Arcade Fire – “WE” (Columbia, 2022.)

Označiti ih kao možda i najznačajniji bend nastao (i opstao) s ove strane milenijske crte, na prvu će zazvučati poput kakve parole iz vlastitog im stihovlja. No, Arcade Fire uistinu jesu veliki bend. Značajan. A nadasve p(r)ogonjen nevjerojatnom spregom talenta i senzibilnosti, kreativnog duha i čiste emocije, koliko god ovu potonju riječ, ražvakanu po raznoraznim TV-cirkusima, inače izbjegavao. Jer društvance okupljeno pod ovim imenom sve su samo ne nebitan ili “još jedan” bend, pri čemu se vrlo spretno opiru preciznijim definicijama i trpanju u ladice.

Već od debitantskog, sada već gotovo dva desetljeća starog (a zapravo mladog) albuma “Funeral”, pa već i od same njegove uvodne, neponovljive pjesme “Neighorhood #1 (Tunnels)” u kojoj pripovjedač u pustom gradu prekrivenom snijegom “kopa tunel od moga do tvoga prozora”, sastav osnovan početkom tisućljeća u kanadskom Quebecu od strane današnjih supružnika Wina Butlera i Régine Chassagne pokazao je sklonost dramaturgiji koja je ambiciozna koliko i sirovo emotivna te koja na malom prostoru efektno spaja velike teme i introspekciju, glazbenu šarolikost, rafinirani ukus i autorski fokus. I dok su na prvijencu u nizu sjajnih pjesama povezanih – kako je to slučaj s najboljim albumima, onima koji tako savršeno pravdaju taj, u domeni rocka ključni format – u kompaktno štivo, naglašavajući to i povezivanjem pjesama u svojevrsne suite (što će nastaviti prakticirati i na nadolazećim albumima), zagrabili u svoju nutrinu i suočili se s temama kao što su usamljenost, strah, odrastanje, smrtnost, prolaznost, ali i nada, već na drugom albumu, ambiciozno naslovljenom “Neon Bible”, proširili su kut svojih objektiva na cjelokupno postmilenijsko društvo, možda izgubivši (ili na trenutak ispustivši) intimističnu draž prvijenca, ali pokazavši da im je itekako – stalo.

A upravo to je ključ “uspjeha” Arcade Fire. Nije to ni bogati instrumentarij koji od samih početaka uključuje i – da nabrojim tek dio “arsenala” – violinu, violu, ksilofon, harfu, mandolinu i francuski rog, a nije u pitanju ni puki osjećaj za snažnu, melodioznu pjesmu. Nije to čak ni odabir tema kojih se ionako hvataju i daleko manje talentirani im kolege, pa ni marketing, čijim se polugama zadnje vrijeme relativno spretno poigravaju. Ona već spomenuta, a terminološki strahovito ofucana “emocija”, sam način na koji Win i Régine kao vokalisti te cijelo društvo kao uigrani rock-orkestar iznose te svoje pjesme, podbuhle od sadržaja a, uslijed glazbene i lirske otvorenosti odgovorima, nepodnošljivo lake, male a himnične – to je ono što od tih pjesama i albuma čini opus istinski važnog, potrebnog benda. Benda bez kojeg bi, koliko god to zvučalo influencerski patetično, svijet bio, bar u glazbenom smislu, siromašnije mjesto.

Jer “Nešto mi je ispunilo srce ništavilom, netko mi je rekao da ne plačem, ali sad kad sam stariji, srce mi je hladnije i vidim da sve je to laž” i na te stihove naslanjajući “Mi smo samo milijun malih bogova koji uzrokuju kišne oluje, pretvarajući sve što je dobro u hrđu” iz pjesme “Wake Up” s prvijenca nisu puka kritika odrastanja kao bijega od dječje nevinosti i zaigranosti, već su poput zrcala koje će tražiti da ga prebrišete prije nego se usudite donositi vlastite sudove. Baš kao što “Puške ne mogu ubiti ono što vojnici ne vide” iz pjesme kojom se Régine dotiče svoga zavičajnog Haitija nisu tek antiratna parola, već plod sirove – opet! – emocije, repozicioniranje u bit više nego na kakvo konkretno mjesto zbivanja. Pritom su Arcade Fire uvijek – pokazali su to i na sjajnom trećem albumu, remek-djelu “Suburbs” – zvučali kao da govore iz rakursa smještenog negdje među nama, kao da je to netko među nama slušateljima odlučio biti glasniji, odvažio se istupiti a pritom ostati ondje gdje se sve skupa odvija, otprilike na način kako to već pola stoljeća radi “gazda” Springsteen.

Ni njihovo pomicanje na stilsko-žanrovskoj glazbenoj paleti zato nije bilo puki avanturizam ili hir, već prirodni tijek, osluškivanje i slušanje ne uvijek objašnjivih, još manje nepogrješivih, ali kreativno logičnih navigacijskih aparata, baš kao što je to, primjerice, bio slučaj s transformacijom Joy Division u New Order ili s prijelazom U2 iz “Rattle and Hum” u “Achtung Baby” i “Zooropu” (bar dok se nisu malo preračunali i same sebe preveslali s albumom “Pop”). Jer, kao što je “Neon Bible” ispotiha bio najavljen već u “Funeral”, a “Suburbs” izrastao u rapsodiju na leđima svoga širokokutnog prethodnika, tako se i zaokret prema propulzivnom, elektronikom ispunjenom (pritom i dvostrukom) albumu “Reflektor” dao predvidjeti u cinemascope koloritu svoga prethodnika i pjesmama poput “Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)”. Preko pak plesnih, sintetičnih tekstura najlošijeg im albuma “Everything Now”, s kojim su me već bili i zabrinuli i natjerali da pomislim da je po prvi put forma pojela sadržaj, Butler i društvo došli su sada do novog albuma, kojim kao da su dovršili puni krug, ali ne tako da su se vratili na početak, već na način da su na jednome mjestu sabrali sve ono što su s dosadašnjih dionica puta odlučili sačuvati.

