Bob Dylan – “Shadow Kingdom” (Columbia / Menart, 2023.)

Toliko je toga već napisano i rečeno o djelu i liku Boba Dylana, sasvim sigurno najvećeg i najutjecajnijeg kantautora 20. stoljeća, da se svaki novi naručeni redak s tom temom i s tim “protagonistom” čini kao vrlo nezahvalna, možda i bespotrebna zadaća. Pa ipak taj dojam ne može biti dalje od istine: uzmemo li u obzir sve bogatstvo koje ovaj zaista jedinstven rukopis svakim novim ili starim stihom i notom otkriva, ispada, zapravo, da nas iza svakog ugla, iza svakog zavoja na dugoj, misiji nalik ruti izvanvremenskom američkom pustopoljinom, Dylan zaskače nekom novom pričom, tezom, gledištem, čak i dimenzijom svoga poslanja.

Pokušavajući proteklih godina sabrati razloge zašto je Dylan to što nepobitno jest – najznačajniji, najkompleksniji, najkompletniji i najcitiraniji kantautor svoga već prilično dugog doba – stalno sam se vraćao na njegov odnos prema tradiciji. Na način kako on iz nje crpi i istodobno je nadograđuje, kako posuđuje njezina lica i oblikuje nove narative, kako se klaunovski zaigrano šeće kroz američke identitete i mitove, kontinuirano se klateći na delikatnoj putanji između imitacije i invencije. Kako naizgled jednostavnim, posve prirodnim, nepodnošljivo lakim manirama, u realnom vremenu, i sam postaje tradicija. I on osobno je to, opet posuđujući iz tradicije (stih Walta Whitmana), na nedavnom, maestralnom studijskom albumu “Rough and Rowdy Ways” sabrao u jednoj rečenici: “ja sadržavam mnoštva”. I to nije ni poza ni stvaralačko-izvođačka oholost. Ne, to je čak suprotnost pozerstvu i umišljenosti…

Jer Bob Dylan to dokazuje svakim novim albumom, novom pjesmom, novim postajom na putu započetom na samom početku šezdesetih godina prošloga stoljeća preseljenjem iz rodne Minnesote u New York, slijedeći duhove koji su oblikovali glazbu i kulturu koju je prepoznao kao svoje polje djelovanja i baštinu s kojom može povezati vlastite kreativne porive, ali osluškujući i duboko osobni, vlastitom čežnjom hranjen duh. No, nije samo ta sveprožimajuća međuovisnost individualnog duha i duhovnog kolektiv(itet)a, sadašnjeg i svevremenskog, ono što Dylanovu glazbu čini trajno fascinantnom i autentičnom, gotovo neuhvatljivom u svom dosegu. Naime, i sam njegov odnos prema pjesmi kao nikad posve dovršenom djelu, ta njegova potraga za uvijek novim kontekstom i ugođajem, bojom i tonom, kreativni proces koji nikada ne završava već se stalno usavršava čak na razini jedne jedine pjesme, ono je što Dylanovu poetiku čini i “vječno mladom” i stalno otvorenom za nova iščitavanja i raslojavanja…

A to smo u predivnim primjerima mogli čuti i osjetiti na izdanjima iz sada već sedamnaestosveščanog serijala “The Bootleg Series”, gdje su mnogi dokazani, zimzeleni klasici predstavljeni u drukčijim verzijama, ponegdje i jedva prepoznatljivi. Baš kao što to već godinama čini na svojoj “beskrajnoj turneji”, na koncertima, gdje uporno traži nove živote svojim već toliko predivnim i savršenim pjesmama da je samo njemu jasno zašto te potrage nikako da završe. Tako se i prije dvije godine, u jeku pandemijskih restrikcija, tražeći nakon objave albuma “Rough and Rowdy Ways” način da održi korak sa svojom publikom, odlučio na tada popularno snimanje nastupa i prikazivanje na streaming-platformama, pri čemu je, ostavši dosljedan u svojoj osobenosti, odabrao set starijih pjesama koje je reinterpretirao (iznova izmislio) u formi stilski ambicioznog, srednjemetražnog koncertnog filma. S minimalnom pompom, “Shadow Kingdom: The Early Songs Of Bob Dylan” se pojavio na samom zalazu tog pandemijskog trenda, odigran po nešto drukčijim pravilima (nastup zapravo nije bio sviran uživo, već je sve glumljeno, više po mjeri kakvog art-filma), predstavivši Dylana kao vječnog, upornog reinterpreta vlastite pjesmarice, ali čak više od toga, kao vrhunskog izvođača i neprikosnovenog znalca, neumornog lovca na pravu, najpogodniju notu i boju, neugasivom čežnjom gonjena tradicionalista koji je toj istoj tradiciji kontinuirano širio polja i vidike.

Album “Shadow Kingdom” sada nam tako dolazi kao idealan nastavak briljantnog “Rough and Rowdy Ways”. Snimke nalijepljene na dvije godine star film, snimljene u losanđeleskom studiju Village Recorder, donose nam, naime, Dylana u svom tipičnom ovomilenijskom izdanju, dakle, kao razigranog, u svevremenost sjevernoameričke tradicije uronjenog glazbenika koji u starim recepturama, od bluesa do tex-mexa, od countryja do folka i uzduž svih njihovih pritoka, traži i nalazi uvijek svježe sastojke za kajdanku ionako neodvojivu od “mnoštava” s kojima joj se potpisnik poistovjetio. I baš zato, iako, osim zaključnog instrumentala “Sierra’s Theme”, ne sadrži nijednu novu skladbu, službeno četrdeseti Dylanov album na maestralno jednostavan način, kroz svoje note (pa i verse) još jednom potkrjepljuje tezu o monumentalnosti i značaju, pa i trajno intrigantnoj interteksualnosti njegove poetike.

