Zanimljiv susret nakon uskrsnuća
Zanimljivi su mi susreti Isusa sa ženama nakon uskrsnuća. Katkad bih željela da su ti dijelovi evanđelja dulje napisani, bolje opisani, da mogu i sama nekako upustiti se u tu scenu. Ali evanđelja su vrlo jasna. Isus se nije dugo zadržavao sa ženama. Svaki put kada bi koju sreo, On bi ih utješio riječima: Ne bojte se! a potom bi im dao zadatak. Poslanje!
Ženska psihologija je kompliciranija od muške. Mi ženski rod imamo potrebu puno više pričati, da nam se više posveti vremena, da nas drugi razumiju, da nam se da povratna informacija, da nas se tješi ne trenutcima, nego satima. A Isus je jako dobro znao žensku psihologiju, jer je pronicao srca, vidio je što je u čovjeku. Ali isto tako, On u svojoj ljudskoj naravi nije se zarobljavao potrebama drugih, pa ni žena, On ih je smireno i u ljubavi utješio te pozvao na dublju istinu – poslanje. Poslanje koje je i On imao, a koje je lišivši se sebičnosti i želje za osobnim ostvarenjem, slijedio bez pridržaja. I na to poziva i danas svoje učenice, svoje učenike. Jer Isus zna da kad žena počne plakati, ona će prvo plakati s razlogom, potom zato što je doživjela ljubav, a potom će nastaviti plakati da bude još malo u milosti i tješenju. :) No, Isus isto tako zna da kad se osoba počne vrtjeti oko svojih potreba, potrebama nema kraja. Na to bi naš pjesnik Petar Preradović rekao: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg` sto mu želja klije.“ I to je istina. Kao što moja baka zna reći: „Ako krenem kod doktora, ne ću prestati. Bolje je meni dok ja trpim. Imam više vremena za bitnije stvari.“ I to je isto istina. A u tim riječima i moje bake, što drugo nego otkriti milost sebedarja, vrtnje oko drugih, ali ne da bismo se zarobili potrebama i prohtjevima drugih, nego da bismo svoj život stavili u službu drugome, slijedeći primjer Isusa koji nas poziva da se natopimo Njegovom prisutnošću, ali da Ga pronosimo i donosimo drugima, jer drugi su potrebni istine, ljubavi, prihvaćanja i utjehe.
[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih tekstova – klikni like[/facebook]
Jučer sam pričala s jednom divnom ženom koja puno toga razumije po pitanju Crkve, ali da joj nikako nije jasno kako jedna redovnica može živjeti bez muža, bez djece. Ona razumije plodnost redovništva kroz žrtvu, prikazivanje, molitvu za druge, ali ne razumije nutrinu takve osobe. Ono što mi je prvo došlo na pamet bilo je sljedeće; kad je Isus rekao da onaj tko ostavi sve i pođe za njim da će dobiti stostruko, onda je upravo mislio na osobe posvećenog života. Kako?! Pa, kad je tvoj život (i po premještajima), jednostavno isprepleten tolikima koje ti Bog šalje, ne možeš ne biti plodan Duhom kad vidiš potrebe drugih i da im ti možeš dati ono što je tebi dano – vjera, nada, ljubav, prisutnost Božju, a to sve daješ kroz osmijeh, lijepu riječ, utjehu, pomoć… ma tisuću načina za plodno življenje u Duhu Svetome, a samo jedan način življenja besplodnosti – zatvorenost (sebičnost, samodostatnost, vrtnja oko sebe).
I tu ponovno dolazimo do Isusova susreta sa ženama. Isus pušta da se spuštamo do Njegovih nogu, cjelivamo Njegove rane, pušta da plačemo za Njim, pušta da se na trenutak nasladimo Njegovom prisutnošću, ali onda traži da to što si primio daješ drugima, da šalješ i odašilješ radost, nadu, svjetlost, poput Wi-fija. Da svatko tko je u tvojoj blizini dobije signal i obavijest da je u blizini osoba prožeta Bogom. To vam svima od srca želim ovoga Uskrsa. Mir vam i Božji blagoslov!
s. Marija Pia Tadijanov
Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.
