Radilo se o ženama koje su za Učiteljem išle iz Galileje sve do muke na Kalvariji, te su u svojoj bogoljubnoj odanosti došle pomazati njegovo tijelo. Zato su veoma rana, prvoga dana u tjednu, nakon što su se opskrbile miomirisnim pomastima išle prema grobu s namjerom da iskažu dužnu počast koju nisu mogle iskazati dva dana prije zbog nedostatka vremena.

Dolazeći na grob zdvajale su o koječemu, a jedan od njima nepremostivih problema bio je i onaj praktične naravni koji je nadilazio njihove snage: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Ovo je dvojba koju bismo i sami trebali prereći i prenijeti u vlastiti život. Ni nama nije suvišno stoga upitati se: Tko će nam pomoći da otkotrljamo kamen s groba naše umrtvljenosti? Tko će nam pomoći da se dignemo iz obamrlosti vjerničkoga življenja? Tko će učiniti da se oslobodimo tromosti našega bića koje tako sporo ide putem Božjim? Tko će nam pomoći da razbudimo vlastitu zaspalu narav koja spava nesvjesna da je Bog za nju umro na križu, te je tako neosjetljiva na podražaje Božje? Tko će nam pomoći da najprije razumijemo čime smo sve opteretili vlastiti život, kojim sve bremenima i grobnim pločama? A tko nam potom može pomoći da otklonimo sva bremena koja sebi natovarismo?

I dok nam se njihova zdvajanja i dvojbe koje su imale mogu činiti vrlo opravdanima, pa i utemeljenima, te ih lako prenosimo i u vlastiti život, dotle se njihova druga reakcija čini vrlo neobičnom. Naime, kad im je anđeo u grobu navijestio da je Isus Nazarećanin uskrsnuo, te da pođu to saopćiti njegovim učenicima, bile su zbunjene i preplašene, kako svjedoči sveti Marko: One iziđu i udare bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Kako postaje očito, žene koje su imale više odvažnosti pod križem na Kalvariji nego u Gospodinovu praznom grobu. Bile su hrabrije i prisebnije suočiti se s njegovom smrću, nego s uskrsnućem.

Ali kad se bolje nad svime zamislimo i o tome razmislimo, vidimo da njihov strah, bijeg i šutnja nisu tako neobični. Zar nije istina da svi mi ljudi bježimo ne samo od smrti, nego još više od uskrsnuća Kristova? Zar nije razvidno da se i mi danas bojimo uskrsnuća Gospodinova? Zar nije činjenica da se i sami bojimo uskrsnuti i živjeti uskrsnom snagom? Zar se ne bojimo uskrsne milosti koja preobražava? Nije li naš stari jednolični život svjedočanstvo da se bojimo s Kristom krenuti u novi život? Nije li istina da mi vjernici premalo živimo kao ljudi uskrsnuća, zatvoreni u svoje grobove, u svoje male privatne interese, u svoju uskogrudnu ljudskost? Zar nije istina da se radije držimo krutog životnog realizma, nego da živimo sukladno nadi uskrsnuća? Zar nismo potom u strahu i od nas samih i od onih oko nas? Zar nije istina da nas straši pogled u budućnost, jer ga držimo isključivo pogledom u tamu groba i u konačnost našeg cilja?

No ove noći Gospodar života je pokazao da se nije dao zatvoriti u ljudske okvire. Nije dopustio da mu tijelo trune u tami groba, nego je božanskom snagom slavno ustao iz groba. Ovo je njegova noć, noć pobjede koja rastjeruje i naše strahove i nedoumice o životu, naše dvojbe i zabrinutosti. Ovo je noć sile Božje koja se čistom ljubavlju oprla nasilju zla, te je raskinula lance smrti i nas oslobodila od okova grijeha. Ovo je noć pobjede Krista raspetoga i pokopanoga koja nam vraća život i daje nadu. Ovo je stoga noć za radost, a ne za strahovanje, noć za odvažnost i pouzdanje.

Odagnajmo stoga večeras strah od uskrsnuća! Odvažno pogledajmo u grob Kristov i otkrijmo istinu uskrsnuća koja je za nas i naše spasenje! Ne bojmo se uskrsnuti u Kristovom grobu i živjeti uskrsnim životom! Iskoristimo Uskrs kao novu prigodu koju nam Bog dade da obnovimo život iznutra natapajući ga mirisom uskrsnuća. Ne bojmo se ovaj novi i nevjerojatni događaj ugraditi u svoje vjerničko iskustvo, kako bi nam postao zaglavni kamen budućnosti, ako ne želimo zaglaviti pod kamenom pločom vlastitog groba. Ne bojmo se i prepustimo se Bogu, jer ako ovaj događaj nadilazi naše snage, ne nadilazi snagu njegovu! Ne plašimo se, nego povjerujmo u uskrsnuće Isusa Nazarećanina, jer je po njemu i naš život uskrsnuo, te se smatrajmo, i tako živimo, mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu, uskrslom Gospodinu našemu!

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.