Manic Street Preachers – “This is My Truth Tell Me Yours” (Epic, 1998.)

Vjerujem da nisam usamljen u osjećaju kako vrijeme, što sam stariji, prolazi sve brže i bezobzirnije. Sve teže uhvatljivo, neukrotivo. A kako to minulo, neuhvatljivo i neukroćeno vrijeme vidimo prvenstveno na licima djece koja su, recimo to tako, negdje usput odrasla, u promjenama fizionomije urbanih krajolika koje smo odabrali kao mjesta radnje svojih sve ubrzanijih života, te, naposljetku, na vlastitim licima u zrcalu, nužno sve udaljenijima od svojih mladih verzija, ne mogu se oteti dojmu kako svi ti osjećaji o ubrzavanju vremena svoje korijenje imaju prije svega u gomilanju uspomena i životnoga iskustva. U starenju duše koje podrazumijeva ili bi trebalo podrazumijevati ne samo sve veću svjesnost o mudrosti kao istinskom daru, već i usvajanje i primjenu te mudrosti, koja od uspomena i iskustava gradi naše svjetonazore i osobnosti. Gradi ono što najkraće, po narodski, nazivamo životom.

Drugim riječima, što je više uspomena, što je više toga čega se možemo sjećati i s čime možemo uspoređivati sadašnjost, to nam se i protok vremena čini bržim i bezobzirnijim. Čak okrutnim, koliko god to samo po sebi bila okrutna pomisao. I uistinu, ja prije svega na licu svoje sve odraslije kćeri, a potom i na svom vlastitom odrazu u zrcalu uviđam svu širinu zamaha godina koje su ostale iza mene, ali to vidim i u onim manjim, manje važnim, a od osobe koja sam danas neodvojivim crticama iz spomenara. Poput, eto, glazbe, odnosno, albuma i pjesama koji su se neizbrisivo upisali u životni mi dnevnik, čak ne samo kao soundtrack, pozadinski šum, već kao zaista važan, nadahnjujući i oplemenjujući dio života. Zato sam, shvativši ovih dana da jedan takav, meni izuzetno važan album upravo navršava četvrt stoljeća od svog objelodanjenja, odlučio do kraja privatizirati ovaj prostor te, ionako držeći glazbenu kritiku nužno subjektivnim činom, napisati koju riječ o jednom od (naravno, subjektivno) najljepših albuma devedesetih godina prošloga stoljeća.

Tim više jer je “This is My Truth Tell me Yours” svoje brazde popunio upravo vremenom, odnosno, starenjem ili bar početkom starenja duša svojih potpisnika. A Manic Street Preachers su već tada, kao tek desetljeće star bend imali itekako mnogo toga za reći kad su te duhovno-životne koordinate u pitanju. Protagonisti jedne od najbolnijih i najtužnijih, ali i najpitoresknijih i najrječitijih priča iz antologije recentne popularne kulture, notnim pismom, ali i stavom, aktivnim odnosom prema kulturi, politici i društvu općenito, neobičnom mješavinom drskosti i naivnosti, opće nekorektnosti i (samo)kritike, te iznad svega spregom talenta i dječački glasne želje biti zapažen, svoja su srca, sportskim rječnikom, ostavili na terenu bez trunke oklijevanja ili kalkuliranja, ne bez žrtava, ali ostvarivši jednu od najintenzivinijih, najsrčanijih i najljepših pjesmarica otočke glazbene scene sa smjene milenija.

A o albumu o kojem će ovdje primarno biti riječ besmisleno je govoriti bez konteksta koji mu je prethodio, bez te priče o grupici mladića iz velške provincije, koji su, hranjeni punk glazbom i književnim klasicima, koncem osamdesetih poželjeli postati ni manje ni više nego najveći rock bend na svijetu. Da, san kao preslik tolikih drugih mladih sanjara, no kad su u pitanju Nicky Wire, Richey James Edwards i rođaci James Dean Bradfield i Sean Moore, taj je san bio i misija i pucanj, izravno biti ili ne biti bez imalo osjećaja za mjeru, kao ni za posljedice po vlastiti životni put. Koncentrirani na besmisao suvremenog svagdana definiranog konzumerizmom i ideala lišenim kapitalizmom te na ispraznost popularne kulture primane kao da je novo Sveto pismo, napadno prekrcavši tekstove parolama poput “tjeskoba je sloboda”, “voli svoje maske, divi se svojim neuspjesima”, “demokracija je isprazna laž” ili “prosperitet – Mein Kampf za početnike!”, a omot albuma citatima u rasponu od Camusa i Orwella do Futurističkog manifesta, Manic Street Preachers svoj su debitantski album, prikladno naslovljen “Generation Terrorists”, zamislili kao prvi i zadnji, kao album koji će označiti kraj rock ‘n’ rolla i njih kao benda. Sa čak osamnaest punkom i glam-rockom premreženih pjesama, svih odreda odapetih kao strijele u samo srce suvremenog konzumerističkog društva, bilo je to pismo namjere pametnih mladih gnjevnih ljudi, jezičavih i drskih, čak pretencioznih idealista, ali istodobno i ničim očaranih, šljokičastih naslovnica željnih mangupa. Pokazalo se i, usprkos svim najavama, tek prvi manifest talentom itekako bogatih velških dječaka. Uostalom, melankolična ljepotica “Motorcycle Emptiness”, jedna od najljepših i najhimničnijih pjesama devedesetih, jasno je govorila da je u pitanju nešto mnogo više od benda stvorenog da galami i provocira pa nestane u prasku…

