U Vatikanu je završen sastanak o klerikalnom zlostavljanju maloljetnika s očekivanom porukom – pozivom „na cjelovitu borbu protiv zlostavljanja maloljetnika“. Završni govor pape Franje – svakako dojmljiv, ali i prilično općenit – kategorički osuđuje zlostavljanje makar i jedne jedine osobe nazivajući zlostavljanje djelom đavla, a zlostavljače „proždrljivim vukovima“. Papa je također predstavio osam smjernica koje bi trebale pomoći Crkvi u procesuiranju, suočavanju i sprječavanju takve vrste zločina odmaknuvši se tako od bavljenja tek pukom disciplinom. Papinim smjernicama doista nitko razuman ne može ništa prigovoriti, no dobar dio katoličke javnosti očekivao je preciznije detektiranje i imenovanje uzroka pošasti gdje se ne radi o izoliranim incidentima već ozbiljnoj pukotini u sustavu koja Petrovoj lađi poput uporne crvotočine nanosi sve veću i veću štetu. Treba ostati pošten i reći da postoji mogućnost da će se obračunavanje s određenim strukturama dogoditi bez povećala javnosti, ali da je isto tako javnost s pravom postavljala i postavlja određena pitanja pogotovo s obzirom na činjenicu da jedna od smjernica glasi: „istinsko pročišćenje počevši od samooptuživanja“. Također je primijećeno da cijela poruka s ovog sastanka zapravo uvelike podsjeća na obraćanje Ivana Pavla II. američkim kardinalima 2002. godine, a s obzirom na to da se slučajevi spolnog zlostavljanja unutar Crkve, ne da se nisu riješili, nego se stalno pojavljuju novi kosturi u ormaru, logično je da se postavlja pitanje: što se činilo, odnosno što se nije činilo? Govor protiv zlostavljanja bio je, kako i treba biti, jasan i nedvosmislen, no činjenica je da smo to sve skupa već čuli i prije 17 godina. Na koncu treba reći ono što sam možda trebala reći na početku: što o svemu tome kažu žrtve? O njihovu su nezadovoljstvu više od riječi govorile njihove suze. Očekivali su više. Očekivalo se više.

Javna je tajna – zapravo se ovdje više i ne radi o kuloarskom nagađanju nego logičnim zaključcima – da unutar Crkve postoji dobro organizirana mreža sastavljena od pojedinaca koji se međusobno podupiru i pokrivaju, a koji se u javnosti često nazivaju gej lobijem odnosno „lavanda mafijom“ (naziv vuče podrijetlo od činjenice da su pedesetih i šezdesetih godina mnogi homoseksualni aktivisti u popularnim visokotiražnim časopisima pisali članke koji su u ilustracijama koristili ljubičastu boju lavande kao znak raspoznavanja).

Radi se o crkvenoj inačici gej lobija inače raširenog poput mreže lobističkih homo skupina – subkulturalnoj underground organizaciji koja kontrolira područja mode, umjetnosti, dizajna, pop kulture, obrazovnog sektora i industrije zabave i medija. Zašto govorimo o logičnim zaključcima? Sama činjenica da se kardinal McCarrick uzdigao u hijerarhijskoj crkvenoj ljestvici te da je unatoč skandaloznom moralnom habitusu preporučen za kardinala kojim ga je na koncu i proglasio već teško bolestan Ivan Pavao II. koju godinu pred smrt – govori da se radi o naporima više osoba (naporima u smislu da ga se konstantno prikrivalo kao zlostavljača i guralo naprijed u crkvenoj karijeri). Ako tako postavimo stvari, ni vatikansko napredovanje medijske Twitter zvijezde – zaštitnice homoseksualaca i homo „brakova“ p. Jamesa Martina ne izgleda baš toliko nevjerojatno, baš kao što je razvidno da nije pozvan kao predavač na Svjetski susret obitelji u Irsku tako što su njegovo ime izvukli na ceduljici iz bubnja. Također nas ne bi trebalo čuditi ni poslanje koje je kardinal MCCarrick imao u pregovorima u Kini – netko se potrudio da ga se tamo pošalje.

Često se u kontekstu spolnog zlostavljanja unutar Katoličke Crkve spominje pedofilija, no detaljnija statistika govori da se u 80 posto slučajeva radilo o zlostavljanju dječaka koji su ušli u pubertet, od 14 godina nadalje. Detaljne podatke možemo naći u tzv. studiji “John Jay” (2004.) koju je naručila i platila Američka biskupska konferencija – ondje je navedeno kako 97 posto skandala datira iz vremena 1960. – 1985. (kada je prešutno dozvoljeno ređenje homoseksualaca). Upravo takav zaključak donio je i kardinal i crkveni povjesničar Walter Brandmuller koji je istaknuo kako je “seksualno zlostavljanje i homoseksualnost među klerom i čak među hijerarhijom Crkve u Americi, Australiji i Europi prošireno u skoro epidemijskim razmjerima” („Sexueller Missbrauch und Homosexualität im Klerus“).

