Baby Lasagna – “DMNS & MOSQUITOES” (Universal Music, 2025.)

Praktički jednom pjesmom postavši fenomen, umaški glazbenik Marko Purišić pod svojim je scenskim imenom Baby Lasagna već punu godinu dana svojevrsna stalna glavna vijest iz domaće popkulturne kužine. Jer ne samo što koreografiju megahita “Rim Tim Tagi Dim” znaju odraditi vjerojatno svi uzrasti vlasnika hrvatske osobne iskaznice, već je skromni dečko s glazbenim korijenima u metalu i alternativnoj glazbi osvojio i srca diljem Europe, postavši, ako ćemo brojiti samo glasove publike, prvo ime prošlogodišnjeg Eurosonga. A da sve skupa bude još “čudnije” ili bar zaista jedinstveno, brzo se (na žalost nekih najagilnijih čuvara javnog morala) pokazalo da je u pitanju i praktički vjernik, katolik koji je svoj europski san odradio s nevjerojatnim spojem profesionalizma i čistog entuzijazma, bez posrtaja pred zamkama koje pod noge bacaju današnja medijska i scenska pravila i mehanizmi.

Ali nema zapravo potrebe ni nužnosti da ulazim(o) u Markova osobna uvjerenja i duhovni život, jer Baby Lasagna nam se kao fenomen i kao osobnost, kao glazbeni projekt i kao kreativni impuls, najjasnije razotkrio iz onog što je ovaj talentirani mladić pokazivao od prvoga trenutka kad je stupio na eurovizijsku scenu – od izbjegavanja bilo kakvih konflikata koji su se praktički nametali u medijskom prostoru (sjetimo se samo halabuke oko izraelskog sudjelovanja na Eurosongu i vjerojatno posljedičnih zakulisnih igara oko diskvalifikacije nizozemskog predstavnika, a onda, s druge strane, i naklapanja oko ideološko-identitetskih diktata i lobija vezanih za isto natjecanje) do ruku iskreno pruženih svima s kojima je dijelio pozornice i mjesta pred kamerama – svjedočeći talentom i radnim elanom bogat, ali i odgovoran koliko i zaigran stvaralački duh. Na samom pragu svojih tridesetih, s iskustvom sviranja u folk-metal sastavu Manntra i pisanja za bendove poput njemačkih također metalaca Mono Inc., kao i duhovne glazbe (pjesma “Ne daj mi, Oče” u okviru projekta Jeremija), on se u godini prije lanjske prijave za Doru odlučio glazbom napokon baviti samostalno, potpisavši se novim, scenskim imenom, pri čemu ga je vodio izraženo eklektičan, “usput” razvijen rukopis, te tematske preokupacije koje su mu sve vrijeme bile i inspiracija i zebnja…

“Rim Tim Tagi Dim” pomeo je sve pred sobom (OK, možda ne i švicarsku eurovizijsku pjesmu, ali samo u očima, odnosno, ušima nacionalnih žirija), u malom formatu sabivši neke osnovne značajke poetike Baby Lasagne: od glazbene podloge, odnosno, ritma koji duguje bendovima poput Rammstein koliko i matricama popa, preko humoru otvorenog jezika i namjenskog scenskog kiča, do teksta koji pjevan u reperskoj maniri dodiruje šire društvene koliko i osobne teme bez da se razmahuje prozaičnošću ili pretencioznošću. Bila je to pjesma sa savršenim tajmingom i savršenim zamahom, hit koji se nijednim taktom ne srami ni svojih uzora ni svog sintetičkog kroja, baš kao što ni ne pokušava prodavati ičije mudrosti. Pjesma koja je, združena s prethodnim joj singlovima “IG Boy” i “Don’t Hate Yourself, But Don’t Love Yourself Too Much”, jasno postavila okvire u kojima će se razvijati Lasagnin iskaz – tematski i stilski – i u kojima će se tako (prije svega žanrovski) šarolika paleta moći rasplesati bez opasnosti da iskoči iz tračnica. Pritom ni na trenutak gubeći pogled na vlastiti odraz u zrcalu, što će na poseban način sugerirati već naslovom svog prvog samostalnog albuma.

“DMNS & MOSQUITOES”, dakle, napokon na jednome mjestu okuplja svih dosad objavljenih sedam singlova te s još sedam pjesama zaokružuje priču o Baby Lasagni. Ili bar njezinu prvu epizodu. Album je to koji je bio nužan i logični “korak poslije”, ali koji se cijelim svojim bićem, baš kao što su jasno ukazivali svi singlovi koji su mu prethodili, zapravo obraća prvenstveno onoj publici koja za format albuma zapravo i ne mari. Jer, da ne bude zabune, ova je glazba tipični produkt svoga doba, dijete ere društvenih mreža, hiperproduktivnosti i brze konzumacije s kratkim rokom probave; ovi se ritmovi, bilo oni čisto plesni ili sonično agresivniji, baš kao i guste sintetične teksture doimaju prije kao slaganje Tetrisa nego klasično skladanje, a minutaža pjesama (ni najduža ne dostiže tri i pol minute) sasvim fino korespondira s danas uobičajenim kanalima slušanja glazbe. Uostalom, ni sami naslovi pjesama poput “Rim Tim Tagi Dim”, “Biggie Boom Boom” ili “Baila” ne sugeriraju nekakvu visokokaloričnu umjetnost, no, mimo te površinske slike, ono što Baby Lasagnu izdvaja iz poplave sličnih sadržaja, njegovo je pozicioniranje kao glazbenika i kao lika – scenskog i unutar samih pjesama – te sjajno ugođen balans (auto)ironije i pitkosti, koncepta i tržišne mehanike, autorske ozbiljnosti i čiste zabave.

