Bio jednom jedan čovjek. Imao je dobar posao s dobrim primanjima. Posrećilo mu se: došao je iz sela u grad, završio je računarstvo i radio je u dobroj velikoj tvrtki. Imao je suprugu i, kada bi se izostavilo sivilo koje je tu i tamo osjećao u svom životu, izvana je izgledalo da je sve bilo u redu.

Njihovo dvoje djece, trinaestogodišnji sin i osmogodišnja kći, za njega su već bili velika djeca. Bio je sretan što ih ima i negdje u sebi je znao da bi volio provoditi više vremena s njima, no, jednostavno, život je činio svoje: posao i obaveze uzimale su danak, a i djece je sve manje bilo kod kuće. Premda je bio sretan što mu sin nije bio neki “čudak”, već je želio provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima, sve ga je manje viđao i sve manje znao što se događa u njegovu životu.

Osmogodišnja kći, njegova umiljata mezimica, također je narasla i znala je provoditi vrijeme sama. Čak i ako je bilo trenutaka da su bili zajedno, imao je osjećaj da bi joj uvijek nekako nestao. Mobitel, televizija, večera, šetnja psa, uvijek bi se nekako prepriječili, a pomisao da bi i s njom trebao provoditi više kvalitetnog vremena, kao da ga je sve više gušila.

Jednog Badnjaka supruga je radila malo duže, poslavši poruku da će u povratku obaviti zadnju kupnju još nekih darova i namirnica i popiti piće s kolegama s posla.

Došla je oko 20 sati i odmah su se porječkali, pa mu je dobro došlo malo svježeg zraka za vrijeme šetnje njihova psa. Gradski zrak bio je daleko od svježeg, no i takav mu se često činio spasonosnim da se malo odmakne od svog tog sivila.

Budući da su živjeli na kraju ulice, morao je uvijek proći pored treće kuće u ulici. Bila je okićena girlandama koje su ga živcirale više od komaraca u ljetnoj noći. Već je odavno primijetio da su ga mnoge dobre i lijepe stvari počele smetati i stvarati tjeskobu, a posebno uoči blagdana. Imao je osjećaj da bi tada radije preživio sve prekomjerne sate na poslu nego nezadovoljstvo koje je iz njega sve više vrilo.

Primijetio je da su susjedi iz te kuće nedavno u dvorištu uz ogradu postavili kameni stupić. „Što će im sad to?“ bilo je pitanje koje bi si tu i tamo postavljao dok bi prolazio.

Te su večeri prozori bili odškrinuti jer se valjda unutra nešto peklo i pripremalo. Čuo je ciku i viku, bilo je živo. Majka je govorila djeci da još ne jedu kolače, već da ih radije slože na pladanj iz “špajze”. Došla im je i baka, valjda na večeru jer je Badnjak, pomislio je.

Preko puta te kuće bila je jedna manja livada gdje se mogao zadržati sa psom. Iako mu je već bilo odbojno tu prolaziti, večeras je jednostavno morao stati; kao da ga je nešto privlačilo.

Otac obitelji, njegov susjed, kojega je poznavao iz viđenja, sjedio je na kauču i da, dobro je vidio, učio je djecu kako se od flomastera radi ‘pljuca’ iz koje se, potom, ‘pucaju’ smotuljci papirića. Prolaznik se toga prisjetio iz svoje osnovne škole gdje je to vidio i napravio posljednji put, kad ih je, naravno, profesorica opominjala, ali on i njegovi vršnjaci nisu se još dugo mogli prestati smijati ni na školskom hodniku.

Isto to sada mu je, pak, bilo bolno promatrati i nije znao je li mu drago što to vidi ili ne. Vidio je da susjedova obitelj sjeda za stol, a miris iz kuhinje i dalje se osjećao jer je prozor još uvijek bio otvoren. „Valjda im je tako toplo unutra“, zaključio je.

Počeo je već i plitko disati. Tjeskoba pomiješana s boli u prsima pritiskala ga je. „Kada sam zbog ovakvih lijepih priča počeo osjećati odbojnost?“ pitao se u sebi. Osjetio je kao da mu je srce sivo.

Obitelj kraj čije je kuće zastao od vijenaca na prozoru nije mogla spustiti rolete, a dobro se vidjela i narasla pšenica. Iz kuće se čula priča kako su stvari nekada izgledale te su se čudili da i nije tako davno bilo kada su samo orahe i jabuke dobivali, a bor kitili šarenim papirićima.

Smijali su se pričama o pečenom odojku, o slami koju su donosili na Badnju večer dok bi baka unutra čekala s lončićem punim sjemenki s kojim je posipala, govoreći „prasilo se, macilo se“, a ponekad bi se dodalo i “rodilo se”. Pričalo se o medenoj rakiji i da su svijeću puhnuli najmlađi, a prvo jelo bila je žličica meda i malo češnjaka.

U jednom trenutku, prolaznik sa psom potrčao je. Bilo mu je lakše trčati. Trčao je i trčao, imao je osjećaj, kao u onom filmu Forrest Gump. Da ga je netko pitao zašto trči, vjerojatno ni on ne bi znao odgovoriti.

Na trenutke se sjetio svojega djetinjstva, svojih uspomena, mirisa na Badnjak, kako ga je majka vukla na svetu misu, sjetio se kitice koju je recitirao za Prvu svetu pričest. Ne zna zašto, ali sjetio se i rečenice s prve stranice Ane Karenjine, lektire iz srednje škole: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“.

Ta bio je intelektualac, čovjek kulture, čovjek koji je znao razmišljati. A sada je uviđao gorčinu koja je graničila s bijesom, kao iz dubine nakupljenim, do te mjere da mu se i sveto i sakralno počelo činiti kao čista gluma i predstava te velika beskorisnost za život. Znao je on s posla i za ljude “iz crkve”, no bio je uvjeren u njihovu prijetvornost.

