Borna Šercar’s Jazziana Croatica feat. Lado – “Untamed” (Croatia Records, 2022.)

Kreativni čin nužno treba radost da ga pogoni, da bude pokretačka silnica koja će omogućiti slobodan i iskren, autentičan protok ideja i emocija, strujanje duha kao aplikate u koordinatnom sustavu s čežnjom i nadom na apscisi i ordinati. Pri čemu, naravno, ne mislim na samo raspoloženje ili izraz lica; govorim o radosti stvaranja nečeg novog, autentičnog i intimnog, a usmjerenog univerzalnome. A da ne ostane sve na teoretiziranju, dopustit ću sebi svojevrsnu privatizaciju prostora pa primijetiti kako baš na vlastitom primjeru mogu posvjedočiti koliko je radost stvaranja bitan segment umjetničkog procesa.

Na žalost, taj moj primjer trenutno nosi negativan predznak, jer, eto, nakon što sam dovršio pisanje prve, olovkom pisane grube verzije romana na kojem radim već gotovo pet godina, nastao je zastoj, zamor proizašao iz pomanjkanja nečeg što najkraće mogu opisati kao – radost. Naime, dok je svako sjedanje za stol i posezanje za olovkom generiralo stvaralački zanos i oduševljenje stvaranjem jednog malog fiktivnog svijeta, proces pisanja bio je manje rad a više rekreacija, manje samonametnuta obveza, a više… pa, radost! I naravno da se to dalo osjetiti u svakom retku, u svakom proredu i u međuigri riječi i slika koje su se tim riječima oblikovale.

A zašto o radosti pišem na početku osvrta na novi album zagrebačkog bubnjara i udaraljkaša, ali i slikara i skladatelja Borne Šercara? Sa svojim jazz-sastavom Borna Šercar’s Jazziana Croatica ovaj je svestrani glazbenik i entuzijast, naime, ovih dana objavio zbirku jazz-skladbi inspiriranih našom tradicijom, odnosno, pričama, mitovima i legendama iz bogate hrvatske umjetničko-kulturne baštine, pri čemu se upravo radost u samom pristupu, a potom i stvaranju glazbe nameće kao jedna od temeljnih odrednica svega što će se slušateljima slijevati iz zvučnika poput radosne bujice. Ovaj je neumorni umjetnik (član je čak nekoliko bendova i kolektiva, poput Hrvatskog baroknog ansambla, ali i, primjerice, Trija Matije Dedića, Spike Quarteta ili Trija Ivana Kapeca, da nabrojim tek neke) i profesor (udaraljki) nakon rada na animiranim filmovima (primjerice, kratkometražni “Kyrie Eleison”, nagrađen za promicanje etičkih vrijednosti od strane tjednika Glas koncila) i u kazalištu (HNK, Mala scena), odlučio sa svojim sastavom, a u jazz-ključu, zagrabiti u škrinju napunjenu imaginarijem iz priča Ivane Brlić-Mažuranić, (staro)slavenskom mitologijom, ali i razglednicama s raznih krajeva Lijepe naše i pripadajućim tradicijama. Rezultat je puni sat čiste radosti muziciranja i nesputanog ispreplitanja talenata, naslovljen “Untamed”.

Da bi “priču” učinio stilski još bogatijom, u teksturama nijansiranijom i narativno fluidnijom, Šercar je u studio pozvao i ansambl Lado, dakle, jednog od najupornijih i najpoznatijih baštinika naše kulturne i glazbene baštine. Suradnju na ovom albumu započeli su zapravo još 2019., snimivši singl “Vještice s Kleka”, ali već “opjevana” pandemija cijeli je projekt na neko vrijeme stavila na čekanje, da bi potom sve skupa naprosto propupalo u jednoj sjajnoj glazbenoj cjelini. Spomenute “Vještice s Kleka” na samom početku albuma jasno ukazuju na osnovnu crtu provučenu kroz svih deset “neukroćenih” skladbi – fino ugođeno, odnosno, do savršenstva izbalansirano trenje tradicionalnog i modernog, baštine i autorstva, patine i nepatvorene svježine. Pažljivo tkana jazz tapiserija “nadjačana” je (ženskim) vokalima iz Lada, koji temi nude ne samo pripovjedačku nit, već i ton, prizvuk nečeg davnog i trajnog, pri čemu sama melodija ostaje u ključu jazza – sve skupa, nepunih pet minuta kao idealna uvertira u širokokutnim objektivom uhvaćenu (etno-jazz) priču.

