Svake godine u mjesecu studenom koji započinje s odlascima na groblje, kako se približava dan kada se spominjemo žrtava Vukovara i Škabrnje, tako se pitam što nam Gospodin ima reći. Je li sva poanta samo u sjećanju i odavanju počasti?! Nikako mi to nije bilo dovoljno.

Nedavno sam imala priliku razgovarati s jednim čovjekom koji je kao branitelj sudjelovao u Domovinskom ratu, a danas je strastveni ribolovac. Priča je započela kada sam ga pitala kako može toliko dana i vremena provoditi u ribolovu: satima mirno loviti ribu na ribičkim natjecanjima, a „za ništa“, jer poslije brojenja ribe, opet je natrag pušta u vodu. Gledao je u mene baš kao u neku malu koja ništa ne razumije, a onda strpljivo podijelio da ga je ribolov spasio nakon rata – od PTSP-a. Mir i tišina koju je imao na ribolovu bila je terapija nakon pucnjava, stresa i nepravdi koje je vidio. Njegova žena na te riječi još uvijek pusti pokoju suzu.

Kada razmišljam o tom vremenu, sjećam se da nisam toliko osjetila rat jer je u našem podrumu bilo relativno mirno i sigurno. No zato su me misli odvele k jednom susretu zbog kojega se danas osjećam blagoslovljeno. Kada sam došla u njegovu kuću živo se sjećam da nikada u životu, do tada, nisam vidjela veću kućnu garnituru. Mogla je komotno primiti više od deset ljudi. Simbolično, ona je za mene bila slika velikog zajedništva i na njoj kao da je bilo mjesta „za cijeli svijet“. „Nisam je kupio, dao sam je izraditi“, rekao mi je Marijan Gubina kojem sam taj Božić s obitelji došla u goste. On je onaj koji je kobnog 1. kolovoza 1991. sa samo deset godina postao žrtva agresije na Hrvatsku, lišen slobode punih dvjesto i šezdeset dana na temelja čega je stekao status logoraša. Dok smo se zajedno družili i šetali po gradu, duša mi je upila neobično rajsku toplinu, gostoprimstvo i udivljenje.

Mnogo godina nakon tih nemilih događaja, Marijan je o svojim danima zatočeništva u srpskom logoru izdao knjigu koja se prevela na petnaest jezika. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvelo je kazališnu predstavu, a danas, za nepuna dva mjeseca, odmah nakon Nove godin,e izlazi na svjetsku pretpremijeru i festivale napokon snimljeni film o kalvariji hrvatskog naroda u „domovinskom obrambenom ratu“, kako voli naglašavati. Riječ je o igranom filmu visoke međunarodne, točnije holivudske, produkcije na engleskom jeziku s nekoliko holivudskih glumaca.

Gdje je bio Bog?

Kakva je to priča koja cijelom svijetu objašnjava noviju hrvatsku povijest i pokazuje hrvatsku „Kalvariju“ u ratu za slobodu i samostalnost? To je priča zbog koje sam nedavno opet sjela i pokušala je pročitati po ne znam koji put. Godinama to nisam mogla učiniti; čim bih krenula, brzo bih puštala tu knjigu, prečesto zastajala i razmišljala je li to za mene ipak preteško i stresno. No, ovaj put jednostavno sam odlučila suočiti se s tom boli.

Marijan je proživio sav „pakao“ koji se može dogoditi u jednom čovještvu. Pomalo me je i sram priznati, ali na trenutke sam razmišljala je li bilo bolje sve to proživjeti i na kraju preživjeti, s obzirom na to da se s većim gaženjem ljudskog dostojanstva još nisam susrela. Razina zlostavljanja i strahota koje su provodila nad njim bila je tolika da se pomisli da će psiha „otići“ i raspuknuti sve što imamo u sebi. Od količine straha i gnjusnosti kao da se moglo odumrijeti. Ponekad bi strah nadvladao glad ili glad strah, a ponekad bi sve jecaje i plač zamijenilo besciljno „zurenje“ u jednu točku. Pa, ipak, iako na tankoj granici, taj život nije bio stajao, već se nastavljao boriti, iznova i iznova, pa i kada se to činilo nemogućim. Dok se nisam susrela s Marijanovom ispoviješću, još nigdje nisam osjetila da bi život kakav god bio mogao biti vrijedan življenja i divljenja. Čitajući njegovu priču, činilo mi se da je život, bez obzira što prošao, toliko dragocjen i dostojanstven da vrijedi da samo bude tu, da postoji i da njegov kraj jedino Bog drži u svojoj ruci.

