osjećaj kako bi mi dobro došao hladan tuš kako bih se oporavila. Bila sam zahvalna da sam bila sama u kinu jer nisam znala kako bih pred svojom djecom komentirala ovaj filmski uradak. Nakon projekcije promatrala sam malena dječja lica koja su izlazila iz dvorane, pitajući se: „Bože moj, što će ta djeca s ovim crtićem? Hoće li s nekim prozboriti koju riječ o ovom filmu?”

U vremenu ekranitisa, kada se s djecom sve manje razgovara, naravno da se vrhuncem mentalnog zdravlja smatra posjet kinu i pogledati crtić o emocijama kojeg zbog, kako kažu, terapeutskog učinka vrijedi uključiti i u školske priredbe. Naravno da je ovaj film toliko popularan jer se pojavio u vremenu kada svaki treći čovjek treba ide na psihoterapiju, a mnoštvo djece treba stručnu psihološku pomoć.

Uistinu se pitam tko će nakon filma o toj buri emocija razgovarati s djecom? Hvala Bogu na onima koji hoće. Jer, film potiče na brojne teme o kojima zaista treba razgovarati. Međutim, postoji opasnost da će ona druga djece, s kojom nema tko razgovarati, ostati sama i prepuštena vrtlogu emocija te da iz filma neće izvući nikakvu pouku, nego će čak na pogrešan način uplivati u svijet emocija.

Tjeskoba

Tjeskoba, kao nova emocija u drugom nastavku, vodi glavnu riječ u filmu. Ona želi sve prevrnuti, maknuti staro, donijeti nešto novo, unijeti dominaciju, ona stvara pritisak i kaos. Ponaša se poput ubojice. Neprestano smišlja nove scenarije koji bi se mogli dogoditi, ali se rijetko ostvaruju. Moram priznati da se u meni pojavila potreba da otvorim Bibliju te povičem pred kinom i pred djecom neku od onih poznatih: „Prebaci na Gospoda breme svoje” (Ps 55,2) ili „Kad me strah spopadne, ja ću se u te uzdati” (Ps 56,3).

Sreća

Glavna Rajkina emocija je sreća. Ali, što je danas uopće sreća? Poznaju li naša djeca istinsku sreću? U prijašnjim vremenima prepoznavala su je u zagrljaju majke i oca kraj obiteljskog stola, u toplom ručku nakon napornog rada u polju ili u slobodnom igri po šumarcima… Ne zavaravajmo se da velik postotak ljudi danas uopće ne poznaje sreću. Premda svi čeznu za njom i svi joj se nadaju, sreću ponajprije vezuju uz materijalna dobra, uz neki slasni sendvič uz cestu, uz vrijeme uz neku novu video-igricu.

Sreća se danas čini toliko krhkom, nesigurnom i nedostižnom. Bojim se da mi više ne znamo što ćemo s njom i znamo li ju opće prepoznati. Mi kršćani smo pozvani svijetu naviještati pravu sreću. Pozvani smo našu djecu upućivati na ono što je besplatno i istinski nas raduje: prijateljstvo, darivanje, divljenje, priroda, zahvalnost, voljeti nekoga, činiti dobro te na koncu prisnost s Bogom, koji nas jedini daruje pravom srećom i nutarnjim zadovoljstvom.

Zavist

Ovih sam se dana raspitivala kako suvremena psihologija gleda na zavist. Naposljetku sam shvatila da, kako god se zavist doživljavala, postoji jedna potpuno druga, odnosno evanđeoska logika prema kojoj ne moramo biti najbolji kako bih vrijedili i prema kojoj, ako vjerujemo da smo ljubljeni, ne moramo se ni s kime uspoređivati.

Ima li među nama onih koji će ovo djeci naviještati? Tko će od nas ovu emociju nazvati grijehom, i to jednom od sedam glavnih grijeha, od kojega treba bježati kao od ognja paklenog? Ako ne možemo nadići zavist, onda molimo i iskorijenimo je u Isusovo ime, ali nikako ne bismo trebali kalkulirati s njom.

