Negdje sam pročitala da je u zadnjih pedeset godina broj mučenika veći nego u prvih tristo godina kršćanstva.

Kada smo kod mučenika, jedan desetogodišnji dječak sjeća se i pamti kako je u gluho doba noći na današnji datum čuo plač i vriskove žena. Njegova je kuća bila preko puta vojarne kralja Petra u Goraždu gdje su bile zarobljene i zatvorene četiri redovnice Kćeri Božje ljubavi.

Bio je to Anto Baković, kasnije velečasni, svjedok onoga dana kada su svoju mučeničku krv prolile četiri djevice, danas poznate kao „bl. Drinske mučenice“.

U Kronici provincije sestara stoji da ljudi koji žive u blizini vojarne pripovijedaju da su već više puta noću vidjeli jaku svjetlost na mjestu gdje su sestre bile ubijene, i da na tom mjestu kane sagraditi kapelu.

Da ne prekrše zavjet čistoće i očuvaju svoju čast od nečistih namjera nekoliko četnika, koji su te noći, izobličeni od alkohola i razularenosti, nasrnuli na sestre i počeli im trgati odjeću, sestre su skočile kroz prozor.

Prva je to učinila sestra Jula rekavši: „Isuse, spasi nas! Sestre, za mnom!“ Za svojom sestrom i za Isusom skočile su i preostale sestre. Nakon pada bile su još žive, izranjene i u teškim mukama, slomljenih ruku i nogu te su htjele pobjeći, no bijesni četnici odmah su ih uhvatili, ubili i bacili u Drinu.

Jedan očevidac kaže da je svaka od njih dobila barem deset do petnaest uboda nožem. Jedan je ranjeni vojnik vidio da se svaka sestra prekrižila te misli da su, dok su ih vukli do rijeke, bile samo napola mrtve, jer su – kada su ih bacili u vodu – još uvijek trzale rukama i nogama.

Svakako, Drina je pocrvenjela. Taj je trenutak bio zapravo plod cjeloživotnih molitava, odluka, discipline, samosvladavanja, sve pobožnosti ovih četiriju ženskih bića; nježnih poput najljepših cvijetaka, a jakih, moćnih i željeznih duhom poput najjačih čelika.

Kada sam bila mala, sjećam se da sam imala sličicu s vatrenim plamičcima iznad nekoliko časnih sestara koje su se držale skupa – to mi je bilo fascinantno. Nisam znala puno o njima, osim da su se nekamo bacile za Isusa.

Danas, godinama poslije, kada sam im se “vratila”, ne mogu suspregnuti potresenost koja me prožima dok iščitavam njihove životopise. Usput razmišljam o onome što se sigurno pitaju svi koji u svojim domovima imaju mnogo svetih sličica i žale se da ne znaju kamo bi s njima. Ostavimo ih ili podijelimo dalje jer nikada ne znamo kada će ih koje dijete vidjeti i u čije će se srce neko sjeme posijati, baš kao što se i meni urezala slika s tamo neke obične sličice.

Iz njihovih životopisa iznijet ću samo nekoliko najzanimljivijih i manje poznatih podataka o svakoj ovoj Božjoj ugodnici.

Sestru M. Berchmanu Johannu Karoline Annu Ledenix opisuju kao strogu i željezne volje i onu koja je adorirala po tri, četiri sata na dan. Provincijalna glavarica htjela ju je odvratiti od odlaska na Pale (kraj Sarajeva) zbog tamošnjih opasnosti, na što je ona duhovito odgovorila: „Ako mi se što dogodi, imat ćete jedan križ manje.“

Sestra Krizina (Josefa) Bojanc bila je preplašena te se bojala čak i nekih životinja, a na kraju je junački umrla za Isusa. Kada je tijekom njihova petodnevnog hoda vidjela da su svećeniku oteli kaput i da drhti od studeni, skinula je svoj vuneni šal i dala mu da se ogrne.

Sestra M. Bernadeta (Terezija) Banja bila je tako niskog stasa da se morala penjati na stolčić da pomiješa hranu u velikim zdjelama. Mnogo je radila u kuhinji, zbog čega je vodu morala crpiti iz deset metara duboka bunara, a kante pune vode dosezale su do dna. Prije nego što bi njezine sestre redovno ustale ona bi već ispekla petnaestak kruhova, a u slobodno vrijeme odmarala se praveći kapelice od starih razglednica.

Sestra Jula (Kata) Ivanišević u samostan je već došla strogo posteći, često je spavala na podu, a iz poštovanja prema umornim radnicima znala je očistiti štalu prije nego su došli s polja. Kada joj je oboljela sestra Agneza, darovala joj je bocu vlastite krvi. Jednoj sestri slabijeg zdravlja uvijek bi nosila omiljene joj okruglice sa šljivama, jednom bolesnom pravoslavcu davala je kokošju juhu, a jednu je sestru, odgojenu bez majke, prije spavanja dvorila šalicom mlijeka. Govorili su da ima nadzemaljsku vedrinu zbog koje su svi htjeli biti u njezinoj blizini.

S. Antonija (Jožefa) Fabjan bila je ozbiljna i ponizna sestra koju nikada nije trebalo moliti za usluge, a kada je dan prije uhićenja jedan četnik pucao za njom nakon što mu nije odgovorila, samo ju je tanka grančica spasila od smrti.

I jedna zanimljiva i važna informacija: danas, na spomendan blaženih Drinskih mučenica, u sarajevskoj crkvi Kraljice Svete Krunice na Banjskom brijegu u 18 sati održat će se sveto misno slavlje koje će predslaviti apostolski nuncij Francis Assisi Chullikatt. No, ono što je ovdje posebno je što će se toj misi pridružiti i slovenski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Damijan Sedar, austrijska veleposlanica dr. Ulrike Hatmann te zamjenik mađarskog i hrvatskog veleposlanika, pa će Drinske mučenice izići izvan hrvatskih okvira.

Zašto je to važno? Jer svetost ne može šutjeti, ona se širi i opominje mlake te poziva i nas. A na što? Odgovor mora čuti svatko za sebe. Tko ne uspije, neka čita životopise svetaca među kojima su nezaobilazni i oni Drinskih mučenica.

Te kobne noći, četnici su ostali šokirani kada su ostali bez svojih zarobljenica… Te noći, šokirani su bili i mnogi koji su živjeli u tom mjestu. I danas bi se mnogi začudili ovim sestrama. Ne smijemo šutjeti o mučenicima. U vremenu prepunom udobnosti, kada nam je teško izaći i po kiši, ne smijemo šutjeti.

Pitam se što bi se dogodilo kada bi Antonijina Slovenija, Bernadetina Mađarska, Berchmanina Austrija i Julina Hrvatska zazivale zagovor ovih mučenica? Isus bi učinio još više čuda da su ljudi imali više vjere. Sigurno ne moramo ići do Drine i onog okrvavljenog mosta. Dovoljan bi bio iskren i čist molitveni vapaj, jer te male, revne, odvažne sestrice nisu ni u jednom gostinjcu, domu ni mjestu, nijednoj duši ni narodu, nikada ostale dužne. Dijelile su bez zadrške, brinule se, liječile, dvorile, trpjele za druge već na ovom svijetu, a kako neće i na onom koji nas čeka.

Blažene Drinske mučenice, molite za nas!