U ovo doba migracija, ratova, poplava, požara, pandemija, obilja, Gospodin je prolazio zemljom. U svojoj Crkvi našao je još šačicu vjernih koji su naviještali Kraljevstvo Božje, govorili i ozdravljali u njegovo ime. Borili su se da ostanu vjerni, mnogi su im se divili, mnogi su zbog njih uzvjerovali i Bog je bio zadovoljan.

Krenuo je dalje i prolazio posvuda. Vidio je da ima još mnogo izgubljenih, posvuda razasutih… Tražio je nekoga tko bi osmijehom druge zaliječio, riječju nekog utješio, nekome nešto iz srca dao, negdje sebi otkinuo. Tražio je dobre ljude. Pitao se ima li dobrote na zemlji.

Ja sam ponekad na svom putu srela neke od takvih dobrih ljudi.

Bilo je to na moru za vrijeme godišnjih odmora kada me je jedno jutro prilikom odlaska na plažu, automobil „ostavio“ na mjestu. Radilo se o većem kvaru, pa ga je odvela vučna služba. Ostala sam sama s djecom u malom mjestu iz kojeg se ne možeš “pomaknuti” bez automobila. Nazvali su me prijatelji i posudili su mi svoj automobil na mjesec dana.

U isto vrijeme imali smo radove na kući pa smo na nekoliko mjeseci završili “na cesti”. Počinjala je školska godina i već sam se trebala s obitelji negdje smjestiti. Prijatelji su mi tada ponudili svoj dom. Četrdeset dana sam živjela u njihovoj većoj sobi. Otvarala sam njihov hladnjak, prala odjeću u njihovoj perilici. Moja su se djeca igrala s njihovom, a ponekad i udarila nekoga od njih. Nakon toga mnogo sam razmišljala kako se danas rijetko mogu sresti takvi dobri ljudi.

Rijetko se danas može vidjeti susjede koji jedni drugima donose kolače, ostavljaju jabuke pred vratima, međusobno si pomažu graditi kuću, prenose namještaj te posuđuju jaja i mlijeko. Nije valjda toga bilo samo za rata, nije valjda…

Čovjek koji je za nas posegnuo u kantu za smeće

Rado se sjećam još jednog događaja kada sam doslovno mogla napipati ljudskost i čovječnost. U jednom sam kafiću djeci kupila sladoled. U žurbi sam izgubila bankovnu karticu. To sam shvatila tek kada sam se vratila kući. Nazvala sam kafić kako bih se raspitala jesu li je možda pronašli. Ljubazni gospodin je rekao kako, nažalost, nisu. Susprežući se od srama i bojazni kako će to primiti, usudila sam se upitati: „Možete li možda pogledati u kantu za smeće?!“  Pomislila sam da je mogla tamo završiti s bačenim omotom od sladoleda.

Čovjek je spremno prihvatio, ali u kanti je, nažalost, već bila postavljena nova vreća. S obje strane slušalice zavladala je šutnja. „Hoću li tog nepoznatog čovjeka zamoliti da zbog mene kopa po kontejneru i traži karticu koja možda uopće nije tamo?“, dvojila sam uz dozu nelagode. „Gospođo, nazvat ću vas ako pronađem karticu“, bio je njegov odgovor. Nakon nekoliko minuta zazvonio je mobitel i začula sam: „Pronašao sam karticu.“ Žurno sam uzela jednu čokoladicu i napisala na cedulju: „Hvala što ste za nas kopali po smeću. Dobrim vam se vratilo.“

Oruđe u borbi protiv grijeha

Je li danas postalo neprivlačno biti jednostavno dobar? Je li to nazadno i čudno? Otkinuti nešto od sebe, od svog vremena, od svog komfora? Čini mi se da je došlo vrijeme da se ta dobrota veže više uz one koji se po karakteru čine dobri i „meki“, a ne uz kršćansku ljubav koja se do krvi bori protiv svojih putenosti, škrtosti i sebičnosti. Svoju smo ljudskost toliko odvojili od duhovnosti. Dobrota kao da iščezava iz našeg vremena. Rado je se spominjemo u lijepim pričama, poput one o malom Hlapiću, “dobrom poput sunca”. Dobrota i kršćanska ljubav trebale bi biti naše oruđe u borbi protiv grijeha, baš kako Pavao piše Korinćanima: „… ne besciljno, ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam.“ (usp. 1 Kor 9)

Intervju s dobrim gospodinom Lukom

Jednom sam intervjuirala čovjeka čija je slika odjeknula uz natpis: „Darovao krv stotinu puta“. Nazvala sam ga jer sam htjela čuti zbog čega to radi, zašto je jednostavno dobar? Zove se Luka Buljan i živi u Bjelovaru. Znate, kod dobrih ljudi ima jedna “kvaka”: oni često nemaju puno toga reći jer ne opažaju da čine nešto veliko. Tako je i gospodin Luka kroz nekoliko riječi govorio kako je prvi put dao krv u vojsci 1981. godine, jer je “trebala za neku trudnicu nastradalu u prometnoj nesreći”. Od tada je, uz jedan kraći prekid, to uspio ponoviti čak stotinu puta, svake godine po tri do četiri puta.

