Skloni smo ocrnjivanju sebe do krajnjih granica. Ništa, baš ništa dakle ne valja u Apsurdistanu zvanom Hrvatska – logičan zaključak bio bi da je Lijepa naša zemlja dokonih, zlih, nemarnih, nestručnih i lijenih ljudi. Paradoks je ipak prisutan- ti i takvi liječnici kad odu u inozemstvo pobiru isključivo profesionalna i ljudska priznanja i lovorike

shutterstock

Prije par dana pročitala sam članak novinara Irish independenta koji se stjecajem okolonosti našao na ljetovanju u gradu gdje i ja živim, Šibeniku. Dijete koje putovalo s njim imalo je ozljedu koljena i završilo je s natečenim koljenom na odjelu hitne pomoći šibenske Opće bolnice. Uglavnom, da ne duljim, čovjek se nije mogao načuditi kako je dijete brzo došlo na red, kako je u pola sata dobio i krvnu sliku, RTG i UZV i odmah termin za operaciju. Nije mogao vjerovati da se to desilo u zemlji toliko siromašnijoj od njegove, u doba turističke sezone kada se populacija Šibenika podupla, i eto, njima strancima. Ništa ih nije koštalo, bila je dovoljna putovnica zemalja EU.

S obzirom na „ugled“ kakav hrvatsko zdravstvo uživa među stanovnicima Lijepe naše, i sama bih bila sklona zakolutati očima na njegove salve hvalospjeva, da nisam osobno u više navrata imala identično iskustvo s istom bolnicom.

Da novine prodaje loša vijest nije nikakva novost. No počelo me pomalo smetati sveopće crnilo koje se veže uz hrvatsko zdravstvo, kao crnu rupu bez dna, neučinkovit i nehuman sustav koji guta svoje korisnike, prožvače ih i ispljune bolesnije nego što su bili. O suvremenoj medicini koja više ne liječi uzrok već posljedice bismo mogli porazgovarati, no to nije problem koji se tiče samo Hrvatske, prije globalni. Ono o čemu mogu pisati je dakle moje osobno iskustvo.

Prije nepuna dva mjeseca i sama sam bila na baš tom odjelu hitne. Imala sam smetnje u disanju, a kako sam prije godinu dana preživjela plućnu emboliju disanje nije nešto s čime se šalim.

Vidjeli su da mi je loše, odmah su me uzeli (svjesna sam da je bilo ljudi koji su došli prije mene, no oni procijene tko je hitan a tko može malo pričekati i sukladno tome obrađuju pacijente). Slično kao kod ovog irskog novinara, u 40 minuta imala sam izvađenu krv, provjerene sve vitalne funkcije, napravljen EKG i RTG pluća i srca. Na RTG nisam čekala ni 3 minute, za 5 minuta je doktor očitao nalaz. Iako su bili rastrgani na deset strana i preopterećeni poslom (iz aviona se moglo primjetiti da tom novopreuređenom svemirskom odjelu hitne fali osoblja), od njih sam samo dobila ljubaznost, humanost i profesionalnost. I ono što najviše cijenim kad se nađem kod liječnika- da mi jasno u nekoliko rečenica izloži moje zdravstveno stanje i što mi je činiti sljedeće. Čekala me scintigrafija pluća (pomislila sam-sad mjesec dana čekanja!), no tu sam pretragu obavila za dva dana.

Nije to bilo prvo moje takvo iskustvo s dotičnom bolnicom, pa sam skeptična oko toga da mi se više puta naprosto posrećilo.

Kad sam rađala svoje četvrto dijete doslovce su mi spasili život. Dva dana nakon poroda uspjeli su mi dijagnosticirati plućnu emboliju, bolest toliko smrtonosnu sa zaguljenim i pritajenim simptomima, da je nažalost u 70 % slučajeva dijagnosticira – patolog. Od trenutka kad su posumnjali na to do časa kad sam dobila nalaz CT-a prošlo je možda pola sata. Za pet minuta me cijela četa osoblja premjestila na intenzivnu koronarnu jedinicu. Kad imate plućnu emboliju, to znači minimalno 7 dana strogog mirovanja – znači nema čak ni sjedenja. Ležala sam dakle tamo dišući uz pomoć kisika na škrge, a divni ljudi koji tamo rade učinili su sve da mi boravak tamo što više olakšaju. Nisam ih nikad prije u životu vidjela, za njih sam bila samo običan pacijent. Međutim njihova ljudskost i sućutnost učinila je da se osjećam kao da me nose kao kap vode na dlanu. Dijete mi je bilo, naravno, odjeljeno od mene u drugoj zgradi – možete misliti kako se osjeća majka netom poslije poroda kad prolaze dani i tjedni a da ne vidi svoje dijete, i skrb i briga svih, a posebno osobe koju naprosto moram imenovati-glavne sestre Snježane – olakšala mi je te užasno teške dane.