Ono što se, međutim, odvijalo u pozadini burne rock predstave bila je osobna tragedija Richeyja Edwardsa, tek nominalno gitarista (jer nikad nije uistinu naučio svirati gitaru), ali briljantnog tekstopisca, koji je polako ali sigurno tonuo i tijelom i duhom. Utjelovljujući vlastite, besmislom i očajem natopljene stihove (koje je drugi tekstopisac u bendu, basist Nicky Wire upotpunjavao političko-društvenim temama), mladić je gonjen depresijom i anoreksijom, sve uvjereniji u nemogućnost da ostvari ili iskusi ljubav, duhovno izgubljen u košmarnom labirintu kojeg je svojom načitanošću učinio samo još neprohodnijim, polagano nestajao. Ni žar kojim su mu “suborci” nastavljali svoju pop-misiju nije ga uspio povući natrag na površinu (kao ni Krist kojeg jest nosio na kolajni, ali očito najmanje iz duhovnih pobuda), pa su alkohol i antidepresivi postali gotovo jedina hrana, a rasla je i sklonost samoranjavanju, javno razotkrivena kad je prilikom jednog intervjua, na pitanje misle li kao bend ozbiljno to o čemu pjevaju, sebi na ruci oštricom izrezao “4 real” (za ozbiljno). “The Holy Bible”, jedno od autentičnih remek-djela rocka devedesetih i njihov najsiroviji album bio je glazbeni žurnal Richeyjava potonuća i duhovnog bezizlazja. S pretežno njegovim tekstovima u kojima je, tek uz asistenciju kolege Nickyja, secirao civilizaciju kao povijest nasilja i zla, ali u tom “svjetlu” i vlastitu intimu obilježenu nesigurnošću i toksičnom sjetom, posljedično već navedenim sklonostima samoranjavanju (“Zagrebi mi nogu hrđavim čavlom; žalosno, ali to liječi” u “Die in the Summertime”) i anoreksiji (pretužni stihovi “Želim hodati po snijegu i ne ostavljati trag” u “4st 7lb”, naslovljenu po težini ispod koje anoreksija bespovratno vodi u smrt), “The Holy Bible” impresionirao je beskompromisnom glazbenom ljepotom i zastrašujućim imaginarijem, željom da se ništa ne skriva, ali i da sve bude razotkriveno u nevjerojatnim pjesmama.

Album je to koji je bio autorski i izvođački trijumf, nevjerojatno snažno svjedočanstvo benda s misijom, ali cijena koju su kao prijatelji i kao bend platili bila je previsoka. Nedugo nakon izlaska albuma, točnije, 1. veljače 1995., neposredno prije predviđenog odlaska na američku turneju, Richey Edwards je nestao. Zadnji trag bio je njegov napušteni automobil u blizini mosta Severn koji spaja južni dio Walesa s Engleskom, što je samo pospješilo sumnje o mogućem samoubojstvu skokom s mosta. Do danas se ne zna sudbina nesretnog mladića; tijelo nikada nije nađeno, a Richey je 2008. službeno proglašen mrtvim. Što se Manic Street Preachers tiče, ono što je preostalo bile su ruševine – utučeni, shrvani, iznad svega prijatelji, pa tek onda kolege u bendu, tri još uvijek mlada i u svijet širokim rukama i širom otvorenim ustima zagledana bića, i godinama, pa i desetljećima kasnije nespremna priznati da su trojica, a ne četvorica. Jedan mikrofon i dalje, gotovo tri desetljeća kasnije, stoji na njihovim pozornicama ondje gdje bi trebao biti Richey, kao da očekuju da će se svaki tren tu odnekuda pojaviti, kao što se njegov udio u tantijemima i dalje pohranjuje na zaseban račun. A tada, još svježe nakon njegova nestanka, Meniksi, kako im glasi službeni nadimak, suznih su očiju odlučili još jednom uskočiti u vlastita usta i, usprkos ranoj odluci da će odlazak ijednog od njih značiti i kraj benda, nastaviti s glazbenim stvaralaštvom.

