Najljepše je pisati tako da nekoj temi na jedno vrijeme “otvorimo prozore” kako bi Bog poslao svoj povjetarac i dobio mjesta da On govori. Tako sam i svoje promišljanje o Crkvi započela na jednom mjestu, dodavala na drugom i dovršila na trećem. U posljednje se vrijeme može vidjeti mnogo teških stvari o našoj Crkvi, teških za čuti i nositi se s time. Nije dobro ni bježati od toga, a posebno što bi nam to izbjegavanje mogli prigovoriti nedobronamjerni mislioci i govornici o ovoj temi.

Hoću reći, dobro je da promišljamo dulje i dublje, s odmakom i s realnošću, da razgovaramo i s kršćanima i s nekršćanima i s anonimnim kršćanima, da promotrimo i prošlost i sadašnjost, da budemo “fer” kada govorimo o ovoj temi i da znamo da smo dali sve od sebe da joj priđemo i objektivno, iako imamo potpuno pravo i sasvim je u redu da o njoj govorimo i na subjektivan način. Promišljanje o Crkvi možemo promatrati i kao svojevrsnu brigu za nju jer nas treba biti briga.

No, da se vratim na Crkvu. U slobodnoj sam interpretaciji zamišljala Isusa, prve apostole, a posebno Petra. Zamolila sam prijatelja koji je čitao jednu knjigu o apostolima da mi ispriča o Petru za koga je poznato da je u temeljima Crkve. Za nekoliko dana došao je s kopiranim dijelovima knjige i krenuo zaneseno pričati o Isusu, kao i kako se jedan zaštitar s njegova posla obratio tako što mu je on svaki dan na poslu donosio taj materijal.

Dok sam ga slušala, osjećala sam da Crkva, iako i puna kukolja, ne može i neće propasti, čak i kad se čini blatna i pogrđena. Uvijek je bilo i bit će onih koji se zaljubljuju u evanđelje i po kojima Crkva usmenom i pisanom predajom živi te se nezaustavljivo i zarazno širi. Na kraju, i papa Benedikt XVI. prorekao je da će Crkva u budućnosti biti mala, vjerna i siromašna.

Iako sam htjela proučavati Petra, pozornost u prijateljevim materijalima ukrao mi je lik Jude i tako me odveo u povijest pitanja izdaje i sablazni u našoj Crkvi. Juda je bio jedan od izabranih, jedan od najbližih uz Isusa. Što je to tako jako u čovjeku koji, iako je blisko bio uz Isusa, nije mogao, nije htio ili nije uspio prelomiti zlo koje mu je dolazilo i koje je na koncu počinio – izdaju Isusa?

To je prva Crkva; ona koja je bila najbliža, oči u oči s Isusom, prva do Isusa, do Boga, Otkupitelja. Petar također sve gleda, sve zna, toliko je zaljubljen u Isusa, no i on ga kasnije izdaje. On se kaje i cijeli život grize zbog toga i jedva sebi oprašta. Dvije izdaje na samom početku. No, jedna vodi u propast, a druga u spasenje.

Izdaje su zagonetka. Bilo ih je i tada, ima ih i danas pa ipak je Isus uzljubio i ostavio baš takvu Crkvu. Nije ju sačuvao od ljudi i grijeha, nije ju mistificirao, poljubio ju je onakvu kakva jest, u njoj je ostavio sebe i po njoj je nastavio živjeti u ovom svijetu. U istoj Crkvi u kojoj je bilo i bit će kukolja, izdaja i sablazni, naš je Bog smjestio svoje Veličanstvo i iz nje širi svoje Kraljevstvo.

On je tako izabrao, kao što je izabrao da se ne rodi u bogatstvu, nego onako kako se rodio. I zato ljubim Crkvu. Ona je njegova ljubav. Ona je njegova kuća. Ona je njegova volja. To samo Bog hoće. To samo Bog može. Ona se ne može usporediti ni s jednim roditeljem jer svaki može zakazati i ne biti više strpljiv i uskratiti nešto, no On svojoj Crkvi više nikada nije uskratio sebe. I dok u svojim obiteljima razumijemo kada vičemo, padamo i griješimo, za Crkvu nam je to tako teško prihvatiti.

