Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 17: Fragments – Time Out of Mind Sessions (1996-1997)” (Columbia / Menart, 2023.)

Trideset dvije godine nakon objave paketa s prva tri dijela sada već masivnog diskografskog serijala “The Bootleg Series”, pred nama je sedamnaesta postaja na putu kroz stvaralačko-duhovni krajobraz na kojem je, album po album, nicao jedan od najimpresivnijih opusa američke popularnoglazbene kulture. Ma zapravo i najimpresivniji opus, jer ono što je u versama i notama Americi i svijetu ostavio (i još uvijek ostavlja) Bob Dylan, neusporedivo je i s najbliskijim mu kolegama po peru i gitarskim žicama, bilo da mjerimo po senzibilitetu, po kvaliteti ili po kvantitetu. Opus koji nije samo zbir velikih i manje velikih glazbeno-poetskih zbirki, već je i galerija kreativnih persona, povijest mijena (onih koje jedine stalne jesu, da parafraziram slavni stih) ispisana kao kontinuitet s cjelokupnom tradicijom iz koje je iznikla, ali i preko šezdeset ljeta dug, gusto ispisan svitak koji, kao vjerodostojan dokument vremena, nevjerojatnom kreativnom lakoćom širokokutno sabire cijelo razdoblje u kojem je nastajao.

“The Bootleg Series” je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, povodom trideset godina Dylanova aktivnog bavljenja glazbom, osmišljen kao, kako i sam naslov sugerira, službeno, uredničkom rukom vođeno sabiranje brojnih snimaka koje su godinama kružile ili kao ilegalne kopije ili kao urbane legende, odnosno, kao svojevrsna paralelna diskografija glazbenika koji je još u mladosti pokazao da posjeduje jedinstven spoj talenta i žara, stvaralačke intuicije i intelekta te (javne, zanatske) beskompromisnosti i (intimne, kreativne) poniznosti. A s obzirom na opus iza čijih rebara zalazi i na samu brojnost arhiviranih snimaka, to se sabiranje nužno pretvorilo u svojevrsne sonde, uvid u sam kreativni proces, logiku i duh autora koji je snagu svoga iskaza prije sedam godina potvrdio i Nobelovom nagradom za književnost.

Da, uz širokopotezne presjeke kakvi su bila prva tri te osmi “svezak” serijala, te objelodanjivanje nekih od legendarnih koncertnih zapisa (glasovita turneja 1966. s tadašnjim The Hawks, odnosno, budućim The Band; Rolling Thunder Revue iz 1975.; koncert u njujorškoj Philharmonic Hall 1964.; koncertne snimke iz vremena Kristom nadahnutih albuma), ovaj je gotovo nepresušni serijal ponudio uskofokusirane uvide u genezu nekih od najvećih albuma druge polovice dvadesetog stoljeća, poput genijalnog trolista albuma iz sredine šezdesetih (dvanaesto izdanje, “The Cutting Edge”), epohalnih “The Basement Tapes” (jedanaesto izdanje, “The Basement Tapes Complete”) ili “Blood on the Tracks” iz 1975. (četrnaesto izdanje, “More Blood, More Tracks”), ali i nekih manje voljenih, čak svojedobno omraženih, a otkrivanjem snimaka koje su ostavljene u ladicama sada revaloriziranih albuma poput “Self Portrait” ili niza albuma iz prve polovice osamdesetih. Upravo jedan takav uvid, koncentriran, štoviše, na jedan (ali kakav!) album, donosi nam najnoviji izdanak ove trajno zanimljive edicije.