Kada se i zašto ta gorčina uvukla i u njegov brak i što ga to još drži s (nekada) voljenom osobom? Ta sve je dobro, imali su kuću, djecu, poslove: „Sve je dobro“, glas razuma opravdavao je njegovo stanje. No te večeri to nije bilo dovoljno. Suviše se gorčine skupilo i osjećao se kao dužnik u prekomjernom minusu.

Kada se vraćao kući, morao je proći kraj obližnje crkve. Vrata su bila širom otvorena, sva svjetla upaljena – trajala je polnoćka.

Miris i hladnoća svježe zime već su štipali za nos. Tijelo mu je bilo izmoreno od psihički naporne večeri. Žurio se, no sjetio se da ga nitko nigdje ne čeka. U prolazu je čuo rečenicu iz propovijedi preko crkvenog razglasa: „Svojima dođe, a Njegovi ga ne primiše“ (usp. Iv 1,11).

Tada ga je nešto ošinulo kroz prsa. Još je uspješno prikrivao zaustavljanje, dok se nije do kraja slomio. Stao je iza, na župnom dvorištu. Odjednom su se svi njegovi obrambeni mehanizmi srušili kao kula od karata. A samo je htio prošetati psa. Ništa drugo nije bilo u planu. To je trebao biti samo još jedan bijeg iz kuće i udisaj svježeg smoga. Ne zna ni sam kada ga je taj smog počeo ‘liječiti’.

Slušajući božićne pjesme čije je refrene odavno znao, u dubini svoga bića počeo je jecati i oplakivati sebe, pitajući se gdje su mu djeca. No uza sve mobitele i današnju povezanost, odgovor na to nije znao. Počeo je jecati i uzdisati zbog svoje usamljenosti kraj tolikih ljudi, to što je mnogima kraj sebe stranac, kao i što su mnogi njemu stranci.

U slikama su mu dolazili svi njegovi dani i sati čekanja u gradskim gužvama, potraćene minute, pa čak i božićna reklama uz cestu koju već danima gleda, a koja je poručivala da svijetu treba još jedan Djed Božićnjak. Vrtjele su mu se njegove popušene cigarete, potrošeni dani, sive večeri, život bez smijeha, zajedništva i bez boje. Osjećao je to sivilo u mislima i u riječima, a mrzio ga je čak i kao boju zgrada.

Osjećao se gore od najgoreg prosjaka. On, intelektualac s novčanicama u novčaniku, te Badnje noći pao je na koljena. Prvi put je vidio da je Crkva živa. Prvi je put osjetio nježnost Boga koji tješi. Te je noći vidio Betlehem: u božićnoj pjesmi, u razglasu polnoćke, na nakićenim ljudima koji su se gurali na ulazu i pjevušili pjesme svatko na svoj način, u riječima propovijedi, u svemu onome ljudskome što se u Božiću slavi.

Mi smo ljudi. Nama to treba. I dobro da je tako.

Osjećao se poput lopova koji nekamo mora pobjeći, a istovremeno kao da je to bilo jedino mjesto za koje je osjećao da tu treba biti. Napokon je nešto želio. Prijao mu je osjećaj da konačno i sebe vidi u nekoj boji.

Taj čovjek doživio je Boga jedne Badnje večeri dok je šetao psa. Taj Božić, ta Badnja noć otkupila je svu njegovu krivnju i odbačenost. Onaj za kojega ne bijaše mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7) i koji je došao, a njegovi ga ne primiše (usp. Iv 1,11), ušao je u njegovu odbačenost zbog koje je bio prema drugima podigao zidove.

Dok se vraćao ulicom, vidio je da je na onom stupiću postavljen Gospin kipić. Osjećaj zavisti sada je bio ispremiješan sa suzama, ljepotom i nekom vrstom katarze.

Kad je ušao u kuću, kći mu je bila budna. Odgledala je film i pitala ga hoće li leći na kauč. Rekao joj je da je ponoć već prošla i čestitao joj Božić. Pitao ju je smije li joj ispričati priču. Razrogačila je oči u kojima se vidjela sreća malog djeteta.

Pričao joj je o Badnjaku i kako se čestita Adama i Evu, o slami na podu, kako se unosio bor i što se pritom govori, o posipanju zrnja, o medenoj rakiji i medu s češnjakom, o jaslicama i polnoćki. Djevojčica je bila sretna, bilo joj je zanimljivo slušati; za toliko toga nije znala, a ponajviše kada je njezin otac naučio ovu priču.

A on je te večeri prvi put imao neku boju i dok je pričao, osjećao je da i život ima neku boju. Djevojčica je utonula u san, a on je razmišljao dugo u noć.

Svaka sličnost s duhom vremena i svako pretjerivanje sasvim je namjerno, a što je dalje bilo s čovjekom iz priče neka sliči davnim zadaćama naših učiteljica da sami napišemo kraj (tek smo kasnije u životu shvatili da u takvim krajevima ima mnogo mjesta da tu negdje budemo i mi).

A Božić? O njemu se toliko toga već zna, mnogo toga je opjevano i napisano. Koji to događaj još može promijeniti svijet i njegovo sivilo? Što to još jedino može obogatiti i one kojima je bogatstvo svugdje oko njih? Zar igdje u tom svijetu još ima mjesta za priču o štali i ovcama?

Samo jednu noć u godini zovemo “tiha noć”; tiha je baš zato da možemo čuti, vidjeti, susresti. Božić dolazi da spasi čovjeka, da oboji sivo, da ugrije ledeno, da omekša stvrdnuto.