Ne mogu ne priznati da sam se borila s mislima gdje je Bog u priči ovog „logoraša“, gdje je bio sa svojim spasenjem, sa svojom utjehom? U kojim se to psovkama i udarcima i iživljavanjima skrio? Gdje je sām „hitao da spasi“ (usp. Iz 35,4) i „da se pod njegova krila sklonimo“ (usp. Ps 91,4)?

Ono što se pak dogodilo i što je u ovoj priči ogromno jest – makar to mnogi ne bi očekivali – oprost. Marijan je oprostio kada su ga skoro do smrti premlatili. Oprostio je kada su on i članovi njegove obitelji ležali na mokraći i izmetu te dobivali na dan gutljaj vode i šnitu kruha u jajima, koliko bi uspjeli ugrabiti tijekom dopuštene sekunde vremena. Oprostio je što je toliko dana čekao svoga oca na drvetu i nije ga dočekao. Oprostio je kada su mu majku udarali kundakom, a njega šamarali. Oprostio je kada su mu sestru odveli i silovali te se poigravali bacajući oko nje noževe. Oprostio je kada su mu susjedi ulazili u kuću i uzimali njihove stvari kako je kome trebalo. Oprostio je sve rane iz kojih je curio gnoj pa se nije mogao micati. Oprostio je što je njegov prisilni rad kao dječaka morao biti skupljanje raskomadanih leševa, kostiju, mozgova i svih dijelova tijela. Oprostio je što je u tačkama jedva mogao pomicati te leševe zbog čijeg smrada nije mogao disati. Oprostio je sva zastrašivanja zbog kojih je njegovo srce toliko puta „umrlo“ od straha. Oprostio je kada su mu se čarape od rana zalijepile za stopalo. Oprostio je što je prošao pakao na zemlji.

Snaga oprosta

Ja se, uistinu, pitam kako je to moguće. Znam da sam čula da je i jedna majka oprostila čovjeku koji je pregazio njezine dvije kćeri. Znam da sam na duhovnim obnovama vidjela ljude koji svjedoče da su oprostili ocu koji ih je zlostavljao i tukao. Znam da imam prijateljicu koja je oprostila liječnicima više pogrješaka zbog kojih joj djeca imaju teške dijagnoze. Znam da oprost postoji. Čula sam da kada netko oprosti, zna i tjelesno ozdraviti. Znam i za onu duhovnu zakonitost koja kaže da se, kada oprostimo, zlo zaustavlja i više tobom i tvojom djecom ne vlada. Znam i da je sv. Stjepan umro opraštajući (usp. Dj 7,60), kao i to da je sv. Ivana Pavao II. oprostio svojem atentatoru. Znam i za oprost kao osvetu kakvu je provodio bl. Miroslav Bulešić, kao i oprost bl. Alojzija Stepinca njegovim tamničarima, a i za onaj njegovim trovateljima slutim.

Rječnik biblijske teologije kaže da oprost postoji da bi mogli dobrim pobijediti zlo i biti kao Krist. Pitam se je li nam to dovoljno? Marijan Gubina zbog oprosta danas hoda svijetom i govori mladima da se dobro vraća dobrim. Da to govori netko „lepršavijeg“ života koji nije prošao najgore od najgoreg, još bi se i moglo pomisliti da su to samo neke lijepe pričice. Gledano ljudski i pravno, opraštanje se ne da opravdati. I sam starozavjetni Jona bio je ljut kada je vidio da je opraštanje ponuđeno svima (usp. Jona 3,10). Zato i postoje poznati stihovi da je „lakše umrit’, nego ljudima reć’ oprosti“. Takav su pogled zadržali i Isusovi učenici koji su pošli za Isusom i htjeli baciti oganj s neba na one koji Isusa nisu slušali (usp. Lk 9,54).

A ipak, još u ljudskoj povijesti nismo našli drugog rješenja i drugog slučaja gdje se osveta isplatila. Ovako smo suočeni s činjenicom da se jedino oprost isplati. I onda se sjetim da je i meni netko bio „naklonjen“ i smatrao me dostojnim oprosta i krvi svojega Sina. On, Janje koje uzima grijeh svijeta i lije krv na otpuštenje grijeha i koji nalaže Petru da neumorno prašta, naspram grješnika koji teži za osvetom preko svake mjere (usp. Mt 18,21). Tada znam da bi bilo vrijedno i pola života utrošiti stojeći pod tim križem kako bi jedna kaplja te Krvi pala i dotakla i moju gorčinu i udijelila mi oprost. Zašto je to tako smišljeno i od Boga nam predano? Ne znamo i nikad ne ćemo znati, no neke stvari nisu na nama da propitujemo niti nam je moguće sve shvatiti. Uvijek se vratim na onu iz Knjige Mudrosti: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest…“ (usp. Mudr 13,1).