Priču koja uključuje likove poput ribara Palunka i Kosjenku iz “Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić (“Kosjenka”, “Fisherman Palunko”) ili demona Orka iz istarske predkršćanske tradicije (prikladno jeziva, višeepizodna “Orko”), ali koja se možda još živopisnije očituje u evociranju raznih krajeva Lijepe naše u širokim vremenskim zahvatima, poput devetominutnog instrumentala “Morlachia” (po Morlacima, odnosno, crnim Vlasima, negdašnjim žiteljima dalmatinskog zaleđa, o čijim se običajima i društvenim afinitetima u literaturi mogu pronaći vrlo zanimljive priče i podatci) ili glazbeno-vokalno izrazito razvedene “Wild Rose Castle – Song for Duzluk”, u čijem je fokusu utvrda Ružica grad iznad naselja Duzluk na južnom prilazu Orahovici. Pitoreskne, dinamikom i – da, naravno – radošću muziciranja bogate skladbe izmjenjuju se poput sada popularnih virtualnih putovanja prostorom i vremenom: “Baranja Strikes Back” (valjda parafrazirajući naslov iz popularnog SF-serijala “Zvjezdani ratovi”) zadimljeni je jazz-instrumental kojim Šercar i probrano društvo posjećuju naš najudaljeniji sjeveroistočni kraj, “Rose of Zagorje” nas vodi na sjever Hrvatske, na nježnoj melodiji i ljubavnoj priči kojom Ladove pjevačice kao da prkose razigranoj, jazzu podređenoj violini, dok “Slavonia Undefined” pjeva našoj danas raseljenoj žitnici glasovima i instrumentarijem sposobnima prizvati duh cijelog podneblja toliko puta opjevanog, a nikad dovoljno čašćenog.

Šercarov kvintet kojeg, uz njega za bubnjevima, čine gitarist Elvis Penava, pijanist Hrvoje Galler, saksofonist Vojkan Jocić i Hrvoje Kralj za kontrabasom, briljira u svakom segmentu, a posebno u onom izravno spojenom na esencijalni entuzijazam, dakle, punjenom radošću stvaranja glazbe koja, tako hranjena, može teći slobodno, neopterećeno formama, pa i samom tradicijom, i koja baš zato može s tom istom tradicijom biti savršeno sukladna. Komplementarna, rekao bih, jer na “Untamed” dobivamo glazbu koja je instantno već i sama tradicija (jer njom odiše, njome je napojena i na njoj iznesena), a pritom autentično, suvremeno autorsko djelo (Šercar je autor svih deset skladbi). Gosti iz Lada, pjevači i glazbenici poput Mladena Kosoveca na klarinetu i harmonici, Stjepana Većkovića na flauti, Marka Firsta na violini te Borne Pehara za klavirom, samo su posve logične, cjelini predane figure u igri glazbenog stvaranja i kao takve sam ih naprosto morao sve poimenice navesti. Jer, “Unatamed” nije samo sjajno, prvorazredno autorsko djelo, već plod maestralno uigranog i nadahnutog kolektiva. Skupine talentiranih ljudi iskreno radosnih upravo u tom svom stvaralačkom činu.

Radost je, dakle – da se vratim na početak na isti način na koji vas na početak vuče svako novo slušanje albuma – ponornica koja natapa glazbenu tapiseriju pjesama koje uistinu zvuče “neukroćeno”, ali koje su svjetovima daleko od bilo kakve umjetničke samodopadnosti. To je ujedno i razlog, odnosno, garancija sklada tradicijskog blaga, iz kojeg se crpi nadahnuće i motivacija, i originalnog, autorskog idioma, koji oblikuje jednu novu tradiciju. Zato je “Untamed” ne samo savršen, kako se to znade ekonomski “maštovito” reći, izvozni proizvod (što sugeriraju i engleski naslovi pjesama, ali pjevanih, naravno, na hrvatskom), već i – važnije – jedan od najboljih albuma naše recentne glazbene produkcije.