“WE” je album Arcade Fire u onom značenju te sintagme koje prethodnik kao da je htio izgurati u zapećak. Naslovljen po glasovitom, stoljeće starom, fascinantnom distopijskom romanu Jevgenija Zamjatina, album je to jasne koliko i krhke strukture, uokviren gotovo svim inačicama poetike benda, a da istodobno – srećom – ne zvuči kao kakav best-of. Odnosno, album koji, nakon više godina svojevrsnog traženja balansa između instinktivnog i promišljenog kad je u pitanju pristup glazbi, opet jasno kazuje zašto je Arcade Fire tako važan i tako potreban bend.

Arcade Fire

Da, posrijedi je još jedan u logički dugom nizu albuma obilježenih pandemijskom krizom (pa je tako i bend funkcionirao manje kao aktivan kolektiv, a više kao Winova i Régineina radionica), ali zagrebemo li dalje u tkivo zbirke, nametnut će se zaključak kako ne bi mnogo toga bilo bitno drukčije da pandemije i nije bilo. Jer, Arcade Fire su od početka grabili duboko – počevši od sebe kao mladih ljudi novoga tisućljeća – propitkujući uzroke mnogo više nego posljedice, pa će tako kod njih i pandemija biti gotovo predvidljiv fenomen koji će više razgraditi neke starije uzroke nego biti posve novo rasadište posljedica. I sama podjela albuma na dva dijela (ili dvije strane) – stilska i tematska – ukazuje da autorska ambicija stremi dalje od pukog valjanja u stresnoj i od sadržaja sve očišćenijoj sadašnjici. Same pjesme sve to samo dodatno produbljuju…

Nakon dva albuma na kojima su se možda i (malo) previše trudili zazvučati drugačije (od sebe samih), a da pritom kao da nisu imali posve prikladan naramak pjesama, Arcade Fire vas na “WE” ponovno hvataju za ruku, traže povratnu emociju (eto opet te riječi). Prvi dio albuma pritom postavlja dijagnozu – tjeskobu, izolaciju, ovisnost o brzoširećim tehnologijama i mrežama, malodušnost – ali tako da propitkuje asortiman recepata, makar ispotiha pjevušeći unsubscribe u četvrtom dijelu uistinu dirljive “End of Empire”, da bi u drugom dijelu albuma već u dvodijelnoj “The Lightning”, koja priziva najsjajnije trenutke “Suburbs” i “Funeral”, pokrenuli (samo)iscjeljujući proces, tražeći u povezivanju odmak od izolacije i iz nje širećeg beznađa (“Neću odustati od tebe, nemoj odustati od mene, ja nikad neću odustati od tebe“). Kad pjevaju “Pokušao sam pobjeći, ali glas mi je rekao da ostanem i unesem osjećaj u pjesmu” možda će zazvučati patetično, ako ne i pretenciozno, ali iz njihovih usta takve izjave iznose pjesme sposobne biti poput vala, pjesme koje znače. Znače jer ih se dade osjetiti.

“WE” je možda pak najtanji u htijenju da baš svakom notom bude val, da znači. Neke pjesme to jednostavno ne mogu, poput “Age of Anxiety II (Rabbit Hole)”, koja stilski zvuči poput poveznice s prethodnim, inferiornim albumom, ili pomalo prenatrpane “Unconditional II (Race and Religion)”, koja na sveopće zajedništvo rasa i religija (čak uz pomoć slavnog Petera Gabriela) ipak poziva daleko smislenije i manje patetično od većine srodnika, ali najljepši trenutci albuma, poput predivno lepršave, dječje zaigrane “Unconditional I (Lookout Kid)”, posvećene Winovom i Régineinom devetogodišnjem sinu, ili već spomenute dvodijelne “The Lightning” svjedoče bend u punoj stvaralačkoj zrelosti. Ali u takvoj zrelosti koja ne isključuje gotovo naivnu emocionalnost. Onu emocionalnost koja će Wina Butlera natjerati na suze uslijed izvođenja “Unconditional I” na nedavnoj Coachelli i koja će od završne, eponimne pjesme albuma i stihova poput “Već poznam JA, želim spoznati MI” načiniti poziv koji ide prema unutra i prema van, koji je potreban potpisniku koliko i adresatu…

Emocionalnost kakva je u vremenima prenaglašenih formi bitnijih od sadržaja, kad sve pršti od emocija ali gotovo isključivo na deklarativnih razini, kad rušeći brojne norm(ativ)e zapravo ugađamo sebi samima i gradimo zlatnu telad laskajući sebi da smo duhovni i bez poniznosti, potrebna ne samo da još jednom podsjeti na ljekovitu moć glazbe i umjetnosti općenito, već i da nas natjera na odgovor. On će, naravno, ovisiti o nama, ali uz Arcade Fire sve se bar čini lakše, vrjednije truda. Jer to je bend koji je rastao i sazrijevao kroz svaku poru svoje glazbe, od prvijenca kojeg su snimali u svojim ranim dvadesetima do današnjih, roditeljskih dana. “WE” je tim slijedom njihovo i najambicioznije i najmanje pretenciozno ostvarenje.