“The Bootleg Series, Vol. 17: Fragments – Time Out of Mind Sessions (1996-1997)”, kako podnaslov izravno kazuje, sonda je u proces nastajanja jednog od prekretničkih albuma Dylanove karijere, “Time Out of Mind” iz 1997. Po mnogočemu neobičan, pa i jedinstven album u potpisnikovom mu opusu, ta druga (i, pokazat će se, zadnja) suradnja s producentom Danielom Lanoisom (prvi su put surađivali 1989. na sjajnom “Oh Mercy”) pojavila se nakon višegodišnje kreativne suše u Dylanovoj kajdanci. Naime, nakon “Oh Mercy”, koji je nakon nekoliko blijedih albuma iz druge polovice osamdesetih označio povratak u formu, Dylan je 1990. objavio možda i svoj najlošiji album, “Under the Red Sky”, da bi potom snimio dva vrlo solidna albuma s obradama folk pjesama te koncertni “MTV Unplugged”, ne ponudivši na njima nijednu novu autorsku pjesmu. “Time Out of Mind” označio je tako prekid te šestogodišnje autorske stanke (kako govorimo o čovjeku koji je tijekom šezdesetih unutar četrnaest mjeseci objavio čak tri remek-djela, od kojih je jedan dvostruki album, to je uistinu dugo), a pjesme koje je tada pedesetpetogodišnji Dylan napisao u zimskim mjesecima na svojoj farmi u Minnesoti po tko zna koji put pokazale su ne samo samoobnavljajuću vitalnost, već i stalnu nepredvidljivost maestrova rukopisa.

Od prvog stiha albuma – “Hodam ulicama koje su mrtve” – u pjesmi “Love Sick”, koja poput kakvog prašnjavog, zaboravljenog glazbenog mehanizma postavlja zvučni krajobraz na koji će se nakalemiti ostale, turobne, protokom vremena obremenjene, ali nikako i beznadne pjesme, “Time Out of Mind” se nametnuo kao zbirka pjesama gotovo prijetećeg ugođaja, ali više zbog kriptične neizvjesnosti koju je autor utkao iza opipljivih slika nalik prizorima iz klasičnih američkih filmova ceste nego zbog samog sadržaja. Dylan je htio da album dobije zvuk nalik onom koji je krasio stare blues i folk ploče koje je oduvijek opsesivno gutao, smatrajući ih autentičnom, iskrenom glazbom i svojim stvaralačkim ishodištima; probrana ekipa glazbenika, 24-kanalni analogni snimači i nalijepljeni mikrofoni ispunili su studio u Miamiju pod pedantnom palicom Daniela Lanoisa, čiji su producentski premazi ljepljivo živoj svirci dodali sloj svevremenosti. Upravo iz te kolizije Dylanovih početnih zamisli i producentskih zahvata koji tim zamislima nisu toliko prkosili koliko ih produbljivali nastala je ta aura albuma zbog koje će ostati upamćen kao zaista monumentalno djelo ne samo unutar autorovog opusa.

Uobličen zvučni krajobraz sabio je akustične, električne, pedal-steel, slide i 12-žičane gitare, bubnjeve i perkusije, baseve i orgulje, klavijature i klavir u patinom premazan okvir kroz koji su prodisale balade, poput od tad često obrađivanih “Make You Feel My Love” (Adele, Michael Bolton, Bryan Ferry, Pink…) i “Standing in the Doorway” (Bonnie Raitt, Chrissie Hynde, Jenny Lewis…) ili predivne “Tryin to Get to Heaven”, kao i staroškolske, bluesom obojene kotrljajuće rock-seanse poput “Dirt Road Blues” i “Can’t Wait”, da bi iz tog svojevsrnog presjeka nekih minulih glazbenih vremena pjesme kao “Not Dark Yet” i “Cold Irons Bound” isplivale kao ona nužna (autorska) poveznica s aktualnim i intimnim, s izvanvremenskim i bitnim. Što se same lirike tiče, stihovi poput “Iza svake lijepe stvari stajala je neka vrsta boli” (u “Not Dark Yet”) izmijenjivali su se s onima poput “Znam da je Bog štit moj i da neće me odvesti na pogrešan put” (u “Til I Fell in love with You”) te se općenito čini kao da pod svim sumnjama i tegobama, bolima i patnjama koje pjesme ocrtavaju ili sugeriraju tinjaju nada i povjerenje u Milost, u kreativnom procesu pronađene u baštinjenju glazbene tradicije i istinske radosti i užitku muziciranja s jasnim temeljima i nadahnućima.