Ona je i poput velikog broda koji pliva usred oluje i čini nam se da se utapa. Budući da je brod težak, s njega počinju bacati sve suvišno pa na njemu ostaje samo nužno. Valovi bjesne, no taj se brod ne može potopiti. Koliko god Crkva svojim ljudskim elementom bila polovična, koristoljubiva, sablažnjiva, njezin božanski dio ne zakazuje i drži je da oluja ne prevrne brod. Očito postoji i drugačije sidro i pitamo se s koje je strane, ali svakako ga drži nešto jako.

I baš sam tih dana hodala po svojoj kući kada mi je pogled pao na zgužvanu sličicu koju sam upravo mislila baciti. I ne znam zašto se baš ona zadržala i povlačila kroz knjige, auto i razne vrećice. Na njoj nije bilo ništa drugo osim slike broda u oluji ispred lika Don Bosca. Radi se Don Boscovu snu o Crkvi koja je poput broda u oluji, no poljuljati se neće, a ono što se nalazilo na brodu bila je Marija i Hostija, tj. Euharistija. To je jedini razlog zašto Crkva živi i zašto je opjevavamo kao jednu, svetu, katoličku i apostolsku. Ako je Petar postao Stijena, to je zato što je našao najveću Stijenu – Krista.

Kada su Isusovi učenici prolazili poljem, vidjeli su kukolj te su ga poželjeli vaditi, pitajući se zar nije Gospodar posadio dobro sjeme. Isus je oštro rekao: „Ne“, da vadeći kukolj, ne bismo izvadili i pšenicu. Naprotiv, Isus im je zapovjedio da puste da oboje raste do Žetve (usp Mt 13,24-30). Žito i kukolj trebaju, dakle, zajedno rasti, a onda će doći Gospodar Žetve i odijeliti što i kako želi.

No što do tada? Što s onima koje je Crkva povrijedila i iznevjerila? Nikako ne smijemo pomisliti da opravdavamo kukolj, ali kada se stvori, postoji i nešto što moramo znati i činiti prema Crkvi, žrtvama, drugima, svima. Srce mi je ovdje otkrilo što nam je činiti i kako razumijevati stvarnost u kojoj nekad nema idealnih priča o Crkvi i kako pomiriti sve to. Svaka izdaja iznova boli Crkvu, kako Učitelja na početku, tako i danas. Ono što je liječi i što je iznova podiže naša je ljubav za nju, za druge, za Krista.

Muku Crkve i danas liječi jedino ljubav duša. S milosti, naime, nije kao s grijehom (usp. Rim 5,15); mnoštvo grijeha pokriva ljubav (usp. 1 Pt 4,8). Ljubav prema Kristu olakšava njegove muke. Ljubav u Crkvi gradi Crkvu.

Oluja je tu, na brodu smo. Ljudski gnjev nikada nećemo moći utišati, no koga briga, Crkva i tako nikad nije živjela od ljudskih snaga, ali ljubavlju možemo utišati Božji gnjev. Ljubav umiruje Božju srdžbu i Bog je ‘slab’ jedino na nju. Zato je spas Crkvi naša ljubav, onda kada smo više žito nego kukolj, mi smo Crkvi spas. Spas za Crkvu je i kada nas vide nevjernici, muslimani, budisti i hinduisti pa se zaljube u Isusa. Spas Crkve kreće od nas, polako, iznutra, svim srcem.

I zato sam tog dana u onom prijatelju vidjela novu pobjedu Crkve, njezinu visinu i veličanstvenost. Rekao mi je da je dugo tapkao u mraku, ali da se opet zaljubio u Krista. Veličinu Crkve vidjela sam i u priči o zaštitaru koji se obratio. Vidjela sam je i u prijateljici koja mi je javila da jedan dio Camina za Santiago de Compostelu hoda i za mene. Crkva – jedna, sveta, katolička, apostolska, živa – Tijelo je koje boli izdaja, a spašava ljubav. Svakom novom mjerom ljubavi, Crkva se svaki dan iscjeljuje, obnavlja, raste i vrata paklena je ne nadvladavaju.

