Krist je htio Crkvu, eksplicite ju je htio. Krist je našim svećenicima dao ovlast ispovijedanja grijeha. Krist je utemeljio krštenje, euharistiju. Krist je Crkvi dao zaručničko ruho. Nemamo mi kamo ići nego ostati. Uz našu Crkvu. Uz Krista. Uz naše svećenike. I biskupe. Mi volimo Crkvu jer volimo Krista

Imali ste u Domovinskom ratu one situacije u kojima su branitelji povlačeći se pred brojnijim neprijateljem došli do jedne točke. Tu su iskopali rov. I tu su sjeli. Bili su spremni izgubiti svoje živote. Jer su znali. Bolje je izgubiti vlastiti život negoli pustiti neprijatelju da prođe tu liniju. Kako je lijepo kada čovjek živi za one ideale radi kojih je spreman i umrijeti. Ta situacija, gotovo identična, samo u metafizičkoj bitki odvija se upravo sada pred našim očima. U ovom vremenu. Nište se vrijednosti. Ludo se proglašava poželjnim. Poželjno se proglašava ludim. Razvodnjavaju se naravne vrednote na kojima počiva ovaj svijet. A kada se zatresu ti stupovi onostranosti, onda će doći i kraj ovog vremena.

Ne brinite, neću si dopustiti uhvatiti se u mrežu zabluda i ne pada mi na pamet igrati se proroka o kraju svijeta. Na koncu, ja, ti, svi mi i svatko od nas živi baš svoje posljednje vrijeme. Vrijeme koje se nikada neće ponoviti. Vrijeme koje više nikada neće biti proživljeno, doživljeno. Što je bilo jučer ostaje u jučer za cijelu vječnost.

Recept pojedinih snaga je jednostavan. Napiši knjigu malo smislenije koncipiranu s istančanom pljuvačnicom na molitvu, vjeru, Crkvu – puniš (splitske) gradske knjižnice, a mediji se nadmeću koji će slavodobitnije prezentirati besmisao molitve i vjere kao takve. Jer, eto, u potonjem slučaju čak i kada se radi o teškoj bolesti – tu je dovoljna „snaga glave“.

Koje li zablude. Još od prvih ljudi. Koji pomisliše da su sami sebi dovoljni, da su sami sebi bogovi, koji su krunu Kralja Svemira stavili na svoje glave i uronjeni u vlastitu samodostatnost opijeni u oholosti teturaju misleći da znaju kamo idu. Kako ne vide, da čak i najskupljim draguljima optočena kruna na glavi malog djeteta izgleda neozbiljno, površno i trenutno, prolazno.

Omađijani sjede svi ti lažni proroci ovoga svijeta na pijedestalima i pljuckaju na svakoga od nas koji gradimo te korablje od naših života iako vode nema baš u blizini. A oni danas, kao u Noino vrijeme neki drugi, ismijavaju, gađaju vjernike šakama punih lošeg sarkazma i ceru se zadovoljno jer eto – novo doba je tu. Portali u istoj priči – „Kako izaći iz Katoličke Crkve“ pišu detaljno dajući upute jer valjda, po njihovom mišljenju, tako se postaje slobodan.

Podsjećaju me na adolescente koji s 18 godina ugrabe tatin auto pa požele da nestanu svi prometni znakovi gradskih ulica. Tako da oni, željni zabave i jurnjave mogu svima pokazati kakva snaga im se krije ispod haube automobila. Ne shvaćaju oni, jer sami u svojoj slobodi odbijaju vidjeti, da su prometni znakovi tu da ih baš – čuvaju. Od svake ozljede. Njih. I one koji ih okružuju. Nažalost neki shvate tek kada bude prekasno.

Isus kaže da će nas istina osloboditi. Zar nas katolike treba oslobađati već dvadesetak godina suspendirani fratar koji iz neke župe udaljen od izvora crkvenosti čita, kako posve uvjereno tvrdi, pisma ljudi potpisanih imenom i prezimenom koji optužuju klerike i laike. U tim pismima navedeni kvazi fratar uredno opisuje sve gnjusobe čija radnja je sklonija nekom porno gay uratku nego događajima u Crkvi. Zar nas takvi fratri trebaju čistiti? Gdje su naši uzori? Kada će ustati u našoj Jednoj Svetoj Apostolskoj Katoličkoj Crkvi neki novi sveci koji će prvenstveno svojim primjerom pokazati da je moguće živjeti potpunu posvećenost Bogu i njegovoj Crkvi.

U misli mi dolazi možda primjer Erazma Roterdamskog, pravim imenom Geert Geerts. Katolički svećenik koji je duboko ljubio Isusa i svoju Katoličku Crkvu. Erazmo je stanovao u kući Thomasa Morea gdje piše svoju Encomium Moriae (Pohvalu ludosti) satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije. Kritizirao je Erazmo i netolerantni fanatizam i sektaški duh ondašnjih protestantskih vođa. Dobro, na kraju je siroti bio i osuđen od Rima, ali što ćemo. Valjda nas mnoge čeka ona “ubiše me braća iz ljubavi”. Moramo izmoliti nove sinove Don Bosca, svetog Franje, svetog Ignacija… i neke nove sinove i kćeri današnjeg vremena kroz nove svete priče.

Želim reći da živimo u fantastičnim vremenima svjedočenja. U vremenu koje vapi za novih uzorima. Primjerima koji će oduševljavati. Može se. Može se biti vjeran Isusu. Može se živjeti u celibatu kao svećenik. Može se biti odan svojoj pastvi, autentičan u svome poslanju. Može se biti muž. Supruga. U braku. Može se i – pasti. Jer je i to ljudski. Ali, nakon pada slijedi – dizanje. Isus pruža ruku svoje milosti svakom grešniku koji vapi za opraštanjem.

„Ne boj se, malo stado. Vašemu se Ocu svidjelo da vam dade kraljevstvo… Jer, gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce“, tješi nas Krist. Svako vrijeme nosi svoju težinu. I nije svaka težina pojedinog vremena jednaka. Čini mi se da je ipak čak lakše živjeti u vremenu veće tame. U toj gustoći zla i najkrhkija žigica čini veliku razliku, otklanja tamu i uprisutnjuje svjetlo. Tada je i čovjek oprezan. Hoda polako, promatra svijet oko sebe i mudro bira staze kojima će se uputiti prema cilju. No, u vremenu kada nas okružuje sivilo, kada je neki sumrak, tu kao da leži veća opasnost pogubiti se.

Crkva mora doživjeti svoju katarzu. Vratiti se izvorima. Ako se to ne dogodi, uskoro će nam velebna zdanja ostati prazna. A naši pastoralni centri će moći služiti izložbama posrnule umjetnosti. Trebamo uzore i primjere. Među našim biskupima hrabre pastire. I laike koji ljube Krista i Crkvu. Mi nemamo kamo drugdje ići. Krist je htio Crkvu, eksplicite ju je htio. Krist je našim svećenicima dao ovlast ispovijedanja grijeha. Krist je utemeljio krštenje, euharistiju. Krist je Crkvi dao zaručničko ruho. Nemamo mi kamo ići nego ostati. Uz našu Crkvu. Uz Krista. Uz naše svećenike. I biskupe. Mi volimo Crkvu jer volimo Krista.

Osjećate li? Vidite li? Evo nas. Stojimo. U onom rovu koji sam vam na početku teksta opisao. I nema sada uzmaka. Ostanimo vjerni Isusu Kristu. To je najbolje što možemo napraviti u ovome životu.

Marin Miletić | Bitno.net