Što nas sada vraća na upravo objavljeni sedamnaesti dio serijala “The Bootleg Series”, koji nam donosi brojne snimke iz doba nastajanja ovog impozantnog albuma, omogućujući pogled u sam proces uštimavanja, dotjerivanja i evolucije pjesama, od kojih neke nisu ni završile na albumu, ali i novi miks izvornog albuma, bliži Dylanovim početnim zamislima. Luksuzna verzija izdanja, ona na pet CD-ova, odnosno, deset ploča, donosi uistinu mnogo materijala i bez problema mogu reći da predstavlja poslasticu prvenstveno za pasionirane fanove i kolekcionare. Standardna pak verzija s dva diska (četiri ploče), uz novi miks albuma, koji zapravo tek skida Lanoisove finese i ogoljuje zvuk do posve organske razine, donosi izbor od dvanaest snimaka koje nude više nego pouzdan i zanimljiv vodič kroz Dylanov autorski, ali i izvođački modus operandi. Pritom se ponovno ističe “Red River Shore”, predivna balada za koju biste na prvu pomislili da je prepjev kakve narodne pjesme, a koja zapravo u malom predstavlja i objašnjava Dylana kao iznimnog baštinika, kao čovjeka koji ne samo razumije tradiciju, već razumije i njezinu logiku i namjenu. Pjesma je u svom najdotjeranijem izdanju već predstavljena na “The Bootleg Series, Vol. 8”, pa je ovdje zastupljena u ranoj, prilično sirovoj verziji koja se doima poput uštimavanja, ali koja već diše punom ljepotom same pjesme. A – nevjerojatno, ali istinito – nije dobila svoje mjesto ni na jednom službenom Dylanovom albumu!

Tu je, naravno, i “Mississippi”, već od ranije poznata u više verzija (završna je na koncu završila na Dylanovom idućem albumu, “Love and Theft” iz 2001.), ovdje uvrštena u vrlo ležernom, kotrljajućem izdanju, ali i novi prepjev narodne “Water is Wide”, koju je Dylan izvodio još sedamdesetih, najčešće s Joan Baez, a koja ovdje u vrlo nježnoj izvedbi svjedoči punu zrelost i izvođački autoritet te nudi nezaboravno slušateljsko iskustvo. Što se pak pjesama s albuma tiče, sa sada dostupnim ranijim verzijama “Love Sick”, “Not Dark Yet”, “Cold Irons Bound”, “Tryin’ to Get to Heaven”, “Dirt Road Blues”, “Make You Feel My Love”, “Dirt Road Blues”, “Standing in the Doorway” i epske “Highlands” (od “tek” 14 umjesto 16 i pol minuta koliko traje u završnoj verziji s albuma) možete uživati u Dylanovim traženjima pravog ključa, pravog ritma, note, pa i riječi kojima bi pjesmu iz svoje glave kroz njemu načelno dosadan proces snimanja u studiju doveo do najautentičnije realizacije. Sve skupa pak po tko zna koji put otkriva Dylana i kao iznimno načitanog glazbenika, čovjeka koji suvereno barata glazbenim formama i poigrava se njihovim zakonitostima bez da ruši ikakve zidove ili tjera ijednu notu na silu.

Naravno, slušanjem luksuznog izdanja, gdje na uvid dobivate i koncerte snimke iz toga vremena, neke pjesme možete pratiti uistinu etapu po etapu (“Mississippi”, primjerice, u pet verzija; “Marching to the City”, iz koje će nastati “Til I Fell in Love with You”, u tri…), no već je i izbor napravljen za regularno izdanje uistinu sjajna zbirka u kojoj mogu uživati i tek usputni slušatelji. Iako zamahom možda ne spada u sam vrh “The Bootleg Series”, ovaj detaljni presjek Dylanove sredine devedesetih i albuma “Time Out of Mind” intrigantan je zaron ispod priče koja je već i na površini djelovala bogato i na najfiniji način burno. Bob Dylan se odavno pokazao kao nikad posve uhvatljiva autorska figura, kao čovjek koji stvara po diktatima istoga duha koji ga je prije više od šezdeset godina iz rodne Minnesote doveo u New York i kojem se odazivao i kad je sve vodilo stazama suprotnima od aktualnih. I zato, kao i zbog svega prethodno navedenog, nijedno ovako voajersko zavirivanje u cjelokupni mu stvaralački proces nije suvišan ili bespotreban čin. Ovi “fragmenti” to nam iznova dokazuju.