Emocije u životu kršćanina

Čini mi se da popularnost ovog filma ilustrira današnje stanje društva u kojem dominiraju emocije. Katolička Crkva nas uči da razum mora imati primat nad osjećajima i emocijama, da razum mora vladati nad njima.

Današnjem čovjeku je najvažniji komfor, ono što osjećamo, dok su odluke zasnovane na razumu i volji, koje predstavljaju baštinu katoličkog nauka, sve više zastarjele i čine nam se “krutima”. Moderni svijet je potisnuo razum, a osjećaje uzdignuo gotovo do razine kulta. Ne mora čuditi toliki postotak razvoda brakova koji većinom počivaju na emocijama. Tko danas uopće živi bračnu ljubav koja, nakon što se zaljubljenost malko sakrije, postaje odluka i čin volje.

Takve emocije me podsjećaju na nestabilne kajake koji plovu brzacima. Kajakaši mogu odjednom skliznuti ili upasti u vodu, udariti glavom u kamen… Katolička Crkva nudi savršen nauk koji je plovi poput broda na kojem umorni mogu otpočinuti i koji nudi sigurnost u olujnim vremenima.

Ovo je, sa svjetovne razine gledano, dobar film. Čak vjerujem da predstavlja najbolje što je Disney mogao ponuditi: dobro prikazanu animaciju nematerijalne stvarnosti, dovoljno zanimljivu priču za djecu i odrasle, pokoju dobru i poučnu rečenicu…

“Što je Disney započeo, ti Gospodine dovrši”

Sve u filmu može djelovati poput zgodne priče, jedne svojevrsne katarze (prihvaćanje svih emocija i završni zagrljaj), ali ja se nadam da mi nikada nećemo ostati samo na toj razini. Jer mi smo kršćani! A to nije nimalo jednostavan poziv. Premda često “grintamo”, ipak se nikada ne mirimo s prosječnim te uvijek za sebe i svoju djecu želimo nešto bolje i vrijednije.

Kršćani su pozvani dovoditi Isusa u odgoj svoje djece, u njihove emocije, u sve razgovore. Isus može izliječiti svaku emociju naše djece, On predstavlja savršenu katarzu koju niti jedan Disney ne može ni zamisliti, On donosi savršeno mentalno zdravlje. Mi znamo da nismo pozvani odgojiti djecu samo za ovaj svijet, samo za emocionalnu inteligenciju, za nešto prosječno. Nismo pozvani odgajati samo dobru, već svetu djecu, koja su u stanju umrijeti za Krista. Mi ne želimo da naša djeca u životu donose izbore i odluke samo na temelju emocija, već da živo poznaju razum, volju, žrtvu te da donose odluke na temelju Božje Riječi.

Gledajući ovaj crtić pomislila sam : „Što je Disney započeo, ti Gospodine dovrši”. Kao što je pubertet napravio kaos u Rajkinim emocijama, tako naše emocije bez Gospodina stvaraju kaos. Ne dozvoli, Bože, da se naša djeca samo koprcaju u svojim emocijama, da ne upoznaju dimenziju truda i žrtve, da se letargično dosađuju pa bježe pred ekrane umjesto u igru.

Razumijem da su mnogi oduševljeni ovim filmom. Iako u njemu pronalazim mnoge dobre momente, moram priznati da me naposljetku ostavio tužnom. Pomislila sam kako “to nije  to, to ne može biti sve”. Prepoznala sam nemoć i jad našeg društva koje ne zna za više, koje ne shvaća da smo pozvani unositi Isusa među našu djecu, u njihov odgoj, u naše življenje te onda s Njim i u Njemu promatrati svijet oko sebe.

Naša je Crkva zapravo toliko lijepa, toliko topla, toliko majčinska. Ona nam nudi nauk koji nas štiti i čuva pa ga želimo živjeti u svakom segmentu našeg života. I naposljetku, ne trebamo se brinuti ako se ostvare glasine da bi se Disney u idućem nastavku mogao pozabaviti temom zaljubljivanja i emocijama vezanih uz područje seksualnosti. Jer, Crkva ima prekrasan nauk i o tome te nudi odgovore na baš sva naša pitanja i nedoumice.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.