“Everything Must Go” iz 1996. bio je eksplozija talenta, dvanaest pjesama nebeskih dosega, afirmativnog duha i raskošnih melodija podcrtanih besramno lijepim orkestracijama. Transformacija iz civilizacijskom kaljužom opterećenog benda u prvake gitarskog popa po mjeri svoga i budućeg doba. “Sve što želim je živjeti, koliko god bijedno to bilo“, nad grmljavinom gitara i u horizont zagledanom melodijom James pjeva odluku koja je ne samo posljedak tragičnom sudbinom bliskog prijatelja možda ubrzanog i preuranjenog sazrijevanja, već i krik pobune protiv kulture očaja u kojoj su i predugo taborili, što iz namjernih manirizama, što zbog upornog traženja izlaza iz nje bez da joj se pipci poriču ili podcjenjuju. Nekoliko pjesama još uvijek je sadržavalo Richeyjeve stihove, izvučene iz njegovih zapisa sa samog ruba ponora, ali ono što je zračilo ovim novim remek-djelom u portfoliju benda bila je životna snaga, nada pronađena na razvalinama mladenačkih bjesova i ideala, baš kao da su odlučili živjeti i pjevati, stvarati i težiti nebu (ne odlukom ili opredjeljenjem – nitko od njih nije vjernik, bar ne u punom smislu riječi – već dosegom melodija koje su im postale zaštitni znak) i za nestalog prijatelja, kojeg po mnogočemu još uvijek osjećaju, vide negdje u svojoj blizini.

Ali i za sebe, naravno, jer to sebi duguju, jer je sve bez toga samo nova isprazna šablona, hitci uprazno kakve su odavno prerasli. A Manic Street Preachers su od dječaka postali uistinu zreli ljudi upravo s albumom “This is My Truth Tell Me Yours”, kojim su te 1998. jednom zauvijek pokazali da su tu da ostanu, da ostave trag daleko snažniji, dugotrajniji i afirmativniji od ranog, inteligentnog koliko i vrišteće destruktivnog pamfletizma rasutog po sjajnim i manje sjajnim pjesmama. Tu su napokon ušli i u moj život, instantno me zarobivši ljepotama kojima su napunili glazbu za prag svojih tridesetih i za pomirenost s Richeyjevom odsutnošću (nikako i smrću, vjerujem ni do danas). Jer prvi album s isključivo Nickyjevim tekstovima (čak se i po prvi put, ne bez razloga, potpisao pravim prezimenom, Jones, umjesto nadimka Wire) festival je melodija s velikim početnim slovom, pop (rock) glazba u svom najfinijem, najljepšem, a ujedno i najsrčanijem izdanju; prigrljenje života u svoj njegovoj protočnosti i ubrzanjima, a s time i vlastitog (početka) starenja kao nečeg čega se ne treba sramiti, u čemu ne samo da treba nalaziti ono najbolje, već treba gledati i prihvaćati kao dar.

Trenutak kad je uvodna pjesma albuma, neopisivo prekrasna “The Everlasting”, ušla u moj život pamtit ću do smrtnoga časa: savršena melodija, patetike lišena melankolija koja nije samoj sebi svrha niti se hrani svojim prirodnim virusima, te Jamesov predivan, s pjesmom posve saživljen vokal otpuhali su sva moja dotadašnja poimanja onog što bih u nedostatku boljih riječi nazivao lijepom glazbom. O vremenu kad su “nam osmjesi bili iskreni” može se pjevati na toliko uvijek predvidljivih načina i u jednako očekivanim tonovima, no ono što su Meniksi postigli u ovih šest minuta kao da i u notama počiva na onom što u pjesmi i pjevaju: “Ali kao ljudi imamo mogućnost pokidati prazninu sa svom joj snagom“. A Nickyjevi tekstovi samo nastavljaju slijediti niti koje odatle izviru, kao potaknuti još jednim citatom na omotu albuma, ovoga puta velškog pjesnika R.S. Thomasa u kojem kaže kako su “furije doma u zrcalu, to im je adresa”; iz pjesme u pjesmu, iz krasotice u krasoticu, nestaje onog mladenačkog bijesa i rastače se ono što nam preostaje nakon bitaka, poraza i pobjeda. “Svi su moji grijesi pokušaj da popunim prazninu, sve moje praznine popunjene su grijesima, svi moji demoni zadržani su tu unutra i sve moje nasilje zapravo ne postoji“, pjeva donedavni Richeyjev sutekstopisac kroz Jamesova usta u intimističnoj “My Little Empire” i saplićući se o vlastite riječi pokušava odgonetnuti duhovne razdore unutar sebe samoga…