Oslobodivši pjesme izvučene iz ranijih faza stvaralaštva perkusija i bubnjeva, pridodavši im zato više harmonika i općenito bluzerskog i pogotovo tex-mex štiha, Dylan se po tko zna koji put oslobodio zasluženih etiketa i lovorika, usput pokazujući i dokazujući trajnu nedovršenost bilo koje pjesme uopće vrijedne novih izvođenja. Zato “Shadow Kingdom” ni na trenutak ne zvuči kao kompilacija, kao nekakav dokument nekih prošlih vremena (makar im pjesme svojim datumima pripadale) ili rekapitulacija bilo kakve etape stvaralaštva. Ne: vjerujte mi, u pitanju je punokrvni novi album koji savršeno predstavlja present tense svoga autora, koliko i naslonjenost na recentne mu zbirke koje kao da su ukazivale upravo na ovakav nastavak stvaralaštva. Sve to, ali i album koji predstavlja Dylana, već zašlog u deveto desetljeće života, kao izuzetno rasploženog izvođača u sjajnoj formi. Jer, njegov glas na “Shadow Kingdom” zvuči nevjerojatno svježe i raspoloženo, opušteno i ugođeno, još jednom dokazujući koliko je sve vrijeme bio, koliko god cijenjen kao autor, toliko vrlo podcijenjen kao pjevač. Ali da ni to ne bude sve, album je ovo koji funkcionira kao ljubavno pismo američkoj glazbi, kao mala, intimna proslava slobode koju nudi baština kad joj se pristupa otvorena srca i duha.

Otvorivši zbirku s gotovo nestašno lijepom izvedbom “When I Paint My Masterpiece”, pjesme koju su proslavili drugi (jer je nikad nije uvrstio ni na jedan svoj album), poput nezaboravnih The Band na albumu “The Cahoots”, Dylan nije tek odlučio ispravljati neke ranije odluke, već se prije svega dotaknuti vlastite stvaralačke filozofije. Tako će stihovi poput “Jednoga će dana sve biti predivno, kad dovršim svoje remek-djelo” u svojoj novoj, tko zna kojoj po redu verziji zazvučati poput nikad dovršene čežnje, težnje kojoj nema završetka jer se upravo u toj trajnoj nedovršenosti sama čežnja i iz nje porođen kreativni poriv realiziraju u svojoj punini. A pjesme koje slijede sve to na najljepši način potvrđuju, oduševljavajući svojom ljepotom i slobodom glazben(ičk)og izražavanja. Pritom u formi pjesme, primjer po primjer, elaborirajući međuovisnost ljepote i slobode u samom procesu stvaranja, a potom i izvođenja, muziciranja kao zvonke radosti.

Kako drukčije čitati nježnost izvedbe “Queen Jane Approximatelly” s remek-djela “Highway 61 Revisited”, koja u svom novom ruhu zvuči starije od originala, ali tako da je tek sada lansirana direktno u vječnost? A što reći za reinvenciju “Tombstone Blues” s istog legendarnog, vjerojatno i Dylanovog najboljeg albuma, koja je onaj kotrljajući, pomahnitali zvuk sa sredine šezdesetih ovdje zamijenila minimalističnom bluzerštinom posve prilagođenu zbirkama poput “Time Out of Mind” ili “Love and Theft”? A tek za “What Was It You Wanted”, oslobođenu producentskih finesa Daniela Lanoisa koje su od albuma “Oh Mercy” s kraja osamdesetih načinile neprikosnoven kolaž, ovdje svedenu na golo Veličanstvo Pjesmu, staru možda trideset, a možda i deset ili sto godina… Vrijeme je ionako nebitno kad je riječ o glazbi koja živi u svevremenosti, istodobno joj i stalno težući…

Vječno mlada glazba, rekli bismo, pa u tom ozračju i “Forever Young”, pjevana sada ustima osamdesetogodišnjaka, zvuči tako snažno i beskrajno lijepo, elegično koliko i himnično, okrenuto slobodi kakva je vidljiva samo na nebu. A takav je zapravo cijeli “Shadow Kingdom”, čije sjene iz naslova ne djeluju kao nešto prijeteće ili mračno, već više poput duhova koji ne prestaju opsjedati verse i note neuhvatljive definicijama i gotovim tumačenjima. Možda baš u tome i leži “tajna” dugovječne vitalnosti glazbenika koji je gromoglasno govorio i onda kad je šutio ili kad je prolazio kroz kreativne krize, čija se riječ i misao uvijek vagala i tražila, a kojeg se, jednom kad se napokon uspio otresti tih nametnutih mu mesijanskih atributa, slušalo kao svojevrsnu hodajuću enciklopediju stoljeće duge glazbene tradicije – Bob Dylan uvijek je naprosto nudio pjesme – samo pjesme – i one su njegova i ostavština i kutija neuništivih igračaka. Pjesme koje nisu oblikovane samo nevjerojatnim talentom i tako utisnute u antologije, već su i svom potpisniku stalan izazov i nadahnuće, kvasac koji omogućuje beskrajnu (kako je nazvao svoju turneju započetu prije više desetljeća) reinvenciju koja nije samoj sebi svrha. Reinvenciju koja je praktična definicija same ljepote, snage i potencijala glazbe. Gledan i slušan u tom kontekstu, “Shadow Kingdom” je eklakantan primjer svega navedenog, a time i vrlo osob(e)no remek-djelo.