nikolina nakić o sukobu šimleša bačić

“Kako se uopće moglo dogoditi, nakon što se zadnji otpad svijeta nakupio u zapadnoj Europi, kada su se Goti, Franci, Normani i Lombardi pomiješali s pokvarenim starim Rimljanima i kada je nastao prototip hibridne rase i od tih barbara punih mržnje, lukavosti, gluposti, požude i brutalnosti – kako je moguće da su iz svega toga nastali gregorijansko pjevanje, samostani i katedrale, Prudencijeve pjesme, Bedina povijest i komentari, O državi Božjoj sv. Augustina, rukopisi sv. Anselma, propovijedi sv. Bernarda o Pjesmi nad pjesmama, poezija Caedmona, Cynewulfa, Langlanda i Dantea, Summa sv. Tome i Oxoniense Dunsa Scota?” – pitao se Thomas Merton u Gori sa sedam krugova, genijalno poentiravši i detektiravši ujedno koji bi “čarobni sastojak” bio uzrokom.

Ako ga maknete, očito imamo problem. Mertonovi uzori u sebi pretpostavljaju preuzetu estetiku iz antičkog razdoblja, međutim “čarolija” koju je dodatak kršćanstva božanskim nadahnućem nadodao starim uzorima bila je nova estetika nastala upravo zbog drugačijeg poimanja osjećaja čovjeka, svijeta i božanstva i njihova međusobnog prožimanja.

Zašto cijeli ovaj uvod o estetici, ljepoti i moralu kao nužnim sastojcima bez kojih bilo koje ljudsko djelo postaje ne vječno nego tek privremeno i propadljivo?

Zato što smo se usudili izbaciti jednu komponentu, tvrdimo da je nepotrebna – čitaj neprofitabilna – i da je bez nje ljepota i dalje ljepota, nešto dakle vrijedno vječnog ljudskog divljenja.

Izbacili smo moral.

On ne donosi klikove, on ne opsjeda ljudske umove – ne na način na koji to čine krv ili golo meso – a i ne priziva šuškave oglašivače s mirisom novca.

Zato je u hrvatskim medijima ovih dana Bruno Šimleša od “poznatog pisca” kako je bio nazivan kad je kritizirao rukometnog izbornika Željka Babića koji se prema njegovim riječima bavio Gospom umjesto taktikom, postao „prodavač magle i lažnjak“ – priličan put u svega nekoliko mjeseci  – zato što je ovaj put taknuo tamo gdje nije smio, u takozvanu svetu kravu modernog zapadnog društva, mjerilu koje mjeri i što je lijepo i što je umjetnost –  u novac, odnosno „show me the money“ maksimu.

Šimleša  je – toga je valjda i sam svjestan – tom kolumnom izrekao istinu ali je ujedno bio u teškom logičkom disbalansu sa samim sobom, a iritantan je bio i dojam intelektualnog snobizma i dociranja kad istovremeno jako dobro znamo da je zapravo postao poznat po uvjeravanju ljudi da su sva uvjerenja dobra i poželjna dok ih se ne nameće drugima. Ispalo je prilično nespretno da netko tko cijelo vrijeme drugima priča da je važno da se oni osjećaju sretno, ispunjeno i zadovoljno sad krene zamjerati nekim pjevačicama golišavost i samoprezentaciju isključivo preko isticanja ženskih atributa – ako je njima to što rade super i skroz su zadovoljne same sa sobom.

Što se ovdje dogodilo? Dogodila se ona izbačena i zanemarena komponenta – ljudski duh – upravo ono što nas razlikuje od drugih stvorenja u prirodi. Očinski duh, točnije. Moja je mačka neki dan izgubila mačića i dozivala ga jedno popodne, šetala je uokolo i mijaukala, dok nije dobila svoju večericu, zaspala i ujutro sve zaboravila. Više sam se ja zapravo mučila cijelo vrijeme oko te činjenice nego ona. Ljudi su po svojoj biti drugačiji i zaštitnički impuls prema potomstvu je izrazito snažan, iskonski – u tome i jest veličina i žrtva Bogorodice koja je imala zatomiti u sebi upravo tu primarnu eksploziju emocija – svoju djecu volimo, ona bude u nama ono najplemenitije, ona su na neki način ogledala u kojima se kristalno ogledaju naše nesavršenosti koje im nikako ne želimo prenijeti, jednostavno rečeno želimo im bolji svijet. Tako se i Bruno zanio i pustio na trenutak činjenicu da je u kontradikciji sam sa sobom i krenuo promatrati svijet oko sebe kao otac ženskog djeteta, ali i očima svog ženskog djeteta. Nemojmo se lagati, ono što je mogao vidjeti ženama ne laska.