Srećom, album ne samo što se ne vrti oko svoga najvećeg hita, već funkcionira kao zbirka pjesama od kojih gotovo svaka ima svoju ulogu u tkanju onoga što bismo mogli nazvati pričom. Da, album za vrijeme i publiku kojoj albumi znače malo ili nimalo funkcionira, naoko paradoksalno, baš kao najalbumskiji albumi, vodeći nas kroz svijet sveprisutnog društvenomrežja i instant slave, već stasalog novogovora i relativiz(a)ma jezikom insajdera potpomognutog duhovnim i ljudskim vrijednostima koje ga čine sposobnim zdravorazumski razlučivati, razmicati niti pomodnog beznađa i sve u ležernom tonu okretati na dobro. Tako je uvodna, gusto bojena minijatura “Hypocritical” nešto poput kratke dijagnoze glazbene današnjice “generičkih beatova i pamtljivih fraza” u kojeg Marko Purišić dovodi na pozornicu sebe kao Baby Lasagnu, još jednog “uplašenog, nesigurnog i ljubomornog momka”, koji će, kako pjesme budu odmicale, koristiti ista sredstva i iste okvire da se progura u prvi ili bar drugi plan, odnosno, u poziciju da ga se čuje. Singl “IG Boy” to će jasno podcrtati i u samom startu izdvojiti potpisnika ispred bezlične mase suvremenika: on sebe ne vidi kao nekoga boljeg od ostalih, već jasno prihvaća postojeće mehanizme i pravila kako bi i sam bio viđen, slušan i lajkan, ali paralelno s tim (p)o(d)smjehuje se istom svijetu u lice, opominjući i svoga slušatelja i sebe samoga.

“Don’t Hate Yourself, But Don’t Love Yourself Too Much” već samim naslovom govori praktički sve što želi prenijeti, a što proizlazi prije svega iz njegovog duhovnog života. Nasuprot metastazama self-help pseudofilozofija (a zapravo od onozemaljskog pročišćenih wanna-be-religija) koje nas centriraju kao male bogove, Baby Lasagna prokazuje oholost kao takvim “duhovnostima” najmanje vidljivu pojavu. Baš zato se u površnom čitanju njegova pjesma može tumačiti kao samoobezvrjeđivanje, a njezina je zapravo temeljna poruka ona o poniznosti kao jedinoj pouzdanoj podlozi za razlučivanje što je u životu i radu, da se poslužim novozavjetnom prispodobom, gradnja na stijeni, a što na pijesku. To je i razlog zašto kroz svoje pjesme Baby Lasagna provlači demone kao stalne pratitelje s kojima se obračunava na svakom koraku, bili oni kušnje (u završnoj, naslovnoj pjesmi), bivše maske (u “Stress”) ili naprosto brzi recepti koji dugoročno vode samo u pakao (u “Dopamine”, u čijem je uvodu Marko imao dirljivo jasnu potrebu poručiti kako nije u pitanju glorifikacija, već zapravo tužna pjesma): on vrlo dobro zna da nema brzih, lakih rješenja, kao i da je cijeli životni put nikad dovršen proces, da svetost, kojoj se, po vlastitim riječima, divi i vidi je kao ideal, ne počiva na samouvjerenju o vlastitim vrlinama, već na spoznaji da je rad na sebi cjeloživotno obrazovanje. Da što si bliži svjetlu, sve jasnije vidiš i mrlje koje vučeš sa sobom.

Ispreplićući tako društveno relevantne teme s osobnim preokupacijama, sve skupa omatajući u ruho koje savršeno reflektira svu sintetičnost i praktičnost današnje glazbene industrije, služeći se žanrovima kao bojama s dostupne mu palete te se pritom – jer radi točno ono što voli – i dobro zabavljajući, Baby Lasagna ponudio nam je album kojeg ćete teško svrstati u ijednu ladicu i kojeg teško da ćete i slušati zavaljeni u naslonjač s omotom vinila u krilu: “DMNS & MOSQUITOES” je složenac kojeg nije slučajno producirao sam potpisnik, proizvod svojim recepturama namijenjen – i to je više nego jasno – mlađoj publici spremnoj na sve te oštre zavoje u žanrovsko-stilskoj navigaciji, kao i na rafalnu naraciju, a, nadam se, i na poruke odaslane kroz nju. Prvijenac ovog zanimljivog i ovakvome svijetu itekako potrebnog mladog glazbenika s jasnim kompasom u najmanju je ruku zanimljiv fenomen – istovremeno i šarena slikovnica i britka esejistika, album s fusnotama i zbirka zabavnih pjesmica – a u krajnjoj liniji vlastitom potpisniku nužna potvrda da posjeduje talent i da je spreman preuzeti odgovornost za taj dar. Sve što je pokazao na sceni i oko nje i što je kroz lepršavi vez istkao kao prvi primjerak svoje pjesmarice ukazuje da ga čeka vrlo zanimljiv put. Čini se kako razlučivanje što je pritom postaja a što stranputica ne bi trebao biti osobit problem.

Životnu priču Marka Purišića možete pročitati OVDJE.