Razdore koji su deset godina ranije pokretali revolucije unutar jednog malog ambicioznog kolektiva, a koji se sada, i dalje ne pronalazeći pravu, istinsku duhovnu adresu, razgrađuju u suočenju s proteklim vremenom, možda izgubljenim, možda uvijek iznova pronalaženim. Koliko god glazba na “This is My Truth Tell Me Yours” bila lijepa, fino ispolirana (ali ne i sterilizirana) i afirmativna, u stihovima je, iako ponegdje gotovo kontemplativnim, stalan taj autorov nemir hranjem “sjećanjem koje je postalo bol” (“You’re Tender and You’re Tired”), ali više nipošto naglašen potencijalom da prijeđe u gnjev. I kad progovara o zamkama depresije koja uvijek vreba u kakvom zakutku, pa i (ili možda pogotovo) u vlastitom domu (“Black Dog on My Shoulder”, koju krasi orkestrirana dionica kakve se ne bi posramili ni meštri klasične glazbe) ili se dotiče povijesno-političkih tema poput podsjećanja na velške dragovoljce u Španjolskom građanskom ratu (zarazno lijep singl širokoprimjenjiva naslova “If You Tolerate This Your Children Will Be Next”), Nick Jones (dakle, bar zakratko bivši Nicky Wire) gleda se u zrcalo, suočava se s onim furijama iz Thomasove poeme i prati ono što je vrijeme ostavilo na njegovu licu, a onda i na duhu; ne kroz samu promjenu, već kroz ono što je put od “generacijskog terorizma” do ovako iskreno lijepe glazbe donio. Pa i uz sve žrtve, od kojih ona najbolnija tiho vrišti kroz potresnu posvetu izgubljenom Richeyju, “Nobody Loved You”, u kojoj James sa svom boli svoga svijeta pjeva “Što bih sve dao za još jedan od tvojih osmijeha” tik pred gitarsku grmljavinu kojom će cijeli bend sabrati i bijes i tugu, i pomirenost i žal.

Možda sam prije dvadeset pet godina bio mrvicu premlad da prepoznam konture od kojih su tada mi posve novi Manic Street Preachers uobličili pjesme toliko veće od njih samih, ali grandiozna ljepota ovih melodija povukla me u njihovu priču snagom koja mi od tada ni na trenutak nije dala da se odmaknem. Samim time, album je to neodvojiv od tkanja što povezuje moje najmlađe verzije s ovom sadašnjom, tim više što je kroz sve ove godine svakim novim slušanjem postajao još bliži, još mi razumljiviji i otvoreniji za komunikaciju, nešto nalik pomoćnom zrcalu u vlastitoj mi kupaonici. Istovremeno i glasniji s onim svojim praznim dijelom gdje se može nastaniti samo božansko, a koje ovaj bend nije toliko odbacivao koliko nije znao prepoznati kao ruku koja će najokomitije vući van iz besmisla kojeg su tako jasno detektirali kao svoga neprijatelja.

Meniksi su od tada zaredali još čak devet albuma, odavno raskrstivši s mladenačkim hirovima i pucnjevima, ponegdje se gubivši u ispraznom (ljevičarskom, ali ne i ideološki jednoobraznom) politikanstvu (blijedi “Know Your Enemy”) ili u promašenoj produkciji (pomalo sterilni “Lifeblood”), još dozivajući Richeyja (sjajni “Journal for Plague Lovers”), ali i gradeći budućnost kamijevski dajući sve prošlosti (izuzetni dvolist “Rewind the Film” i “Futurology”) te cementirajući svoju nepodnošljivo laku sposobnost stvaranja velikih larger-than-life melodija (praktički svi preostali, nespomenuti albumi). U tom je kontekstu i životno-stvaralačkom slijedu “This is My Truth Tell Me Yours” ostao prijelomna točka, ona u kojoj su sve mogli gurnuti natrag u jamu, ali su odabrali suočiti se. Zvali to demonima, strahovima, prijetnjama ili pak čežnjom zašlom u slijepu ulicu, oni su tu našli našli svoje najljepše melodije, najintimnije stihove i najpomirbenije verzije sebe da stanu pred zrcalo i još jednom dignu glas. Skupa s prijateljem kojeg su putem izgubili, i sami zahvaćeni logikom i mehanizmima svijeta kojem je transcendentalno više stilski ukras nego odredište i smisao. Skupa s nama koje su povukli sa sobom da se družimo u svemu što slijedi, uvjerivši nas da je već i hrabrost dovoljna. Hrabrost i, naravno, talent koji im je očito darovan da izguraju svoju misiju do kraja, mnogo udaljenijeg nego što su to u osvit davnih devedesetih mislili.