Ono što nam danas mediji prezentiraju nisu žene, nego antižene. Karikaturalni napućeni samozaljubljeni selfiji trasirani, probrani i filtrirani javnosti preko društvenih mreža (koji me svojom iskrivljenošću podsjećaju na neuspjele kipove, kao da je kipar bio malo pod čokom dok ih je klesao, kao da su sve te Venere izgubile svoju simetriju i malo se naherile) zapravo su za žene štetniji nego kada su bile u društvu tretirane kao imovina bez prava glasa. Iako je glavna prozvana pjevačica u, zanimljivo, istim novinama u kojima je kolumna prvotno i bila objavljena,  jer “show me the money” zakon ipak vlada ovim svijetom – govorila i o ljepoti i glorifikaciji ljudskog tijela antike i renesanse (iako mene zbilja zanima kada je točno Venera iz Milosa počela pjevati, no dobro, nećemo trpati u ladice), mene je osobno kao ženu zapravo zasmetao jedan ultimativni prikaz izraza takve žene kao slobodne žene, kao rezultat borbe žena koje su živjele davno prije.

Ovo NISU slobodne žene i za ovo se sigurno nisu borile Maria Agnesi, Marie Sophie Germain ili Maria Sklodowska-Curie. Da se njih svojevremeno pitalo što misle o ovakvoj „slobodi“ uspjeha na koji su osuđene moderne žene ako žele uspjeh – one, briljantni umovi u muškom svijetu znanosti, dale bi definiciju svojih naherenih potomaka kao žena u lancima, kao ženskih neslobodnih gladijatora u arenama koju čini isključivo muška publika i u koju u svakom trenutku može utrčati neka mlađa i ljepša. Da se pitalo ove žene, da, sigurno bi imale reći nešto o tome da nije  žensko tijelo samo lijepo nego da se i njihovi umovi smiju i trebaju klesati i blistati u svoj svojoj prštavosti. To i jest poanta ženske slobode – i kršćanske ženske slobode, što dokazuju djela crkvenih naučiteljica – jednakopravnost muškog i ženskog uma kroz poštivanje njihovih različitosti, ali i čuvanje digniteta žena kao nekoga tko je sposoban ne biti samo promatran kao lijep i poželjan objekt nego kao lijep i kreativan um.

Gdje je u toj cijelo priči naše društvo? Mediji? Isto gdje i zapadni – zapeli u ćorsokaku ganjanja novca. I to od kada se shvatilo da ne trebaš biti zapravo nešto posebno niti raditi posebno nešto. Podsjetimo, rodonačelnica svih tih naslikavanja zasigurno je Kim Kardashian i cijela ta obitelj koju je u orbitu lansirao otac Robert, a koji je zapravo javnosti postao poznat kao prijatelj i odvjetnik O. J. Simpsona u jednoj tužnoj i nakaradnoj priči koja govori o preljubu i ubojstvu – zaista lijep početak jedne nove zvjezdane priče. Dakle, od kada su mediji svijeta shvatili da ljude zanima gledanje određenih dijelova ženskih tijela bez popratnih sadržaja, odlučeno je: publika će to i dobiti. Najžalosnije je što su se tome morale i trebale usprotiviti same žene, reći: ne želimo takva pravila igre, možemo i trebamo biti više od tek pukog objekta voajerizma – i dogodilo se da zapravo imamo žene koje su istinski talentirane, a koje su već uvjerene da druge alternative od otužnog filtriranog namještenog naslikavanja po društvenim mrežama, a koje onda pak prenose portali – nemaju. Kreativne, talentirane, pametne – u redu, može biti, sve dok ih karakteriziraju kao atraktivne. Za takva nova moderna pravila igre smo si dobrim dijelom i same krive, podržavaju to i  licemjerni mediji koji se naslađuju, priređuju sučeljavanja i rade od svega jedan golemi cirkus, publika je sretna i zadovoljna…

A u pozadini još uvijek stoji i čeka neiskorišten potencijal istinske žene, nikada do kraja ostvarene, jer taman kad je stekla pravo u sudjelovanju u društvu jednakih šansi ponovno je porobljena i pretvorena u vlastitu karikaturu. Gdje je nestala žena za koju je Chesterton govorio kako koristi svoju inteligenciju kako bi podržala svoju intuiciju? Jedno je sigurno: ona postoji, oduvijek je postojala, jer je inicijalno tako i zamišljena – kao i cijelo ljudsko, ali istinski ljudsko društvo.

Čini se da i ono još stoji na čekanju.

Nikolina Nakić | Bitno.net