Uvijek me dirne misao koju je izrekao Dostojevski: „Ljepota će spasiti svijet!“ Što život ide dalje, ta je misao sve aktualnija. Poznajem jednog mladića koji je o ljepoti i o ovoj temi počeo promišljati preko fantastičnog „Gospodara prstenova“. Naime, on nije bio veliki vjernik niti je u tom poznatom remek-djelu prepoznavao neku kršćansku simboliku. Naprosto, bio je ljubitelj tog štiva i uživao je u radnji Tolkienovih romana. Kad su u ekranizaciju tog djela uvedeni neki novi likovi, uključujući poznate patuljke prikazane na očito moderniji način, pri čemu se raspravlja i o woke elementima zbog logike uključivosti i diskriminacije, dodajući ovom famoznom Tolkienovom djelu neke elemente koji izvorno uopće ne postoje, taj je mladić bio razočaran. Primijetio je jednu novu „ružnoću“, novo izjednačavanje dobra i zla te povodljivost duhu vremena koja je dovela do izmjene određenih likova.

Zbog novog serijala u kojem, kako kaže, ili ima previše sladunjavosti ili je prehladan, počeo je istraživati na internetu te je naišao na cijeli kult ružnoće koji prodire u sve dijelove umjetnosti i unakazuje ono što je po prirodi bilo dobro, lijepo i istinito. Bio je šokiran, jer onda i Snjeguljica može odlučiti biti sama i više ne imati princa, kao što je vidljivo kod velikih filmskih kuća koje u legendarnim djelima kroz likove promiču nove svjetonazore. Iako nije svijet promatrao kršćanskim očima, njegov prirodni instinkt osjetio je da se pod lijepo podmeće ružno, pod normalno ono izobličeno. Zabrinuo se i za brojnu djecu koja, pod utjecajem društvenih mreža i mnoštva ponuđenih filtera ljepote, svoje tijelo smatraju ružnim te ga mijenjaju, deformiraju ili, u najgorem slučaju, počine suicid. On je još, kao mladi student likovne akademije, imao potrebu i na fakultetu izraziti svoja pitanja, stavove i upitnike, na što je od jednog profesora dobio vrlo sarkastičan odgovor: „Što bi ti bio, novi Meštrović? To danas više ne postoji.”

Olimpijske igre i Eurosong

Nažalost, živimo u vremenu kada je očito sramota ili u najmanju ruku nepopularno stvarati djela poput Meštrovićevih, a to sam živo iskusila prilikom umjetničkog spektakla uoči zatvaranja ovogodišnjih Olimpijskih igara u Parizu. I dok se sablažnjivo otvorenje Olimpijskih igara često spominjalo kao otvoreno izrugivanje kršćanske vjere, kod svečanosti završetka ili nam je promaknulo dublje razlučivanje, ili smo se pomirili s time, ili smo počeli puno toga olako prihvaćati. Čak se neću osvrtati ni na dublje traženje značenja, već isključivo samo na vanjski prikaz i estetiku ceremonije.

Glavni lik te svečanosti, Zlatni putnik, dolazi iz budućnosti na Zemlju i otkriva ostatke iz povijesti Olimpijskih igara. No scenografija, kostimografija i cijeli prikaz pun je nekog jezivog sjaja, tame i crnila, odajući jedan detalj koji je sve prisutniji u današnjoj umjetnosti, a to je nešto mračno, jezivo. Zašto bih, inače, imala potrebu svom osmogodišnjaku koji je bio kraj mene reći da ipak to ne gleda prije spavanja? Ideja kao takva na prvu se može činiti potpuno u redu, čak uključuje naoko vrlo plemenite dijelove koji oživljuju povijest i tradiciju. Međutim ljudi u sivim odijelima s izduženim glavama, bez lica, glavni lik u zlatnom te borba i napetost „sivih ljudi“ koji grade piramidu koja onda ujedinjuje svijet – na mene su djelovali svakako osim na način da mi od ljepote zastaje dah. No, kažu da je to današnja umjetnost i da je to bio veličanstven spektakl.