Da bismo shvatili kako su se u Crkvi šezdesetih i sedamdesetih godina pojavili i međusobno umrežili homoseksualci, potrebno je proširiti priču na desetljeća lobiranja (preko Kinseyeva Instituta i tzv. Frankfurtske škole). U ranim sedamdesetima homoseksualni aktivisti odlučili su poraditi na negativnoj klasifikaciji homoseksualizma preko Američkog udruženja psihijatara (APA). Političkim pritiskom i ubacivanjem na redovita godišnja okupljanja u San Franciscu (1970.) i Washingtonu (1971.) predočavani su zahtjevi (bez znanstvenih činjenica koje bi ih potkrijepile) s ciljem afirmacije homoseksualizma kao potpuno prirodnog i jednakog heteroseksualnosti. 1973. novoizabrani predsjednik APA-e dr. John Spiegel (nakon smrti supruge otvoreni homoseksualac) intenzivno doprinosi novoj definiciji homoseksualnosti koja ulazi u dijagnostički priručnik, a prema kojoj se ona prestaje smatrati poremećajem (odluka je donesena pod pritiskom i jedva natpolovičnom većinom). Nije bilo znanstvenih studija koje bi potkrijepile ovu političku odluku – postojala je tek studija Evelyn Hooker iz 1957. koja je proučavala socijalni aspekt umjesto patološke prirode.

Kako se ta odluka odrazila na svijet pa i na Crkvu jako dobro u knjizi „How America went Gay“ opisuje psihijatar dr. C. Socarides. Izdvojit ću najzanimljiviji dio:

“Uspjeli su udruženje pridobiti da izjavi kako prakticiranje odnosa s istim spolom nije poremećaj nego stanje, kao ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili s tom novom političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati radove. Režiseri su počeli snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati. Velike nakladničke kuće odbijale bi objavljivati knjige koje se protive homo-revoluciji. Aktivisti su utjecali na seksualni odgoj u školama, a zauzeli su i vodeća mjesta na fakultetima.”

Sve je ovo važno za razumijevanje na koji se to način odrazilo i na Katoličku Crkvu – kler čine ljudi koji dolaze iz svijeta i na koje svijet bez sumnje utječe – labava formacija učinila je da se anomalije učahure i stvore vlastite entitete. Tzv. „lavanda mafija“ ne radi samo na zataškavanju svojih opačina, nego se aktivno bori da homohereza bude prihvaćena unutar crkvenog nauka. To je još 1986. ispravno detektirao J. Ratzinger preko Kongregacije za nauk vjere u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe gdje su nedvosmisleno upozorili: “Ipak, danas sve veći broj osoba, pa i unutar same Crkve, snažno pritišće Crkvu da prihvati homoseksualno stanje. Često su tijesno povezani s onima koji djeluju izvan nje. Unutar Crkve razvilo se i nastojanje koje promiče uporne skupine različitih imena i različite rasprostranjenosti i teži pribaviti ugled predstavnika svih homoseksualnih osoba koje su katolici. Pod okriljem katoličanstva nastoji se okupiti homoseksualne osobe. Jedna od taktika koje se upotrebljavaju jest tvrdnja kako bilo koja kritika ili rezerviranost prema homoseksualnim osobama, njihovim aktivnostima i njihovu životnom stilu jest jednostavno oblik nepravedne diskriminacije.”

Ako dakle sve navedene činjenice uzmemo u obzir, logično je pretpostaviti da bilo kakvo ozbiljnije hvatanje u koštac s problemom spolnog (uglavnom homoseksualnog) zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi podrazumijeva i imenovanje i odlučno razbijanje udruženih homo struktura. Papa Franjo nalazi se u teškoj i nezavidnoj situaciji u kojoj je i osobno optužen za prikrivanje od strane nadbiskupa Vigana i samo odlučno i beskompromisno djelovanje može poništiti učinak „cjeloživotnih napora“ određenog dijela klera zbog kojeg se trenutno crveni svaki vjerni katolik na svijetu – bilo laik, bilo klerik. Ostanimo u dobroj vjeri da će se upravo to i dogoditi – Crkvi sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog, sv. Katarine Sijenske i sv. Terezije Avilske dugujemo puno hrabrosti, još više odanosti, a najviše vjere.

Nikolina Nakić | Bitno.net