Iv 5, 17-30

Isus se brani od napada svojih sunarodnjaka. Napadnut je zbog dvije stvari. Krši subotu i Boga naziva svojim Ocem. Time se izjednačuje s Bogom. Židovi su izvrsno razumjeli Isusa. Nije riječ o nesporazumu. Isus stoga nema zadatak pojasniti nešto nejasno ili ukloniti neki nesporazum. Pred njim je daleko teži zadatak: kako pomoći vjernim Židovima da u onome što vjeruju prepoznaju njega, Mesiju? Kako im pomoći da u onome što vide kada gledaju u njega prepoznaju Očevo djelovanje?

Što je to što Otac radi? Što je to što Otac ne prestaje raditi ni subotom? Što je to po čemu su Otac i Sin jedno, a što nadilazi subotu?

Život. To je odgovor. U njemu se krije i odnos Oca i Sina i razumijevanje Božjeg djelovanja. Život nije isto što i biti živ. Živa bića su živa i imaju neka zajednička obilježja koja ih, uza sve raznolikosti života, čine živima. No, živa bića nisu Život. Ona su dobila život. Ni jedno živo biće nema život u sebi. Svako ima život od drugoga. Život se dobije i život se prenosi. Samo Otac ima život u sebi. Nije ga dobio ni od koga drugoga. Svi imaju život od Oca, ali Otac ga nema ni od koga.

Ovo je najelementarnije obilježje života. Živa bića su živa, ali nemaju Život. Iskonski život u sebi ima samo Otac. Otac i Sin. Jer Otac ljubi Sina. Otac koji ima život u sebi dao je i Sinu da ima život u sebi. To se izravno tiče svih živih bića. Živa bića dobiju život, žive i izgube život. Završe u grobovima. Sin ima moć svojim glasom pozvati natrag u život. Kao što je Otac iz ništavila pozvao bića koja nisu bila da budu tako i Sin ima moć iz ništavila smrti pozvati ponovo u život. Poziv Sina jednima će biti uskrsnuće života, a drugima uskrsnuće osude. Uskrsnuće života pripada onima koji su činili dobro, a uskrsnuće osude onima koji su radili zlo. Nije svejedno što je tko činio. Smrt ne rješava sve dugove. Smrt nema zadnju riječ. Odlaskom u smrt ne završava ljudska priča. Nemoć koja je prethodila životu naliči nemoći koja se javlja smrću. Prvu nemoć Otac je svojom odlukom za život pretvorio u moć života. Drugu nemoć Sin će svojim glasom pretvoriti u uskrslu moć. Tada dolazi sud. Vaga dobrih i zlih djela. Sud je Otac prepustio Sinu.

Židovi slušaju Isusa. Razumiju što govori i ne mogu doći k sebi od bijesa. Njegove pretenzije da sebe poistovjećuje s Ocem dovoljan su razlog da ga se ubije.

Danas u svijetu gotovo nitko ne bjesni na Isusove riječi da je on jedno s Ocem. Njegove riječi odzvanjaju u mnogim crkvama i mnogim srcima, ali najčešći odgovor je ravnodušnost. Ili nam je teško razumljivo ovo što kaže ili nam ne rješava naše trenutačne brige pa ih ni ne slušamo ili nam sud više ništa ne znači. Nekima sud ne znači ništa stoga što misle da suda ni nema, jer, po njima, nakon ovoga života nema nekog drugoga, a nekima stoga što su uvjereni da je Bog toliko dobar da će on sam dokinuti svoj sud kako bi svoju djecu poštedio težine istine.

Ipak, uvijek se nađe onih koji vjeruju da Otac djeluje u Sinu, da je Sinu predao sud, da će Sin pozvati sve iz grobova i da će se pokazati čije uskrsnuće je na život a čije na osudu.

Tko bi dublje htio probiti složena pitanja života i smrti, dobra i zla, suda i uskrsnuća može uvijek odvojiti vrijeme za Riječ i post. Post je neobično iskustvo. Pripremi nas za svježi dodir sa životom. Naše osjetilo okusa, primjerice, nikada nije tako osjetljivo kao kada, nakon posta, kušamo hranu, piće i kroz njih ljudsku dobrotu. Usput, u osjetilu okusa se krije i odgovor na pitanje zašto velikim svečanostima u židovstvu i kršćanstvu uvijek prethodi vrijeme posta.