Gospodin Luka daruje krv samo “kako bi pomogao” i nikada ne zna kome će pomoći, odnosno kome će njegova krv spasiti život. „To ne radim da steknem slavu. Nešto me tjera da idem, netko mi govori da idem i, ako mi to zdravlje dopušta, ne mogu preskočiti darivanje krvi.“ Do sada je darovao više od pedeset litara krvi. U svijetu, u kojem se krv prolijeva u ratovima, u pobačajima, u kojem ljudi sebično čuvaju svaki komadić sebe, bez interesa za druge, gospodin Luka disciplinirano, jednom u tri mjeseca, daruje svoju krv, daruje samoga sebe.

Žena koja mi je dala misliti

Nedavno sam stajala uz crkvu dok je u njoj trajala sveta misa. Pokraj mene je prošla jedna starija gospođa s vrećicom punom boca. Pričala je nešto sebi u bradu. Najprije sam pomislila kako vjerojatno ponavlja nešto nesuvislo. I dok mi se primicala, polako sam počela razabirati riječi:  „Skupljam bočice po smeću… Kakav je to Bog? Taj Bog ništa ne valja. Skupljam bočice po smeću… Neka me čuje taj Bog ako ga uopće ima.“ Nakon toga je otišla u smjeru tramvaja. Sveta misa još nije završila, a u meni je ostala duboka tuga i šok.

Gledala sam prema unutrašnjosti crkve. Razmišljala sam o sebi i većini drugih ljudi, pristojno odjevenih, s finim torbama i lijepim cipelama. Svi smo pobožno molili i klanjali se našem Bogu. Svjedočila sam sudaru bogatstva i siromaštva koji me potaknuo da se pitam kako živim. U grlu me stisnulo kada sam shvatila da je moje “bogoljublje” često veće od čovjekoljublja. Što sam mogla učiniti za tu gospođu? Ne radi se samo o novčanoj ili materijalnoj pomoći. Milosrđe počinje u srcu. U kojem trenutku i na kojem mjestu počinje moja sućut za drugoga? Bih li imala hrabrosti poput Petra reći “da srebra i zlata nemam, ali ću pokušati dati Krista” (usp. Dj 3,6)?

Hoću li u raj?

Kad god sam u životu doživjela čovjekoljublje i ljudskost, osjetila sam toplinu koja je najviše zagrijala moje srce. Bogoljublje bez čovjekoljublja, prazno je. „God is empty“, piše na zidu svlačionice jednog manjeg nogometnog kluba. Čini mi se kako sve više postajemo društvo robota. A gdje su roboti, nema srca, nema Boga. Što može zaključiti čovjek kojega nikada nije ugrijala dobrota? Dok mi zapitkujemo Boga “gdje je bio u nekim situacijama”, čini mi se da On odgovara kako nas je baš tada, u toj situaciji,  poslao da tom čovjeku donesemo dobrotu. A gdje smo mi bili?

U zadnje se vrijeme bojim hoću li u raj. Bojim se nekog dobro uređenog života, u kojem se bojim pogledati preko „ograde“. Kršćanska ljubav nije neka ideja. Kršćanska ljubav je opipljiva i stvarna, konkretna i jasna. Ona točno zna kako postupiti s bratom u potrebi.

Bojim se vjere bez ljubavi za čovjeka, bojim se zajednica bez ljudskosti. Od tada mi je silno stalo da mi djeca budu dobra. Ne uspješna, ni situirana. Samo dobra. Kako se to postiže? Moramo činiti djela dobrote, pričati im priče o dobrim i svetim ljudima, vrlo konkretne, opipljive, priče koje je lako pratiti. Moramo pasti na koljena za naša srca, za njihova malena srca!

Bogoljublje bez čovjekoljublja?

Što će nam sva vjera, ako nismo ljudi? Što će nam sve bogoljublje ako nemamo čovjekoljublja? Samo autentični ljudi mogu biti autentični kršćani. Što smo zreliji kršćani, bolji smo ljudi. Nemojmo biti ukočeni i pravocrtni kršćani pokraj živog, kreativnog i uvijek novog Boga.

Dobrota je jedno od Božjih obilježja. On je u svojoj biti lijep, istinit i dobar. Sama dobrota bez Njega čisti je altruizam. Dobrota s Isusom, zbog Njega i u Njemu, sila je i snaga koja mijenja svijet, spašava čovjeka, obraća ljude. Želimo biti dobri jer je On dobar. „Jer, premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Svima bijah sve da pošto poto neke spasim“ (usp. 1Kor 9,20). Takva dobrota postaje svetost na koju smo svi pozvani.