Podigni papirić ili bocu sa zemlje koju je netko drugi bacio. Zagrli nekoga. Reci neku lijepu riječ. Posjeti nekog starca. Pokosi nekome travu tko to sam ne može napraviti. Napravi palačinke i zovni prijatelje. Očisti grobnicu i kad nije misa na groblju. I cijeni sebe onako kako nas uči sveti Franjo – mi smo samo onoliki koliki smo pred Bogom i ništa više.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Pokušat ću razmišljati o razboritosti – majci svih vrlina, genetrix virtutum, kako kaže sveti Toma Akvinski. Ona je i auriga virtutum, kako kaže sveti Bernard – kormilar svake kreposti. Dobri stari Seneka o svakoj vrlini reče: Vrlina se uči. Nije ništa novo da se ne rađamo pametni, da nemamo baš neko preveliko uliveno znanje, iako bi se po našim portalima moglo pronaći mnogo doktora raznoraznih znanosti koji imaju primjedbu i zamjerku o svemu. Jedina manjkavost je da nemaju crno na bijelo uvjerenje da su prepametni. Razboritost se uči, rekao bi Seneka.

Razboritost (grčki: φρόνησις; latinski: prudentia) je, zapravo, sposobnost praktičnog izražavanja vlastitog uma. Nešto tako. To je ono kad naš um posjeduje sposobnost provesti u praksu nešto što je imao samo u zamisli. To je znanje povezano s djelovanjem. Pogledamo li u Bibliju, u Evanđelje, u poruku Isusa Krista, on na jednom mjestu u Ivanovu evanđelju reče: Kad to znate, blago vama budete li tako i činili (Iv 13,17). Evanđeoska razboritost.

Valja nam razmisliti koji je cilj našeg djelovanja. Valja nam razmisliti koji su motivi našeg djelovanja. Svi mi radimo određene stvari i očekujemo da nas dovedu do određenog cilja ili do određenog proizvoda. Naš motiv pronalazimo u raznoraznim stvarima. Netko je ljubazan prema drugim ljudima zato što ga na to potiče Isus Krist. Netko je ljubazan prema ljudima zato što mu to jamči dobru zaradu ili bakšiš (recimo konobari u turističkim mjestima). Netko je ljubazan zato što me želi prevariti i na lijep me način ubaciti u kombi i oteti. Netko je ljubazan zato što želi da ga drugi vide takvim, da ima dobru sliku u javnosti, a s druge strane kuje paklene planove. Što bi rekao jedan moj sumještatin: Govori ti bog, bog, a zabija ti nož u leđa… Koji su moji motivi, odnosno koji bi trebali biti moji motivi, ako se nazivam kršćaninom, katolikom, Isusovim učenikom? Moj motiv bi trebao biti – vršiti volju Božju.

Ta volja Božja će onda biti vodič i motiv za moje djelovanje. Moja razboritost – moja sposobnost praktičnog izražavanja moga uma – bit će vođena Božjom voljom. Sveti Jakov apostol je prilično realan i praktičan kad dolazi do izvršavanja Božje volje. Božja volja se ima očitovati i kroz moja djela, a ne samo kroz moju priču i filozofiranje. Tako i razboritost. Ona nas ima potaknuti na akciju. Ona je tzv. praktična mudrost. Kaže Jakov apostol: Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.’ Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? (Jak 2, 17-18)

Nismo mi šuplje glave. Barem tako kaže medicina. Imamo nešto u svojim glavama što se zove mozak. I on ne služi samo tome da ne bude propuha u glavi. Razum i vjera su duboko povezani. I vjera nas tjera na korištenje i iskorištavanja mozga, razuma i usavršavanje u razboritosti. Ponavljam ono što mudri Seneka reče – vrlina se uči. Nitko nije razborit tek tako tim što se odlučio jedno jutro probuditi pa odjednom pokupio svu mudrost svijeta. Valja nam moliti Boga da nam otvori oči kako bismo mogli vidjeti što je ono dobro. Ali ne samo vidjeti – nego i činiti dobro. To je cilj kršćanske razboritosti. To je praktična mudrost – razboritost. Uvidjeti što je dobro – i činiti ga. Bez obzira hoće li to netko drugi primijetiti. Bez obzira hoće li to netko drugi pohvaliti. Bez obzira kako je maleno to dobro. Jednostavno ga učini. Podigni papirić ili bocu sa zemlje koju je netko drugi bacio. Zagrli nekoga. Reci neku lijepu riječ. Posjeti nekog starca. Pokosi nekome travu tko to sam ne može napraviti. Napravi palačinke i zovni prijatelje. Očisti grobnicu i kad nije misa na groblju. I cijeni sebe onako kako nas uči sveti Franjo – mi smo samo onoliki koliki smo pred Bogom i ništa više. (Op 19). Evanđeoska razboritost je u jednostavnosti. Dobro i lijepo je jednostavno.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.