Ovih mi je dana u glavi slika psa i gospodara. Kažu da je dobar pas onaj koji stoji uz gospodarev bok. Bi li to netko možda smatrao lošim? Dobar je pas cijenjen, dok lutalice nikoga ne privlače. Kao dijete sa sela, dobro se sjećam slike pasa lutalica od kojih smo bježali: prljavi, zapušteni ili napuklih udova koji često tumaraju za hranom i nerijetko završe pod automobilom, osuđeni na propast.

Dok slikovito razmišljam o još jednoj slici, onoj pastira i ovaca, pitam se što i kamo može stado, nego opet gledati u pastira i slušati ga makar ga on kojim slučajem i ne vodio dobro? Ta okolo su vukovi i šume, mogli bi se izgubiti i umrijeti ako pobjegnu od svojeg pastira. Kad bi čak bio i grub i zloban i ovce potpuno izgubio, čija bi to bila krivica i odgovornost?

Slika pastira i stada još se toplije i blaže može usporediti s Majkom. Jedna majka nekad mora i koriti dijete pa i grublje povući djetetovu ruku ako njome krene prema npr. utičnici. Biti majka nešto je uistinu veliko i sveto, a upravo sam tako počela doživljavati i našu Crkvu – kao Majku.

Uistinu se bojim nas vjernika kad olako mislimo da smo u pravu i kada ne propitujemo svoje stavove i korake. Sjetimo se: „Kad stojiš, pazi da ne padneš“ (usp. 1 Kor 10,12). Uistinu, nas vjernike doživljavam i kao nejako stado kojem je potreban Pastir. I uistinu mislim da stado ne može biti iznad Pastira. I zato se Majci Crkvi, koju je postavio Krist, može bezuvjetno vjerovati. Čak i kad bi griješila i kad bi bila gruba i kad je ne bismo razumjeli, Ona ima autoritet dan odozgo i pogled da nas štiti. Katekizam Katoličke Crkve u glavi 888 kaže da biskupi i prezbiteri imaju prvenstvenu službu naviještanja te su autentični učitelji obodreni Kristovom vlašću i karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala.

U Svetom pismu i tradiciji – pologu vjere – naći ćemo ono što Crkva naučava. Crkveni oci i naučitelji svjedoci su te predaje i to je uobičajen način na koji Crkva prenosi nauk povjeren od  Isusa Krista. U Crkvi, nažalost, imamo vjernike koji kažu: „Tko je on (svećenik, biskup ili papa) da to kaže?“ Time sami sebe izravno i odmah stavljamo izvan Crkve. Ovo kao da ne treba pojašnjavati nevjernicima, već upravo onima koji se smatraju vjernicima.

Nedavno smo bili svjedoci različitih previranja pa čak i podjela u Crkvi u Hrvata i među vjernicima. Svjedoci smo i mnogih komentara, kao i mnogih šutnji. Nekima nedostaje više crkvenih očitovanja, a nekima ih je i previše. Neki su prebrzi na zaključcima i razlučivanju, dok mnogi šute. Ali, ako je Crkva u svojoj srži majka, ona nekad ne mora odmah sve reći, nekad možda neće ni iznaći pravi način, a nekad joj se čini mudrije samo šutjeti. Ovdje mi se čini da je potrebno progovoriti prvo o zreloj poslušnosti i razlučivanju kao stavu zdravog vjernika prema crkvenim pastirima.

Na to me potaknuo i sv. Pavao koji u svojom poslanicama govori: „A ti govori ono što priliči zdravom nauku: da stariji muškarci budu trezveni… zdravi u vjeri…“, kao i: „U nauku pokaži zdravu riječ“ (usp. Tit 2, 2-8). U dvije rečenice tri se puta spominje pridjev „zdravo“: „zdrav nauk“, „zdravi u vjeri“, „zdrava riječ“. Očito da postoje i nezdrav nauk, nezdrava vjera i nezdrava riječ.

Sv. Pavao nastavlja i kakav bi crkveni pastir trebao biti: „Jer nadstojnik kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran: ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, suzdržljiv, priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike“ (usp. Tit 1,7-9). Svejedno, kad god i ne bio takav, imamo tisućugodišnju tradiciju i povijest Crkve, posebno iz života svetaca. Mnogi su bili nevjerojatno nadahnuće obdržanju poslušnosti poglavarima, odgovaralo im to ili ne (usp. 2 Tim 4,2): primjerice, sv. Krispin iz Viterba svog je poglavara upitao: „Što je to moja volja?“, dok je Danica Širola iz Zagreba pisala ono što joj je njezin duhovnik zadao, a poslušna svojem ocu, radila do krajnjih iznemoglosti.

Poslušnost ne samo da u sebi ima nešto nebesko i da je ključ svakog blagoslova, već se od nje trese cijeli pakao. A jednom mi se u pamet urezala i jedna neobična poslušnost – ona Božjem poticaju. Jedno je dijete putovalo vlakom s ocem i kroz prozor ugledalo prekrasan ružin grm. Počelo je navaljivati ocu da siđu na toj postaji kako bi Gospi ubrali ruže. Otac to nikako nije htio niti je u tome vidio velik smisao. Na kraju je ipak pristao, udovoljivši djetetovoj želji. Nedugo potom vlak je, nažalost, završio u nesretnoj tragediji s mnogo preminulih, a otac i dijete tako su se spasili.

