Kada vidim ukrase, lampice i fine mirisne torte, vidim koliko čeznemo za Nebom. Svatko zna i svim silama se trudi priuštiti si za Božić toplinu tog prizora, na ovaj ili onaj način.

Prošle godine, malo prije Božića, ganula me suza moje prijateljice koja je, umjesto cimetom zamirisanu kuću, imala čađave zidove od požara u kojem su umalo sve izgubili. Ove godine bojala se vatre na adventskom vijencu i možda ga najradije nije htjela više ni vidjeti, no ponovno upaliti adventski vijenac bio je znak Božića u njenom srcu, znak njene pobjede nad svakim strahom. U njenom srcu osjetila sam taj Božić koji se rađa i porađa u živim jaslama. Uplašila sam se da ga ne mimoiđem i upitala se hoću stići do štale i slame. Hoću li od siline dobrih stvari za djecu izgubiti put do Betlehema koji svatko od nas mora proći sam?

Za svakoga je taj put bio drugačiji. Za kraljeve s jedne strane, za pastire s druge, za neke s treće strane; kako se tko gdje nalazio, no, svatko se sam odazvao, slijedeći ono što je vidio. Božić je dan za sve i svakoga. Neki ga vole zašuškanog, kao kad uštipnu mekane obraščiće maloj bebi, neki su indiferentni, a neki osorni na sve ovo za njih slatkasto i djetinjasto. No Božić se ne ljuti kao ni onog dana u Betlehemu gdje je bilo gužve, svega i svakoga.

Što više Božića dočekujemo, sve me više brine jesmo li našli put do štalice. Štalica, jaslice i slama u središtu su otajstva Božića. Zato sam prostrla vreće slame badnje noći, da bocka i pika kako bismo znali da smo na pravom mjestu. Iako smo pola božićnog jutra čistili, opet bih to ponovila.

Štala i jasle mjesto su nelagode koje se pretvara u životvornu ljubav. Mjesto gdje život počinje i u nesavršeno ulazi savršeno. Mjesto gdje se život pokazuje u svoj svojoj istini, gdje bode i nije mekano dok srce ne bude promijenjeno i ne poda najljepšu mekoću i duboki smisao svemu. Tišina betlehemske štalice najveća je tišina i najveća stvar naše povijesti.

Tišina betlehemske štalice najveća je tišina i najveća stvar naše povijesti. Sve velike stvari događaju se u tišini. Kad bi ih slavio, imaš osjećaj da bi bilo preplitko. To je upravo suprotno svim adventskim bukama, suprotno svemu što nam svijet ima reći o Adventu i Božiću.

Stavljati jaslice ispod bora, upečatljivo je. Svi to nekako vole pa tako i ja. No, ima jedan problem. Prekratko je – samo stavim i gotovo. Još se malo potrudim namjestiti koju ovčicu, a kao mala često sam nastojala iza sakriti lampu da svijetli. Onda bih naslagala okolo božićne čestitke. Zapravo, nisam znala da sam oduvijek čeznula za tim da dugo slažem jaslice. U mojim se jaslicama uvijek nalaze i grad i ribnjak i seljaci i mostovi, a tu bi završila i pokoja figurica dječjih životinja iz safarija.

Slagati jaslice slika je života. Nekada si daleko, nekada si blizu, nekada si most, nekada si nezainteresirani stranac, a nekada si put od krušnih mrvica koji vodi do štale. Netko se zadovolji samo slaganjem figurica, poneki pak i uđu u štalicu pa se možda sakriju negdje pozadi, promatrajući cijeli prizor. Poneki u tom slaganju, približivši se radoznalo štalici, uoče smirenost i koncentriranost lica likova jaslica pa uđu vidjeti Onoga koga svi gledaju. Bez obzira koji bio motiv, dobro je ući u jaslice.

Jaslice mi govore da je ljubav bezuvjetna i besplatna. U gotovo svemu treba zadovoljiti neke uvjete. Dok sinu govorim: „Ako ne obučeš papuče, nema nagrade“, već ne volim to što govorim. Na ulazu u štalicu nije bilo nikakvih pravila ponašanja, upozorenja, prekriženih znakova niti uvjeta. Tko je naletio, mogao je ući.

Danas je teško živjeti bezuvjetne ljubavi. Uspavljivati djecu satima prilično je zamorno. Nakon početne nestrpljivosti pa strpljivosti potom ignoriranja do navale bijesa i vikanja, uvijek zaključim da je ispravno bezuvjetno ljubiti. I onog neposlušnog i onog kojeg uspavljuješ satima. U predasima, redajući molitve te umirujući savjest da stojimo dobro u vezi s time, kadri smo vjerovati da koliko dajemo, toliko i dobivamo. Jednom sam umjesto uobičajene molitve, zbog velikog umora otišla spavati i nikad se nisam osjećala voljenije.

Ljubav nije blizu onome što je od ovoga svijeta. U sebi nema primjese kalkuliranja ni računice. Ona je tiha i nenametljiva. Upravo je ljubav u srcu štalice. Kada bismo ušli, možda bismo se uplašili njene nenametljivosti, a ona je tolika da dopušta i da izađemo iz nje. Ona neće vikati za tobom ako odeš.

Betlehemska štalica ruši sve naše ograde i očekivanja. Mnogo je jednostavnije samo okititi bor. Ljudi vole slaviti i ne mijenjati se. Štalica je, ipak, za one hrabrije.