O Euroviziji i popularnim pjesmama ne treba mnogo ni kazivati. Čuvši pjesme na radijskim postajama, već i mala djeca pjevaju dobro zapamćen pripjev koji je ušao u deset pjesama domaćeg YouTube trendinga: „Popstar, popstar, nikad nemam vremena/Popstar, popstar, pijem u ponedjeljak“, kao i: „Prodao sam trap i sad sam postao popstar, sjećam se, nisam im’o kune k’o klošar, sad su došli euri i trošim ih dosta…“ Dobro je ne bježati od činjenice na kojim stihovima stasaju naše mlade snage.

‘Ne živimo više u srednjem vijeku’

Nije više lako ovo objašnjavati jer se zapravo sve promijenilo. Današnja umjetnička dostignuća mnogi smatraju samo modernijima, suvremenijima i drugačijima jer: „Ne živimo više u srednjem vijeku.“ Međutim, pritom se u ovaj postmodernistički vijek uvuklo mnogo toga ružnog, jeftinog, plitkog, zlobnog, prostog, mračnog, a sve to proglašava se lijepim, vrijednim, umjetničkim, modernim. I to posvuda: u modi, glazbi, književnosti, a naše televizije i radiopostaje često hvale i bez ikakva filtera prihvaćaju te antivrijednosti. Sve je prepuno nedostatka smisla; nalazimo se u pravoj pustinji, onoj najsušnijoj u kojoj ljepote nema ni na vidiku.

To potvrđuje i papa sv. Ivan Pavao II. koji je, ne kao filozof, teolog, biskup i papa, već kao mladi student prije bogoslovije imao iskustvo glumca, pjesnika i dramatičara. Umjetnost je bila jedan od njegovih oblika otpora totalitarnom režimu, pa je usred nacizma u Poljskoj osnovao glumačku družinu. Tirani znaju da upravo umjetnost fascinira ljudsko srce te među prvima uklanjaju umjetnike koji kulturu održavaju živom. Ovaj je papa 1999. očito osjetio jak poriv da napiše „Pismo umjetnicima“ i poruči im da je ljepota danas potrebnija više nego prije. Društvo gubi smisao za lijepo i, još gore, ono ružno proglašava se lijepim. Papino je pismo namijenjeno svima jer nismo svi pozvani biti umjetnici u užem smislu, ali smo svi pozvani osmisliti živote da nam budu remek-djela.

Slično je ustanovio i Roger Scruton, engleski profesor estetike koji je rekao da je umjetnost 20. stoljeća prognala ljepotu, otvorila vrata kultu ružnoće i dovela nas u duhovnu pustinju. Tvrdio je da je ljepota univerzalna ljudska potreba, a ne zastarjela stvar prošlosti. Ljepota nas uzdiže i povezuje s vječnim i životu daje smisao. Gubeći ljepotu, upozorava Scruton, možemo izgubiti smisao i svrhu života.

Odlične su i riječi kršćanskog pisca Petera Krafta, koje savršeno opisuju gore citirane stihove: „Naša je kultura napunila naše glave, a ispraznila srca; napunila novčanike, a ispraznila divljenje, nahranila glad za činjenicama, ali ne i za smislom i otajstvom.“ Tko ne voli istinu i ljepotu, znači da je još samo nije dobro upoznao. Oni koji su s Bogom, osjećaju kada se i sjena baci na Istinu i Ljepotu. Ali oni koji cijene ljepotu danas su smatrani čudacima, kao što nas podsjeća i naš pjesnik Antun Branko Šimić: „Pjesnici su čuđenje u svijetu.“

O pogledu iz zrakoplova

Mnogi koji su letjeli zrakoplovom znaju priznati da ih je zadivio onaj osjećaj ljepote oblaka, prostranstva i neke slobode koju su tada imali priliku iskusiti. Ima trenutaka i ljepota od kojih baš zna zastati dah. Baš nedavno, kada sam bila u Italiji, imala sam priliku vidjeti neke prizore kada su ljudi sjedili na zidiću i zaneseno gledali i šutjeli. U ljude kao da je u tim trenucima ulazilo nešto veličanstveno i uzdizalo im duh. Logično, jer ljepota ima veze s duhom.