Naš, često ohol duh, nekada ne može lako dokučiti da „dobar pas stoji uz gospodarov bok“ i teško mu se dati voditi Pastirima kakvi god oni bili. Često nam oni koji slušaju i „daju se voditi“ sliče nekakvim potrčcima, robovima ili „psićima“ koji trče kako im se loptica baci. Dubinski stav poslušnosti oznaka je jakih i snažnih, mudrih i velikih koji zapravo jako dobro koriste svoju slobodu. Jer nikada nije stvar u drugima, već u nama. Koliki su treneri bili manje uspješni kao sportaši, ali su upravo kao treneri pomogli da stasaju najbolji igrači. Kad bi netko bio i prosječan trener, a imao igrače koji ga gorljivo slušaju, oni bi skupa mogli postići najizvrsnije rezultate. A u poslušnosti se također ne slijedi slijepo razum, već se mora dati prostor i vjeri. U slušanju nije važno da nam je sve ugodno što čujemo ili da smo bez sumnje što se toga tiče, no ako i u tim okolnostima slušamo, onda smo uistinu poslušni.

Jedan je svećenik upitao svoje vjernike je li njihova poslušnost mlitava, u kojoj se samo sluša, ali ne predano, već samo minimalistički ili vruća kao žar vatre koja, dok gori, imaš osjećaj da će i samu peć rastaliti? I dok Pastiri imaju najveću odgovornost, i mi trebamo preuzimati svoj dio – biti vjerni sinovi. Poslušnost nije jedan dio naše osobe, ona nas traži cijele. Pitati nam se: Što bi Gospodinu bilo milije: da se svim srcem oslonimo na nauk i poslušamo kako nam je prema pokladu vjere rečeno pa čak i kad bi bilo krivo ili ako idemo ispred i vjerujemo radije sebi ili ljudima? Čvrsto vjerujem da bi nas kod prvog izbora Gospodin blagonaklono pogledao, a kod drugog ne. Bojim se da bismo kao stado bili prepušteni vukovima ili, ne daj Bože, završili tragičnom sudbinom pasa lutalica. O kad bismo se, uistinu, do srži zaljubili u katoličku vjeru i vidjeli da ona počiva baš na poslušnosti kojom je i Isus Krist bio „poslušan do smrti“ (usp. Fil 2,8), a ne na samovolji kojom je i izrečen prvi „non serviam“ („neću služiti“)!

Naš je poklad i temelj Crkve položen i završen i ne može se mijenjati. I dokle god ne znamo izričit crkveni stav o nekom pitanju, jedini put je poslušnost pa makar se „sakrili“ i molili da neko pitanje bolje razumijemo ili da se crkveni poglavari (bolje) izjasne. Ako se Crkva o nečemu izjasni, jesmo li molili da to bolje razumijemo i shvatimo? Do tada imamo poklad vjere s istinama koje se ne moraju „natezati“ ili „navlačiti“ i koji je takav da, kad bismo ga stali otkrivati, zaljubili bismo se u njega. Ako se nemamo volje time baviti ili nam je dosadno i suhoparno, bez mnogo šara i efekata, za to smo odgovorni samo mi.

Kad su jednog svećenika upitali smiju li se budući supružnici dodirivati prije braka, odgovorio je: „Pogrešno postavljeno pitanje.“ Prvo je iznio nauk teologije tijela, nakon čega takvo pitanje uopće nije bilo potrebno. Ili kad je žena, koja je već rodila četvero djece, pitala svećenika što da čini jer nije mogla slobodno ući u bračni čin iz straha od nove trudnoće, on joj je tako dobro objasnio nauk o braku, bračnoj čistoći i žrtvi da je njezino pitanje postalo suvišno. U postavljanju pitanja, često pogrešno postavljamo pitanja jer idemo „odozgo“. Trebamo promijeniti perspektivu i krenuti od Svetog pisma i Katekizma, od poklada vjere i Pastira pa će neke stvari postati jasnije.

Nedavno sam čula nešto što mi se jako svidjelo, a to je s tim povezana tema razlučivanja. Nekad se mora pustiti da raste kukolj i zlo da se ne bi iščupala i pšenica te da u nekim domenama ne smijemo sami od sebe „čupati“ ništa. Isus je kao vrtlar koji hoda i reže grane koje ne donose plod, ali reže i one koje donose plod da ga donesu još više (usp. Iv 15,2). Baš tu leži nezrelost koja je često prisutna kad nema zrele vjere; ta imamo dobru i duboku tradiciju, ali još uvijek nemamo zdravog i zrelog vjerničkog razlučivanja kako bismo znali od čega se treba odvojiti te jesmo li pozvani i imamo li autoritet nešto „rezati“, kako ne bismo, želeći iskorijeniti zlo, ugrozili pri tome i ono dobro.

I za kraj, kad god se odlučujemo za nešto u čemu ne slušamo Učiteljstvo, lako možemo skrenuti. Glavni je plod poslušnosti zajedništvo nas kao Crkve, i što smo poslušniji, to smo više dio zajednice. U ovom trenutku, promatrajmo Crkvu kao Majku. I dok šuti i traga i razlučuje, vjerujmo joj, a kad bude trebala progovoriti, vjerno je čekamo, no ne činimo ni koraka lijevo ili desno od nje, vjerno stojeći „uz Gospodarev bok“. To je najsigurniji put da rastemo u zdravu i zrelu vjerničkom odgovoru i razlučivanju.