Tablete za sreću

Sreća

Norah Jones ima pjesmu koja se zove Happy Pills. Fina mi melodija. Ne da mi se upratiti riječi. Dovoljan mi je i sam naslov. Tablete za sreću. U želji da se domogne svojih ciljeva i snova, ne bi li sve bilo puno jednostavnije i puno lakše kad bi za to postojale odgovarajuće tablete. Pilule. Čarobni napitci. Ali stvarnost često bude okrutna. I na bezobrazan način otkrije ti da takvo što ne postoji. I da je velika vjerojatnost da nikada toga neće ni biti. Iako, kad pogledamo oglase i reklame, svi oni nude isto. Sreću. Samo ne radi se uvijek o tabletama. Nekad se radi o putovanju, nekad o perilici za rublje, nekad o rasprodaji u trgovini cipela, nekad… Tablete za sreću…

Kad čovjek udari u zid, kad doživi životne brodolome i kad ne ide sve po nekoj zamišljenoj (idealnoj i sretnoj) putanji, ove mu se stvari (čitaj: tablete za sreću) učine pomalo bizarnima. Jer voljenu osobu ne može baš nadomjestiti nekakav dezodorans. Isto tako, izgubljeni posao ne može nadomjestiti neko putovanje u daleku zemlju. Izgubljeno prijateljstvo ne mogu nadomjestiti nove kopačke. Tada će čovjek pokušati preturati po svom životu, to toj gomili na koju je nabacao svašta. Događa se tada nekakvo generalno čišćenje. Tada se ne može bilo što prodati za tablete za sreću. I tada ustvari počinje dubinska analiza prošlosti. Baca se i novi pogled na budućnost, ali se prečesto ostaje zatvoren u sivoj sadašnjosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Nema toga tko ne bi htio ili želio ili volio biti sretan. No načini preko kojih dolazimo do vlastite sreće ne moraju uvijek biti ispravni. Život je jedan veliki put koji vodi upravo prema tome. Život provedemo u koprcanju i tumaranju u potrazi za tabletama koje će nam pomoći biti sretni. Naravno, te tablete mogu biti bilo što. Ali pripazimo malo da u tom koprcanju i tumaranju ne nastradaju drugi oko nas. Uf, reći će netko, opet neki tip koji priča o sreći pa spominje pravila. Uf, baš… Ali onaj žmigavac koji (ne) palimo kad skrećemo tiče se i mene i drugih. Ona prazna boca soka koju (ne) bacamo gdje god stignemo tiče se i mene i drugih. Ona (pre)glasna glazba u kafićima koja ne da spavati svima u krugu nekoliko kilometara tiče se i mene i drugih. Onaj osmijeh koji sebično zadržavam za sebe tiče se i mene i drugih. Ona tuđa plaća koju (ne) zadržavam kod sebe tiče se i mene i drugih. Onaj moj (ne)napravljen posao tiče se i mene i drugih.

Happy Pills… Zaboravim ih nekad uzeti. Za mene su to stvari vezane uz nešto što je iznad mene i izvan mene. A opet blizu i unutar mene. Molitva znači pokušavati da ONO NEŠTO bude blizu mene i unutar mene. Pa da onda to bude opipljivo i ljudima oko mene. Ono nešto nije samo spoj određene i neodređene zamjenice. Živo je. Određeno je. Ima ime. Ima lice. I ima veze sa srećom koju tražim. I to Lice tražim… U drugom. U bližnjem. Nije lako, priznajem, pronaći ga. Ali, srećom, ima ga svugdje… Da, Bože, Lice tvoje tražim…

fra Željko Barbarić

Foto: Shutterstock.com


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. rujna 2012.

Možda vam se svidi