Jednom sam čula priču o čovjeku koji je mnogo u životu tražio i pola svijeta obišao zbog gorčine koja je izjedala njegovo srce. Bilo mu je potrebno da oprosti osobama koje su mu nanijele velike povrede. Kažu da je imao veliko bogatstvo, no očito oprost nigdje nije mogao kupiti. Imao je mnogo ljudi oko sebe, no ni oni nisu bili kadri donijeti mu ga. Obilazio je razne svjetske ljepote samo da bi malo utažio svoju „glad“. Kažu da je jednom prilikom za vrijeme putovanja, ušao u jednu katedralu u kojoj je bilo neobično mirno. Umorio se od svojih potraga, zario je glavu u koljena i počeo plakati kao malo dijete. U tom je trenutku osjetio nečiji miris i dodir. Otac kao da je dao da mu se tijelo nasloni na njegovo. U trenutku kada je bio potpuno nemoćan i prazan, Otac mu je darovao i oprost. Tu trebamo jedino Boga. On je gospodar oprosta. Ako se mi približimo njemu, oprost će se približiti nama.

‘Ja ne mrzim, molim vas, nemojte ni vi!

Što mi, kao narod, možemo činiti u ovom povijesnom trenutku? Što je Božja volja za nas, posebno u ove dane sjećanja na ratne žrtve? Je li dovoljno reći samo: „Ne ponovilo se“? Mnogi moji prijatelji nemaju oca i njihova djeca nikada neće upoznati djeda kojeg je odnio ratni vihor.

Jedini je put u Isusovo ime, snagom njegove Krvi, oprostiti sve grijehe učinjene našem narodu. Jedini je put doći pred Križ i čekati da se milost oprosta razlije po svim našim naraštajima. Oprost nikako ne znači zaborav. Sjećati se treba radi životne pouke. A možda je baš tebe i mene Gospodin pozvao da napokon stanemo u „procijep“ između prošlih i budućih naraštaja i molimo da njegova Krv poteče našom povijesti i svim posljedicama. Možda baš mi možemo biti ti koji će slomiti jarmove (usp. Iz 58,6), krčiti zemlje i posijati pravednost pa da nam podaždi pravdom (usp. Hoš 10,12). Ako to uspijemo, Bog će dalje voditi naš narod. To On obećava. To onda nije više na nama. Sada je pametnije biti siromašan duhom i učiniti sve da iznova obnovimo vjernost Bogu i odreknemo se svakog neopraštanja. Tko zna, možda nam se On smiluje i iskaže svoju mišicu nad nama ako ga svim srcem zazovemo?

Voljela bih da se moj narod više ne prisjeća žrtava bez oprosta; da se sjeća rata bez zaustavljanja gorčine i molitve da Bog zaustavi sva prokletstva, zla i neopraštanja kao posljedice rata. Prvi u tom redu stoji Marijan koji govori: „Ja ne mrzim, molim vas, nemojte ni vi!“ On svjedoči da se ne možemo zaustaviti samo na starozavjetnoj logici „Oko za oko, zub za zub“, kao ni onoj koju je često znao čuti od drugih da ne daje oprost jer ga za oprost nisu ni pitali. Marijan koji ukazuje na besmisao rata, zna da nikome nije dužan; oprost je njegov izbor zbog kojega je sretan što ne mora nositi taj teret. Bog nam se smilovao pa nam je dao još proroka da nam to kažu, one za koje ne možemo reći da govore, a nisu prošli, već one za koje možemo reći: „U čemu je iskušavani trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 18).

Ovih dana pođimo ispod ‘površine’, upalimo lampione i govorimo o oprostu, kako bismo ozdravili i pobijedili i kako bi nam došlo Mlado Sunce s Visine. Budimo pametni ljudi. Ili smo Božji pa neka sve bude Božje ili nismo. Prignuti glavu bilo bi bolje jer je rečeno: „Ipak, oprostiti im ne treba, jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje da mogu svemir istraživati, koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga!“ (usp. Mudr. 13,9). Bilo bi bolje već sada pogledati u prošlost i oko sebe i vidjeti da se više isplati oprostiti. Čekati cijeli jedan život da se u to uvjerimo i shvatimo, bilo bi preteško.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.