Na mnogo mjesta i na još više načina opsjednuti smo popunjavanjem formulara. Ti formulari su, iako nevidljivi, prisutni i u našim odnosima. Primijetili ste kako vam počesto iskaču reklame na internetskom pregledniku ili preko maila i počesto su to baš reklame nečega što ste već tražili. Veliki Brat nas pomalo prati i popunjava formular naših navika, naših ‘potreba’, naših kupovina… Naši odnosi su često zasnovani na takvim predlošcima. Gledamo naše zajedničke točke, dodirne stvari, osobine koje se poklapaju, nešto što nam odgovara. Postoje i aplikacije i web stranice koje se bave povezivanjem ljudi na osnovu zajedničkih interesa. Tako nekako stječemo prijatelje ili još više poznanike. Tražimo stvari koje nas povezuju, a izbjegavamo one koje nas razdvajaju.

Različiti smo. Svi do jednoga. Različit izgled, oblik, različit otisak prsta, DNK, različita mišljenja, sposobnosti i još puno toga. Ono što vrijedi u trgovinskim odnosima, ono što vrijedi u interesnim sferama, ono što vrijedi u ekonomiji ne mora nužno značiti da to vrijedi u međuljudskim odnosima. Kapitalistički sustav, ekonomski sustav, proizvodni sustav ne trpi anomalije. Anomalije, smetnje se uklanjanju. One su – ono što im ime kaže – smetnja. Sustav radi svoj posao, a ako ne radi, traži se problem i problem se rješava. U ekonomiji su to oni koji ne pridonose, oni koji ne čine da je bilanca u plusu. Taj netko ili to nešto se uklanja, popravlja i prepravlja. Međuljudski odnosi su (ili bi trebali biti) nešto drukčiji… Ali uvijek iznova se čuje, u kratkim razmacima, ono glasovanje iz Velikog tjedna. Hosana, hosana… Ovaj je super, ovaj će nas spasiti, ovaj je pravi izbor, ovoga smo čekali… Pa onda raspni, ukloni… Miči mi ga s očiju, s televizije, iz ureda, iz države, iz života…

Svakako, vidimo da često sklanjamo i pogled i čitavo biće od ljudi koji nam se ne sviđaju jer ne zadovoljavaju naše kriterije. Pa se odmičemo od njih. Pa ih zaobilazimo. Pa ih ponekad i mrzimo. Gledajući sve ove prosvjede, rasprave, hodove i skupljanja potpisa, komemoracije i sjećanja, ne može se ne steći dojam da su tu prisutni i određeni promili mržnje. Mržnje koja se da opipati, namirisati, osjetiti… Mržnja koja će roditi samo novom mržnjom, samo novim podjelama, samo novim problemima, samo novim neprijateljima, samo novom mržnjom… Majka Terezija je baš lijepo rekla o toj mržnji. Kad nekoga mrziš, onda ga nemaš vremena voljeti…

Svatko od nas je iskusio, vjerujem, tu mržnju. Netko ti naudi. Netko ti se zamjeri. Netko te gnjavi, maltretira, pravi budalu od tebe. Hoćeš mu vratiti, ovako ili onako, istom mjerom ili još više. Ponekad se rađa i nekakva želja za osvetom. Naravno, krivi put. Tim putom postaješ isti kao i onaj tko te progoni, kao i onaj koji te maltretira. Samo ovaj put ti postaješ takav. Ti postaješ onaj koji mrzi, onaj koji ruši, onaj koji rastvara umjesto da stvara, gradi i voli. Zato je Isus govorio o onoj ljubavi za neprijatelje. Da se po nečemu razlikujem (razlikuješ) od onih koji ne mogu popuniti tvoje formulare o ljubaznosti, pristojnosti i kulturnom ponašanju…

Bog za nas, naprotiv, nema formulare po kojima bi se pokazalo jesam li ja Božje dijete. To je naprosto datost. Zapravo, dar. Svi smo Božja djeca. I to je onaj temelj i motiv za voljeti jedni druge. Prepoznavati Boga u drugome. Osobito onom slabom, onom nezaštićenom, onom slabom i jadnom. Zato Crkva nikako ne odustaje od protivljenja pobačaju i eutanaziji. To su oni u kojima još više i još snažnije nam svima valja prepoznavati Božje lice, Boga koji je rekao da sve ono što učinimo jednom od onih najmanjih (nezaštićenih, slabih, gladnih, ubogih, jadnih, žednih, zlostavljanih) njemu činimo.

Bog nema prijemnog ispita za nas. Već smo primljeni. Već smo Njegovi. Već nas je urezao u svoje dlanove i ne možemo prestati biti njegovi. Nije da se ne možemo udaljiti od njega. Rekao je da je došao na svijet da nijedan ne propadne… Nažalost, postoji mogućnost propasti. Sin propasti je to na svom primjeru očitovao. No, kako kaže Prva Timoteju, Bogu je stalo da se svi ljudi spase. Nažalost, mogu se i ne spasiti. Naš posao je, zapravo, ljude privoditi spasenju. Kako je to odgovorna zadaća! Kako je to velika zadaća!

To svakako nećemo napraviti sijanjem mržnje ni u sebi ni oko sebe. Ni prema homoseksualcima, ni prema (su)narodnjacima, ni prema slobodnjacima, ni prema kurikularcima, ni prema unproforcima, ni prema kome. Nismo toliko pokazali u što vjerujemo kad lijepimo drugima etikete, nego više govorimo o sebi. Kad iz nas progovara mržnja, iz nas definitivno ne progovara Bog. Kaže Gospodin, da Njegovi putovi nisu naši putovi. Često upravljamo i Boga na naše putove, ne bi li Bog nekako potvrdio da smo mi u pravu i da je naša strana ispravna i da je naša mržnja ispravna. Božji formulari nisu naši formulari. On voli svakog čovjeka i ne mrzi nijednog koje je stvorio. On je milosrdan, blag i prepun smilovanja. On je spor na srdžbu i bogat milosrđem. On je Ljubav. Njegovo je lice, lice milosrdnog Oca. Njegovo je ime Milosrđe. On i preko grijeha traži put prema čovjekovom srcu. Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobiluje Božje milosrđe. Bog nas ima vremena voljeti. Zato nas nema vremena mrziti. On mrzi grijeh, ali ne mrzi grešnika. Kod nas se to malo pomiješa pa ne znamo više ni što ni zašto, ali bitno je da mrzimo. Kad već moraš mrziti, onda dobro usmjeri svoju mržnju. Mrzi zlo, mrzi grijeh, ali ne mrzi grešnika. Zato Gospodin govori onoj prostitutki, bludnici, što li je već bila: Ženo, idi i ne griješi više! Nije joj rekao bludnico, prostitutko, idi, miči se, sklanjaj mi se s očiju. Nije morala popuniti formular. Nije je unaprijed odbacio. Dao joj je priliku. Koju je ona možda i upropastila već idući dan. Ali joj je dao priliku.

Evanđelja su baš super literatura, ovako za zamisliti se. I onda iz onoga što pročitamo i zamislimo se djelovati. Po Evanđelju, s Evanđeljem i u Evanđelju. To je naš formular, obrazac djelovanja.

fra Željko Barbarić | Bitno.net