Vuci

Glede Isusovih izjava u današnjem Evanđelja možda bismo danas mogli imati određene zadrške. Govoreći, naime, o pastiru koji daje život za ovce, te o vukovima koji grabe i razgone, Gospodin se služi slikom svoga vremena, za naše poimanje neuobičajenom. Ma koliko neuobičajena, ipak razumljiva, te problem nije u njezinoj nejasnoći. S druge pak strane dužni smo se upitati koliko je Gospodin pogodio bit stvari. Ozbiljno je pitanje smije li se život suvremenog čovjeka opisivati ovako dramatičnim terminima iz kojih proizlazi da oko nas vrebaju vukovi, a među nama plaćenici koji ne vode računa o stadu, nego o svom interesu. Danas se stječe optimistički dojam kako je suvremeni čovjek tako miroljubiv i dobrodušan, tako uljudan i dobroćudan, da je gotovo uvredljivo pomišljati i upozoravati ga ne ‘vukove’ koji grabe i kolju nezaštićene ovce.

Ma koliko nam Gospodinove riječi djelovalo preteško, držim ipak da je iz društvenog života razvidno kako Gospodin ipak nije pretjerao kad je rabio takav rječnik. Bilo da pođemo razmišljati o stvarima vjere i ljudskih vrijednosti, a bilo da krenemo propitivati konkretno društveno-političko stanje naroda posljednjih desetljeća, došli bismo do istog zaključka. Ništa drukčije ne bismo zaključili niti kad bismo razmišljali o obiteljskim ili nacionalnim vrijednostima, kao i onda kad bismo propitali osobne izbore. Ne bi nam trebalo mnogo pa da vidimo kako se u bitnim stvarima toliko razilazimo. Onaj tko je u društvu jači, pokušava svojom moću nametnuti ideološka uvjerenja kao jedino mjerilo društvenih vrijednosti, ne pitajući se za duhovne posljedice. Dok se društvo zaklinje u humane vrijednosti, u isto vrijeme čini sve da ih dovede u pitanje i dokine, pustošeći tako ozračje ljudskog života.

Osim toga, stanje je identično bilo da se radi o zemaljskim i tjelesnim vrijednostima, kao i kad su po srijedi ona duhovna, nebeska dobra. Tako, ne želeći ulaziti dublje u problem zemaljskih dobara i nacionalnog bogatstva, može se bez velikog propitivanja otkriti kako vuci grabežljivi, zahvaljujući domaćim plaćenicima, beskrupulozno grabe što stignu. Nadalje, ti isti grabežljivi vuci, kojima je prioritet zemaljski interes, djeluju i na jednoj drugoj razini, a to je razina vječnih duhovnih dobara i neprolaznih vrijednosti. Vuci grabežljivi koji žele manipulirati i upravljati ljudskim životima, najprije čovjeku ispiju dušu, jer je tada laka žrtva. Jasno je stoga zašto se u društvu najprije ruše duhovne i ćudoredne vrijednosti. Kako nekad, tako i danas, ponavlja se isti scenarij. Ne treba dvojiti oko toga da postoji sprega vukova grabežljivih, koji su nakupili prilično grabeža da ga mogu investirati u vrlo prljave projekte, privlačeći sebi potreban broj plaćenika koji su u ime interesa spremni izvršiti svako naređenje i poslušno skočiti na mig svojih gospodara. Ni plaćenik ni grabežljivac nemaju iskustvo vječnih vrjednota, kao ni one neotuđive i neupitne vrijednosti ljudskoga života, koji je vrijedan i svet upravo zato što je vječan. Njima vrijednost života postaje instrumentalna, premda se na izvana zaklinju u njegovu uzvišenost i veličinu, u ime koje ‘djeluju’, a u stvari pod krinkom izgradnje ljudske veličine, čovjeka odvajaju od Boga, ljudskog izvora i principa.

A kad je čovjek bez duhovnih vrijednosti, onda je obezglavljen kao ovca bez pastira. U trenutku kad suvremeni svijet proglasi ‘dogmu’ o relativnosti svega, pa onda i vječnih vrijednosti, čovjeka je time razoružan i sveden na razinu životinje. Tim činom se izrabljivači i porobljivači ljudskih duša domognu čovjeka, uvjeravajući ga da sam ne vrijedi više od zemaljske vrijednosti. Tako porobljivači duša kradu ljudima vječnost iz ruke, kad ih uspijevaju uvjeriti da njihov život nije usmjeren vječnosti, nego propadljivoj zemnosti.

Na žalost njima idu u prilog i zli pastiri Crkve, koji su zli jer su zanemarili svoj božanski poziv i poslanje, a dali se u služanjski odnos prema zemaljskim dobrima i gospodarima istih dobara. Ti isti pastira na žalost nisu svjesni scenarija borbe za duše koja se vodi oko nas, kad se daju uljuljati u zemaljske blagodati, kad se znaju uvući u blato grijeha, te postati sluge zlih gospodara i zlih sila.

Zato nije bespredmetan Gospodinov govor o ovoj temi. Pogotovo što nas nije ostavio u neznanju ili u beznađu, nego nam je ponudio moćnu zaštitu svojom uskrsnom snagom. On je Pastir Dobri koji je položio život za svoje ovce, kako bi ih zaštitio od grabežljivih vukova, to jest od ideologija ovog mračnog i površnog svijeta. Samo on koji posjeduje neumrli život, može i nas obdariti tim istim darom i zaštiti nas od napada vukova. Samo on koji poznaje svoje ovce i koji im daje im pravu spoznaju, može biti istinski pastir ovaca koje žude za spasenjem i životom vječnim. Na nama je s dužnim poštovanjem poslušati što govori, te sa svom ozbiljnošću prihvatiti i primijeniti na život, jer on je bio pastir koji nije izmišljao nove religiozne teorije, nego je položio život za svoje ovce i nazad ga uzeo da bi uskrsnućem pokazao pravu pastirsku snagu. Budimo svjesni važnosti riječi i djela Uskrsloga, jer primajući njegovu snagu, bit ćemo zaštićeni od okrutnih vukova, osornih plaćenika i loših pastira. Nikakvo podmetanje ovoga svijeta, koji poput vuka pokušava otrgnuti ljude od božanskog tkiva, ne može umanjiti činjenicu da je Krist Gospodin jedini pravi pastir ljudskoga roda. Slušajmo stoga njegov glas, živimo od života koji je on dao za nas, pa ćemo, po darovanoj spoznaji, biti zaštićeni od vukova i plaćenika, te ćemo i sami smoći snage polagati svoj život kako bismo sve ljude priveli u Božji ovčinjak.

dr. don Ivan Bodrožić