Poveznicu vidim s podizanjem djece. Krivo je reći da je djecu prije bilo teže odgojiti. Bilo je drugih teškoća, ali i ove današnje – kada dijete nakon škole ne vidi ni šume ni jezera ni trave, kada se borimo sa zahtjevima za ‘zurenjem’ u ekran ili, još gore, prepustimo ih ekranu na kojima prirodu vide samo u nekom dokumentarcu – jednako su zahtjevne i pitamo se kako ćemo ih odgojiti za udivljenje. Danas mi se čini da je snažno potreban odgoj za udivljenje. To je sposobnost da se nečemu možemo iskreno diviti i reći da je nešto lijepo. Danas bismo mogli biti sretni i smatrati neki odgoj uspješnim kada bi koje dijete, između ostalog, reklo i: „Mama, gle kako je lijep dan, idemo van!“

Sveti Augustin pozvao je da preispitamo ljepotu zemlje i dovedemo u pitanje ljepotu mora i neba te da vidimo da su sve te „ljepotice“ podložne promjenama, a da prava ljepota nosi veliko slovo „Lj“. Pisac C. S. Lewis poručuje da će nas knjige i sve što smo mislili da posjeduje ljepotu izdati ako im vjerujemo, jer sve je to samo slika i odjek. Ta tuga i razočaranje da je sve prolazno mora nas otvoriti neprolaznoj ljepoti.

I zato pitam Dostojevskog: „Koja je to Ljepota koja će spasiti svijet?“ I naslućujem da je potraga za apsolutnom ljepotom u svim kulturama dio Božjeg plana. Čak i iz pogrešnog shvaćanja umjetnosti, krije se čežnja za Bogom koji je apsolutna ljepota.

Volimo se zadovoljiti prolaznim jer je unutar našeg dosega, a konačna je ljepota besplatan dar. Prava je ljepota zapravo pisana velikim slovom Lj. Prava je Ljepota netko tko čak i patnju, trpljenje i ono teško može pretvarati u lijepo. Kao što je zapravo Isus Krist najveći umjetnik te je one ružne i bolne rane zadržao, ali ih i preobrazio, tako ostaje umijeće umjetnika da je kadar iz onoga što je u životu loše i porazno, izvući otajstvo. No, čemu je uopće potrebno i koji je smisao lijepoga u ovom pragmatičnom svijetu? Kad bi umjetnici prestali stvarati, svijet bi preživio. Njihov posao nije nužan, ali možda su najljepše stvari one koje nisu nužne.

Čuvajmo kraljevstvo lijepoga

Kad smo već započeli s Gospodarom prstenova, čini mi se dobro i s njim zaključiti. U „Dvije kule“ likovi Theoden i Aragorn razgovaraju: „Neću riskirati da uđem u otvoreni rat“, na što mu drugi odgovora: „Otvoreni rat je pred vama bez obzira biste li ga riskirali ili ne.“ Rat za ljepotu i istinu je već pred nama, otvoren, bez obzira kako ili koliko ga mi osjećali ili koliko nam se dalo s njime baviti. On je važan jer je zadnja bitka u ljepoti možda ona za samu sliku čovjeka.

Ružnoća je direktna. Ona se više ne skriva, potreban je samo iskreni vapaj ili hrabrost uzviknuti: „Car je gol!“ To se, uostalom, dogodilo mladiću s početka priče. A pred nama je proces pročišćenja duha. Riječi Patricka McKaya, jednog od tvorca Amazonove serije „Prstenovi moći“, izrečene o uništenju patuljastog grada, definitivno se mogu reći i za pitanje propadanja „kraljevstva lijepoga“ u današnjem svijetu: „Ovo je povezano s pitanjem kako društva propadaju. Obično je to postupno i onda samo odjednom. Tako veliko i moćno kraljevstvo ne pada u trenutku…“ Neizravno smo zato svi odgovorni da ne propadne „kraljevstvo lijepoga“: uređujmo dom, izrađujmo poklone, odlazimo u šetnju prirodom, promatrajmo oblake, učimo djecu u divljenju, što god, ali budimo neumorni tragatelji za Ljepotom. Čvrsto vjerujem u to da ona počinje s nama u našem životu.