Dok se Crkva na Zapadu raspada i pretvara u muzeje suvremene umjetnosti, trebamo se još više brinuti da budemo dobro i zrelo žito – ti i ja – da bi možda i po nama bilo više žita nego kukolja. Trebamo se brinuti za sudbinu Crkve, kao i za našu žetvu jer Crkva nisu samo pastiri već i mi, stado. I što je gore i teže stanje u njoj, Bog joj, kao Kralj milosrđa, više otvara svoju ruku. Kada idući put budem molila: „Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu…“, opjevat ću taj Kristov tron koji još nije uspjela okaljati nijedna grjehota.

Ona stoji čvrsta i stamena, sred svijeta, ljudska koliko i božanska, savršena koliko i nesavršena, sveta koliko i grješna. I kada razmišljam o Crkvi, dođe mi da ju zamilujem, da joj dam neki cjelov koji bi joj bar koju ranu prekrio ili je bar malo ublažio. Znam koliko je sveta i željena od Neba. Znam koliko je za nju krvi proliveno. I kada sve zamre i bez ičega ostane, i kada pastir izda, sagriješi i sablazni, i kada netko krivo pouči – Crkva ostaje. I zato, oprosti nam, Crkvo, sva bespuća naša i sve pogrde naše. Oprosti nam kada smo mislili da su drugi Crkva, a ja sam to bio prvi. Oprosti što smo kukolj gledali, a sami nedozrelo žito postali.

Sve više ćemo nailaziti na loše vijesti o zbivanjima u Crkvi.

A kolike je ta ista Crkva milijarde krsnom vodom polila, Kruha im svetoga sa stola dala, svetim uljem pomazala i rekla da je sišao Duh Branitelj, milijarde kao mladence u život poslala, u brakove ih povela, ljubav im okrunila i svete alate dala, milijardama došla pred smrt u pomoć da se spase, bolesnički ih pomazala, na umoru ih prekrižila, grijehe im oprostila i od pakla i vječnog ognja sačuvala, milijarde duša po misi iz čistilišta izbavila, iz ponora spasila, obratila, privukla, izmijenila; one u besmislu izgubljene pronašla, tužne zaliječila, pognute uspravila, ranjene iscijelila, umorne odmorila, nevjerne obratila i u sveti red pozvala. Kolike je ratove preokrenula, kolike oproste potaknula, da nađu smiraj svojoj duši. Kolike je u Krista zaljubila, u samostane dovela, sliku im Očevu pokazala, istinu im rekla i smisao podala. Nema im broja…

Ima kukolja, ali puno je i žita. I dok čekamo žetvu, moramo biti na strani ljubavi. Kada je Gospodar zapovjedio ljubav prema drugima, pozvao nas je na petsto stupnjeva užarene ljubavi srca. Isus traži ljubav, buktinju, to vodi u nebo. Bolje ovdje nego u čistilištu, i ne smije nam biti svejedno kako se cijela ova stvarnost očituje u nama i oko nas. Budimo stado koje sluša s povjerenjem, kojemu je stalo i koje je kao meki vosak u koji Krist može utisnuti svoj lik.

Završit ću s dva citata sv. pape Ivana Pavla II. od kojih prvi neka zaključi stanje, a drugi zapečati rješenje:

„Sada smo pred konačnim sukobom između Crkve i anticrkve, između Evanđelja i antievanđelja, između Krista i antikrista. Sukob je unutar planova Božanske Providnosti. To je, dakle, u Božjem planu, i to mora biti kušnja koju Crkva treba prihvatiti i s kojom se treba hrabro suočiti.“

„Ljubav mi je sve objasnila, sve riješila.“