Molim blagoslovljenu Gospu da mi izmoli milost, nakon što izvršim svoje poslanje u Padovi, da mogu odnijeti svoje siromašne kosti usred svojega naroda za dobro onih duša. Ovdje me žele, ali ja sam poput ptice u krletci: moje je srce uvijek tamo preko mora.

Bio je to samo još jedan skroviti uzdah skromnog omalenog kapucina Leopolda, želja koju si je dopustio poželjeti. Za sebe je tamo nekih dalekih proteklih godina imao drugačije planove: srce je vuklo u misiju, na Istok, tinjala je želja za radom na jedinstvu razjedinjenih kršćana, stvarnosti koju je upoznao još za djetinjstva u miješanoj pravoslavno-katoličkoj sredini.

Postao je tako taj Istok personifikacija mjesta gdje je želio biti, gdje se htio davati i gdje je želio gorjeti, mjesta gdje su se ostvarivali njegovi mladenački snovi i gdje se hranio njegov svećenički zanos.

Jednog je dana pričestio neku dobru osobu. Po svršetku zahvale Bogu došla je do njega i rekla: Oče, Isus mi je naredio da vam ovo kažem: Vaš je Istok svaka od duša kojoj pomažete slušajući njihove ispovijesti.

Nije ta pobožna duša znala ni što riječ Istok Leopoldu predstavlja ni što je za njega ustvari ova poruka značila. Potpunu promjenu plana. Predanje. Odustajanje od vlastitog stremljenja i prepuštanje Božjoj volji. Umiranje sebi. Njegov Istok upravo je postala malena ispovjedaonica, mjesto naizgled obično i svakodnevno, no u stvarnosti pravo bojno polje za ljudske duše.

Dobar je boj bio taj naš kapucin, svakodnevno, neumorno, višesatno. Za sve koji su ga poznavali bio je malen i boležljivi fratar, tih i samozatajan. No sudeći po rijeci ljudi koja se neumorno iz dana u dan slijevala u njegovu sobicu znajući da bi im odrješenje zapravo mogao dati bilo koji svećenik no birajući uporno baš njega, sigurno je: prepoznali su sveca. Fizički malenog, a ljudski diva čija je veličina bila upravo u darivanju samoga sebe, potpunom žrtvovanju u skrovitosti njegova ispovjedničkog kutka. Prkošenju vremenu, snu, bolesti.

Prošlo je puno godina od snivanja o Istoku, godina potpunog predanja i pomirenja kao i neumornog rada, no još uvijek se usuđivao željeti: da na koncu života dadne sebe i svome narodu.

Činilo se da će ta želja ostati samo želja, isprepletena u njegovom srcu zajedno s voljenim Istokom, u ljubavi zamišljena a nikad ostvarena. Umro je tamo gdje je proveo cijeli svoj vijek. Preko mora nikad nije otišao.

…………..

Prolazile su godine. Došlo kraju stoljeće. Ušlo se u novo tisućljeće. Priča o malenom kapucinu pretvorila se u vječnu inspiraciju. Onaj predokus svetosti koji je dao naslutiti tolikima uzdignut je na čast oltara i kao takav konačno tako predivno dostupan i dušama njegova naroda o dobrobiti kojih je nekad čeznutljivo sanjario. Velika je to sreća, i čast!

S godinama je postalo jasno i da se ono maleno krhko tijelo pod poljupcem vječnosti opire zakonima materijalnog svijeta. Pridružilo se ono tako predivnom misteriju koji prati od Bogu milih najmilije: da postanu vidljivi znak Isusova obećanja vječnosti. Znak vjernima. Upozorenje onim drugima. Uvijek u službi dušama!

……….

I sigurno je: Bog svojim najmilijima baš ništa ne odbija. Ni onaj čeznutljivi uzdah upućen prije toliko godina dobri Bog njemu i nama ne zaboravi. Na koncu uvijek je On taj koji nas poznaje bolje od nas samih i koji određuje najbolji trenutak. Ostvarila se davna želja malog kapucina da se vrati odakle je potekao i dade sebe na dobro dušama.

Tko je ovo mogao predvidjeti!

Tko ne može ne uvidjeti savršenu i divnu božansku logiku kad ponovno čita svečeve riječi o siromašnim kostima koje se vraćaju preko mora dušama svog naroda? Ima li tko da ne uviđa i ne prepoznaje njihovu besprijekornu simboliku? Njihovo potpuno ispunjenje?

Rijetki su takvi ovih dana. Nekima možda nije ipak dano razumjeti kako su ovdje ljubav i vjera savršeno kliknule i kako su se prepoznale, kako su nam ove nježne krhke kosti postale svjetionik. Kako smo svi još jednom postali sudionici u pobjedi nad smrću. Kako smo snažno zagrlili vječnost. Kako su svi oni koji su izgubili drage ljude još jednom utješeni u spoznaji da nam ono najljepše tek predstoji. Možda nam je nerazumijevanje takvih zapravo baš ono što nam u ovom trenutku treba: uvid u očaj i prazninu alternative. U njenu apsolutnu pustoš i beznađe.

Divna je ova ljubav kojoj svjedočimo dok mislima i molitvama grlimo najdražeg gosta. Prekrasno je gledati kako se sin ovog naroda vraća u nj proslavljen u vječnosti, kao da nam ga je sam dobri Bog sačuvao kao najdivniji dar, divno je ovih dana svjedočiti tome i teško je, teško ne osjećati glas odozgor koji nas cjeliva i govori:

Vraćam vam ga, vjerni moji.

Davno je ptica raširila krila i odletjela iz krletke.

Vraćam vam ga, vjerni moji.

Ovaj put zauvijek.

Nikolina Nakić | Bitno.net