Prva dva dana nisam mogla ni govoriti. Ova je dobra duša svakodnevno nazivala dječji odjel i informirala me o malenovom napretku u težini, bodrila me,r azgovarala sam mnom (ne samo ona, svi koji tamo rade). Nosili su mi kavu u krevet. Liječnik specijalist kojeg zovu dr House zbog specifičnog načina komunikacije me nasmijavao mjereći si tlak na tlakomjer uz moj krevet. Troje ginekologa iz rodilišta me svakodnevno dolazilo posjećivati na taj drugi odjel. Prvog dana kad sam mogla ustati sestra Snježana je negdje iskopala neki deblji ogrtač i više me odnijela nego odvela do moje bebe. I tako iz dana u dan.

Nakon što sam otpuštena kući morala sam još puno puta kontrolirati krv, pa su mi predložili da ne gubim vrijeme na gužve u laboratoriju i dolazim kod njih. Sjećam se, jedan dan sam spomenula sestri da se malom mrvu zagnojio pupak. Nije mi rekla: kupite Octenisept. Naprosto mi ga je tutnula u ruku. Njihovo cjelokupno ponašanje premašilo je čistu profesionalnost i još jednom me uvjerilo da ljudsko srce djeluje iznad svega.

U čemu je, onda problem? Što ne valja u cijeloj ovoj priči?

Nije to problem samo zdravstva, mogli bismo povući paralele sa brojnim drugim segmentima hrvatskog društva. Kao da do nas dopiru samo loše priče.

Nemojmo se lagati i gledati sve kroz ružičaste naočale. Sustav je trom, glomazan,potplaćen i pregazilo ga je vrijeme. Ljudi koji rade u tom sustavu njegove su žrtve, baš poput ponekad nas. Međutim, ne mogu ne istaknuti činjenicu da u njemu VEĆINOM rade stručni i brižni ljudi koje NITKO ne spominje. Stih iz pjesme Pamtim samo dobre dane bukvalno bi se mogao parafrazirati u Pamtim samo loše ljude. Oni drugi su broj, tiha većina. No kao da se podrazumijevaju.

Otići ću još korak dalje. Skloni smo ocrnjivanju sebe do krajnjih granica. Ništa, baš ništa dakle ne valja u Apsurdistanu zvanom Hrvatska – logičan zaključak bio bi da je Lijepa naša zemlja dokonih, zlih, nemarnih, nestručnih i lijenih ljudi. Paradoks je ipak prisutan- ti i takvi liječnici kad odu u inozemstvo pobiru isključivo profesionalna i ljudska priznanja i lovorike.

Umjesto da pljujemo sami po sebi, u čemu smo (kad već eto nismo u nogometu!) svjetski prvaci, mogli bismo se zaista pozabaviti lošom upravom. Uporno biramo nekompetentne ljude koji se po stranačko-rođačkim linijama uhljebe na odgovornim funkcijama i ubrzo svi mi postajemo žrtve njihove nestručnosti i nesposobnosti. Imam osjećaj da jedna vrlo koherentna manjina , stranački čvrsto utvrđena i nevjerojatno nesposobna od nas svih skupa iz godine u godinu radi budale.

Mi pak u međuvremenu sijemo žuč, tražimo krivce, i što je najtragičnije – imamo vrlo loše mišljenje o sebi samima. Potpuno krivo i potpuno nezasluženo. Riba smrdi od glave.

Onog dana kad vlast i uprava krene zaista služiti svojim korisnicima, ne zbog vlastitog interesa, probitka, ego tripova i sličnih ljepota kojima smo izloženi iz godine u godinu, stvarnost bi trebala postati barem približno onakva kakvu naši ljudi zaslužuju.

Nemojmo misliti da toga nismo vrijedni i da to ne možemo. Kad tako mislimo samo hranimo čudovište kojem smo dopustili da se razmaše i proguta nam optimizam i nadu da možemo živjeti život dostojan čovjeka.

To je, dakle, rješenje. A što dotad?

U prvom redu trebali bismo se ispočetka naučiti nekoga i pohvaliti. Probajte, nije teško. Osobi koju ćete istaknuti sigurno ćete dati krila i polet da svoj posao obavlja i dalje sto posto, s vjerom da , iako neplaćena, dobrota ne prolazi nezamijećena. Na kraju krajeva, ona i jest najbitnija. Makar nas eto na to morao upozoriti jedan slučajni namjernik, Irac.

Nikolina Nakić | Bitno.net